Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-497/13 (M.J.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-497/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-497/13, rješavajući apelaciju M.J. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. J. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 013745 12 Rev od 20. novembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.J. iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Adil Draganović, advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je, 2. februara 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 013745 12 Rev od 20. novembra 2012. godine.
2. Općinski sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 17 0 P 013745 09 P od 4. oktobra 2010. godine utvrdio da je nezakonita odluka tuženog JP BiH Pošta d.o.o. Sarajevo, Centar pošta Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu apelantici označenog broja od 9. oktobra 2009. godine, pa da se zato poništava. Tuženom je naloženo da apelanticu vrati na posao, te da joj isplati plate u označenom novčanom iznosu mjesečno počev od 8. oktobra 2009. godine do vraćanja na posao sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja tužbe do isplate.
3. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da na temelju uvida u odluke tuženog od 23. septembra 2009 godine i 8. oktobra 2009. godine utvrđeno da je apelantici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme (u daljnjem tekstu: ugovor o radu) bez otkazanog roka na osnovu člana 7. stav 1. tačka 2. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti), zbog učinjene teže povrede radne obaveze iz člana 6. tač. 3. i 24. istog Pravilnika, jer je označenog datuma uzela sa stola novčanik F.K. i stavila ga u svoju torbu, te ošamarila čuvara E.S.
4. Općinski sud je ukazao da je tuženi tvrdio da je apelantica počinila težu povredu radne obaveze iz člana 6. tač 3. i 24. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti ali da kao dokaz nije predočio navedeni Pravilnik, zbog čega nije moguće ispitati da li radnje za koje je apelantica oglašena odgovornom predstavljaju težu povredu radne obaveze, odnosno koje radnje uopšte predstavljaju težu povredu radne obaveze, kao i koje sankcije su za njih propisane. Stoga je Općinski sud, pozivajući se na čl. 102. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da tuženi nije dokazao da radnje za koje je apelanticu oglasio odgovornom predstavljaju težu povredu radne dužnosti i da je sankcija za iste otkaz ugovora o radu.
5. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je u vezi sa prvom radnjom – uzimanje sa stola novčanika F.K. koji je stavila u svoju torbu, na temelju provedenog dokaza-pregleda video snimka, utvrđeno da je ona i preduzeta. S tim u vezi Općinski sud je zauzeo stav da je relevantna okolnost namjera, odnosno cilj s kojim je apelantica uzela tuđi novčanik i stavila ga u svoju torbu, ali da ovu okolnost tuženi nije adekvatno ispitao u disciplinskom postupku koji je vodio protiv apelantice, kao i da u postupku pred ovim sudom s tim u vezi nije ponudio dokaze.
6. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je u vezi sa drugom radnjom okvalifikovanom kao težom povredom radne obaveze - da je apelantica istog dana ošamarila E.S., tuženi kao dokaz u postupku predložio da se sasluša E.S. ali je od ovog odustao jer je imenovani otputovao u inostranstvo, te dio iskaza F.K. koja je, pored ostalog, navela da je E.S. uhvatio za ruku apelanticu i izveo u drugu prostoriju, da je apelantica tom prilikom zamahivala torbom i udarila ga u rame, te kad se on okrenuo, da ga je ošamarila. Po ocijeni Općinskog suda, burno i neadekvatno reagovanje apelantice koje sud ne odobrava, ipak treba sagledati kao posljedicu sumnjičenja da je ukrala novčanik što je kod nje izazvalo revolt, uvrijeđenost, razdražljivost, a zbog čega samo ova reakcija ne predstavlja opravdan razlog za otkaz niti odgovornost za težu povredu radne dužnosti sa posljedicom otkaza.
7. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 17 0 Rs 013745 10 Rsz od 5. januara 2012. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu plata u označenim mjesečnim iznosima za označeni period odbio kao neosnovan, dok je u preostalom djelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio i tvrdnje tuženog da Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti nije dokaz već materijalni propis, da ga je bila dužna dostaviti apelantica, odnosno da je i sam sud mogao zahtijevati od tuženog da ga dostavi. U vezi s tim ukazano je na čl. 88. i 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te zaključeno da je na tuženom bio teret dokazivanja postojanja razloga za otkaz.
9. Vrhovni sud je presudom broj 17 0 Rs 013745 12 Rev od 20. novembra 2012. godine uvažio reviziju tuženog i nižestpene presude preinačio na način da je apelanticin tužbeni zahtjev u cjelini odbio.
10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Vrhovni sud zauzeo stav da se primjenom člana 88. ZOR ugovor o radu može otkazati i bez provedenog disciplinskog postupka, kada je zaposlenik učinio takav teži prestup ili težu povredu na radu koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Nadalje, ukazujući na činjenice koje, po ocjeni Vrhovnog suda, nisu bile sporne među strankama, tj. da je apelantica neovlašteno uzela novčanik od druge osobe sa radnog stola i stavila ga u svoju torbu, te da je apelantica ošamarila radnika obezbjeđenja kad joj je saopštio tu sumnju, Vrhovni sud je zaključio da nije pravilan stav nižestepenih sudova da je nezakonita odluka o otkazu. U vezi s tim je ukazano da je navedenim radnjama apelantica, kao zaposlenik tuženog, izvršila teži prestup tj. neovlašteno uzimanje tuđeg novčanika i udaranje šamara radniku obezbjeđenja odnosno da ove radnje predstavljaju teže prestupe zbog kojih nije bilo za očekivati da će apelantica kod tuženog, kao poslodavca, nastaviti radni odnos.
11. Po ocjeni Vrhovnog suda, s obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o otkazu zbog izuzetnih okolnosti bez otkaznog roka, zbog postojanja težeg prestupa bez mogućnosti očekivanja da će poslodavac nastaviti radni odnos sa apelanticom i za koji nije nužno vođenje disciplinskog postupka, bez značaja je činjenica da tuženi nije predočio Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti. Pri tom, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi u postupku dokazao da je učinjen teži prestup (disciplinska prijava, zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, zapisnik, saslušanje zastupnika tužene kao stranke, te saslušanje svjedoka) tj. postojanje razloga za otkaz iz člana 91. ZOR.
12. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da član 88. stav 1. ZOR ne propisuje koji stepen krivnje mora postojati za teži prestup, pa proizilazi da je za kvalifikaciju težeg prestupa moguć svaki oblik krivnje (namjera i nemar). Zbog toga, proizvoljnim i nedokazanim je ocjenjen stav nižestepenih sudova da apelantica nije imala namjeru uzeti novčanik, a zbog čega je u nižestepenim presudama i u ovom djelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
13. Apelantica tvrdi da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Apelantici navodi u suštini se svode na tvrdnju da je Vrhovni sud iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo nelogičan i pogrešan zaključak i pogrešno primijenio materijalno pravo. Ona tvrdi da u postupku nije proveden niti jedan dokaz kojim bi tuženi dokazao da je ošamarila radnika obezbjeđenja, a što je i osporavala u toku cijelog postupka. U vezi s tim je ukazala da su sve prostorije pod video nadzorom i da je tuženi imao interes da ne prikaže video zapis razgovora između radnika obezbjeđenja i nje odnosno da to u postupku nije učinjeno. Nadalje, apelantica tvrdi da dokazi koje je pobrojao Vrhovni sud u prilog zaključka da je tuženi dokazao da je počinila težu povredu radne dužnosti, predstavljaju dokaz o vođenju disciplinskog postupka, što i nije bilo sporno ali da je tuženi bio dužan dokaže postojanje razloga za otkaz, a zbog čega smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio i član 91. ZOR. Apelantica ukazuje i da je tuženi tvrdio da je počinila težu povredu radne obaveze iz člana 6. tačka 3. i člana 24. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti ali da ovaj Pravilnik nije predočio kao dokaz da se i radi o povredi iz navedenih odredbi. Najzad, apelantica je ukazala na teškoće koje je imala na poslu zbog direktorice M.B. odnosno da je bila izložena njenoj stalnoj torturi i mobingu, te na lične prilike, koje, kako tvrdi Vrhovni sud nije cijenio.
Relevantni propisi
15. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 88.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku.
Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.
Član 91.
U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, dao detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je apelanticin tužbeni zahtjev shodno članu 88. i 91. ZOR neosnovan, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, citiranim zakonskim odredbama je određeno da poslodavac može otkazati zaposlenom ugovor o radu bez otkazanog roka zbog težeg prestupa ili teže povrede radne dužnosti iz ugovora o radu, koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je tuženi u smislu član 91.ZOR-a kao poslodavac dokazao postojanje razloga za otkaz tj. da je apelantica neovlašteno uzela tuđi novčanik, te da je ošamarila radnika obezbjeđenja, što je potvrdila u svom iskazu i svjedok F.K. S toga ne ostavlja utisak proizvoljnosti zaključak Vrhovnog suda da se radi o prestupu odnosno povredi radnih dužnosti u smislu citiranih zakonskih odredbi kojim je propisano da se ugovor o radu može otkazati i bez otkaznog roka, te bez vođenja disciplinskog postupka, a zbog čega je bez značaja da tuženi nije predočio i Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti. Ustavni sud također ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman