Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1957/13 (S. K., S. K., J. K., F. K. i A. K.-V.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nije dopunjena/precizirana apelacija
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Stara devizna štednja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
Predmeti (1)
AP-1957/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1957/13, rješavajući apelaciju Sabine Koro i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka k), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavice Kovačević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 174623 12 Gž od 22. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 174623 06 P od 18. oktobra 2012.
godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabine Koro, Jasminke Kilalić, Fatime Kološinac i Aldine Krećo-Valjevčić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 174623 12 Gž od 22. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 174623 06 P od 18. oktobra 2012. godine zato što imenovane u ostavljenom roku nisu dopunile apelaciju.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sabina Koro, Slavica Kovačević, Jasminka Kilalić, Fatima Kološinac i Aldina Krećo-Valjevčić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupaju advokati iz Advokatskog društva „Spaho“ d.o.o. Sarajevo, podnijele su 9. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 65 0 P 174623 12 Gž od 22. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 174623 06 P od 18. oktobra 2012. godine. Pošto apelantice uz apelaciju nisu dostavile punomoć za zastupanje, od Advokatskog društva „Spaho“ zatraženo je da dostavi traženu punomoć za zastupanje apelantica. Navedeno advokatsko društvo nije u cijelosti udovoljilo zahtjevu Ustavnog suda, dostavljajući punomoć samo za apelanticu Slavicu Kovačević.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tuženih Union banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Bosne i Hercegovine, zastupane po Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 6. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena i drugotužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 13. januara do 4. februara 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantice su podnijele tužbu Općinskom sudu 4. maja 2006. godine radi isplate stare devizne štednje i naknade nematerijalne štete.
6. Općinski sud je donio rješenje od 18. jula 2006. godine kojim se oglasio stvarno nenadležnim, a što je potvrdio Kantonalni sud (u postupku po žalbi apelantica protiv prvostepenog rješenja) Rješenjem broj 009-0-Gž-06-002492 od 17. oktobra 2006. godine. Spis je dostavljen sudu Bosne i Hercegovine kao stvarno nadležnom na postupanje, ali je Sud Bosne i Hercegovine vratio kompletan spis Općinskom sudu Dopisom P-4/7 od 5. februara 2008. godine, pozivajući se na Zakon o izmirenju obaveza stare devizne štednje.
7. Dana 6. decembra 2010. godine postupajuća sutkinja dala je naredbu da se spis zavede pod novim brojem i tužba dostavi tuženim na odgovor. Na ročištu 14. maja 2012. godine punomoćnik tužiteljica je dostavio punomoć za dvije apelantice (Slavicu Kovačević i Aldinu Krećo-Valjevčić), te je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom naveo da potražuje samo naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM, a da tužbu povlači u dijelu isplate stare devizne štednje jer je izvršena verifikacija. Sud je zakazao glavnu raspravu za 13. septembar 2012. godine.
8. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 174623 06 P od 18. oktobra 2012. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelantica (Slavice Kovačević i Aldine Krećo-Valjevčić) da im tužene na ime naknade nematerijalne štete isplate iznos od po 10.000,00 KM sa zakonskom kamatom od 4. maja 2006. godine do isplate. Stavom drugim dispozitiva presude prima se na znanje povlačenje tužbenog zahtjeva kojim su apelantice tražile da se utvrdi pravo raspolaganja deviznim sredstvima apelantica, te da je prvotužena dužna da isplati apelanticama svakoj pojedinačno precizirane iznose s pripadajućim kamatama na štednju i zakonskim zateznim kamatama. Stavom trećim izreke presude tužba se smatra povučenom u odnosu na apelantice Sabinu Koro, Jasminku Kilalić i Fatimu Kolašinac.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelantice (Slavica Kovačević i Aldina Krečo-Valjevčić) povukle tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu deviznih sredstava jer je izvršena verifikacija kod nadležnih institucija. Dana 4. jula 2012. godine konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom apelantice su tražile naknadu nematerijalne štete, pozivajući se na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Suljagić protiv Bosne i Hercegovine zbog grube povrede ljudskih prava, i to prava na imovinu i pravično suđenje. Tužene su istakle prigovor pasivne legitimacije (prvotužena) i neosnovanosti tužbenog zahtjeva (drugotužena), a također su se pozivale na presude Evropskog suda, kao i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Općinski sud je u odnosu na prvotuženu zaključio da ne postoji zakonom propisana obaveza prvotužene za namirenje duga po osnovu stare devizne štednje, osim obaveza postupanja u postupku verifikacije, a nije sporno da je tu svoju obavezu prvotužena ispunila. U odnosu na drugotuženu Općinski sud je prihvatio navode drugotužene u kojima je navela da je presuda Suljagić „pilot“ presuda, da je u presudi Zadrić Evropski sud utvrdio da su preduzete mjere u Bosni i Hercegovini da se postupi u skladu s „pilot“ presudom, te kako su apelantice zasnovale svoje zahtjeve na tom osnovu, a nisu dokazale štetu u skladu s članom 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno nisu je objektivizirale, po pravilima domaćeg zakonodavstva, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev.
10. Nadalje, Općinski sud se pozvao na relevantne odredbe ZOO, te je naveo da u konkretnom slučaju nije dokazano postojanje štete i uzročnosti s protivpravnom radnjom. Nadalje, Općinski sud je naveo primat Evropske konvencije koji ona ima u domaćem pravnom sistemu, ali je utvrdio da se član 41. Evropske konvencije odnosi na mogućnost dosuđenja novčanog iznosa u situacijama kada je utvrđeno kršenje ljudskih prava, a o čemu odlučuje Evropski sud.
11. Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 174623 12 Gž od 22. marta 2013. godine kojom je žalbu apelantica odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
12. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo šta je zaključak prvostepenog suda i da u toku prvostepenog postupka apelantice nisu dokazale nematerijalnu štetu koju su trpjele, a kako bi se naknada odredila prema članu 200. ZOO. Kantonalni sud je istakao da je došlo po povrede prava na imovinu i pravično suđenje „neisplatom“ stare devizne štednje, ali da su apelantice trebale, u skladu s članom 200. ZOO, dokazati da su trpjele nematerijalnu štetu. Polazeći od odredbe člana
200. ZOO, odnosno šta je nematerijalna šteta, Kantonalni sud je istakao da se novčana naknada za nematerijalnu štetu može dosuditi samo kad su se posljedice povrede manifestirale u jednom od vidova nematerijalne štete, što su tužiteljice u skladu s članom 123. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP) bile dužne dokazati. Stoga je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantice nisu dokazale postojanje štete, vrstu, intenzitet bolova i jačinu, niti postojanje odgovornosti tuženih za naknadu štete, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti zahtjeva. Kantonalni sud se pozvao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te je žalbu odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantice ukazuju na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 41. Evropske konvencije. Apelantice su navele da su podnijele tužbu 5. maja 2006. godine radi utvrđivanja prava na raspolaganje imovinom - deviznom štednjom protiv prvotužene, te apelantice ukazuju i na dužinu trajanja postupka. Nadalje, apelantice navode da je neispravan stav suda da prvotužena nije pasivno legitimirana, te navode da su devizna sredstva štediša „ostavljena na raspolaganje bankama“, pozivaju se na Sporazum o pitanjima sukcesije i Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, te zaključuju da donošenjem ovog zakona obligacioni odnos između banke i štediša nije raskinut. Također, apelantice navode da je Evropski sud dosudio naknadu u skladu s članom 41. Evropske konvencije, te da je time uspostavljena praksa i za redovne sudove. Prema tome, pozivajući se na član 41. Evropske konvencije, kao i Ustav Bosne i Hercegovine apelantice smatraju da im navedeno pravo pripada, kao i da su prekršena prava apelantica na pravično suđenje i imovinu odlukom redovnih sudova. Apelantice traže naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom i pred redovnim sudom. Također, apelantice su tražile da Ustavni sud utvrdi da li su povrede Evropske konvencije posljedica „zakona koje je donijela drugotužena“, odnosno da Ustavni sud ocijeni da li je drugotužena, donošenjem zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, osporila pravo na sudsku zaštitu apelanticama ili se radi o nezakonitom postupanju sudova.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da vijeće navedenog suda u svemu ostaje pri obrazloženju koje je dalo u osporenoj presudi, te smatra da osporenom presudom prava apelantica ni na koji način nisu ugrožena niti povrijeđena.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju iznio hronološki tok postupka (navode iz odgovora Ustavni sud je koristio u činjeničnom utvrđenju u ovoj odluci), zaključivši da pred navedenim sudom nisu povrijeđena prava apelantica na koja su se neosnovano pozvale u apelaciji.
16. Prvotužena se u odgovoru na apelaciju osvrnula na relevantne odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, kojima nije utvrđena odgovornost prvotužene za namirenje duga po osnovu „stare“ devizne štednje, već da odgovornost leži na Federaciji BiH i tuženoj BiH. Zatim se pozvala i na relevantnu praksu Evropskog suda (Suljagić protiv BiH i Zadrić protiv BiH) koju je iscrpno elaborirala. Prvotužena smatra da su redovni sudovi donijeli pravilnu odluku jer apelantice tokom postupka nisu dokazale postojanje štete, uzročnu vezu između radnje i štetne posljedice i drugo, što su bile dužne shodno odredbi člana 200. ZOO. U vezi s prigovorima o dužini trajanja postupka, prvotužena je naglasila da su apelantice tome same doprinijele budući da su one prvobitno pokrenule postupak pred nadležnim sudom radi isplate devizne štednje, a da prethodno nisu postupile u skladu sa Zakonom, odnosno štednju nisu verificirale.
17. Drugotužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da apelacija nije osnovana jer su redovni sudovi argumentirano i osnovano dali valjane razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev neosnovan, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju.
Član 123. stav 2.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
20. U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11 i 100/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1. tačka c) (Agencija za verifikaciju) Verifikaciju računa stare devizne štednje, u skladu sa odlukama entitetskih vlada i Skupštine Distrikta, vršit će:
c)Agencija posredničke, informatičke i finansijske usluge d.d. Sarajevo – za Federaciju Bosne i Hercegovine; i Član 28.
(Sudski postupci o toku) Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim Zakonom.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na apelantice Sabinu Koro, Jasminku Kilalić, Fatimu Kološinac i Aldinu Krećo-Valjevčić
23. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na imenovane apelantice Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
k) apelant je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju;
24. Budući da je predmetnu apelaciju u ime apelantica podnijelo Advokatsko društvo „Spaho“, a uz apelaciju nisu bile priložene punomoći za zastupanje, Ustavni sud je 21. marta 2016. godine od navedenog advokatskog društva zatražio da dostavi punomoći za zastupanje apelantica u ovom predmetu. Postupajući po zahtjevu Ustavnog suda, Advokatsko društvo „Spaho“ je u ostavljenom roku djelimično udovoljilo zahtjevu, dostavljajući punomoć samo za apelanticu Slavicu Kovačević. Budući da Advokatsko društvo „Spaho“ nije u cijelosti udovoljilo zahtjevu Ustavnog suda, te je propustilo da u ostavljenom roku dopuni apelaciju s traženom punomoći za sve apelantice Ustavni sud je, primjenom odredbe člana 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda, u odnosu na imenovane apelantice odlučio kao u izreci odluke.
b)Dopustivost u odnosu na apelanticu Slavicu Kovačević
25. U konkretnom slučaju za apelanticu Slavicu Kovačević je dostavljena uredna punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom. Nadalje, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na imenovanu apelanticu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija (Slavice Kovačević) u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantica vodila pred redovnim sudovima odnosi se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
31. U vezi s ključnim apelanticinim navodima iz apelacije, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi rješavao identična pravna pitanja, te se Ustavni sud poziva na svoje odluke (vidi, inter alia, AP 2191/13, Odluka o meritumu od 14. februara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je zapazio da su apelanti u predmetnom postupku konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražili obavezivanje tuženih da im solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete, shodno odredbi člana 41. Evropske konvencije, zbog nemogućnosti raspolaganja sredstvima iz „stare“ devizne štednje, a koji zahtjev su redovni sudovi odbili. U vezi s tim, Ustavni sud je naveo da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da apelanti ničim nisu dokazali tužbeni zahtjev, što je bila njihova obaveza, shodno relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom odredaba čl. 7, 123. stav 2, te člana 126. ZPP-a u vezi s čl. 155. i 200. ZOO. Ustavni sud je također u predmetu AP 2191/13 zapazio da apelanti ni u apelaciji nisu tvrdili suprotno niti dostavili bilo kakve dokaze, osim što su smatrali da su redovni sudovi trebali primijeniti član 41. Evropske konvencije, kako je to učinio Evropski sud u predmetu Suljagić protiv BiH, a o čemu se detaljno izjasnio Kantonalni sud, što je dalje detaljno elaborirano. U vezi s prigovorima apelanata da je Evropska konvencija ugrađena u naš pravni sistem i da se direktno primjenjuje, te da su stoga redovni sudovi bili obavezni da primijene citirani član, Ustavni sud je podsjetio da član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju prava i slobode garantirani Evropskom konvencijom (Dio I – Prava i slobode), a ne i Dio II – Evropske konvencije (u kojem je odredba člana 41. na koju se apelanti pozivaju) koji propisuje uspostavljanje i postupanje Evropskog suda. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud je zaključio da u predmetnom postupku nema proizvoljnosti redovnih sudova prilikom postupanja u segmentu primjene prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO i procesnog prava. Ustavni sud još naglasio da je s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu nematerijalne štete koju propisuju relevantne odredbe ZOO neosnovan zahtjev apelanata da se u ovom postupku ispituje kvalitet Zakona budući da redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu nematerijalne štete, nisu ni primijenili relevantne odredbe Zakona.
32. Ustavni sud nalazi da je sve navedeno apsolutno primjenjivo i na predmetni slučaj, te se umjesto posebnog obrazloženja u svemu poziva na svoj zaključak iz odluke AP 2191/13, te zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u vezi s odbijanjem apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu nematerijalne štete i da su redovni sudovi dali jasna i detaljna obrazloženja, te da u osporenim odlukama nema ništa što ukazuje na proizvoljnost u primjeni domaćeg prava ili odredaba Evropske konvencije.
33. U vezi s apelanticinim prigovorima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 4. maja 2006. godine, a da je postupak pravomoćno okončan presudom Kantonalnog suda od 22. marta 2013. godine. Ocjenjujući opravdanost apelanticinih navoda u segmentu dužine trajanja postupka, Ustavni sud prije svega mora da primijeti da je tužba prevashodno podnijeta radi „isplate“, odnosno osnovni razlog podnošenja tužbe je bila intencija apelantica kao tužiteljica da ostvare pravo na svoju deviznu štednju. Ustavni sud primjećuje da se Općinski sud već u julu 2006. godine oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, proslijedivši predmet na nadležno postupanje Sudu BiH. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Sud BiH u februaru 2008. godine predmet vratio Općinskom sudu na daljnje postupanje u smislu zakona koji je u međuvremenu stupio na snagu. Nakon toga, postupajuća sutkinja je u decembru 2010. godine dostavila tužbu na odgovor tuženim. Dakle, iako uočava pasivnost i nepostupanje Općinskog suda u određenom periodu od 2008. godine do 2010. godine, Ustavni sud također primjećuje da je Općinski sud nakon toga uložio sve moguće napore, i to na dvije instance da se predmet okonča što prije. Osim toga, dužini trajanja predmeta, doprinijele su i sve apelantice kao tužiteljice tako što nije dostavljena punomoć za advokate, da je dio tužbenog zahtjeva povučen, kao i da je drugi dio preciziran tek 2012. godine, da je u odnosu na neke apelantice povučena tužba. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu apelantica odlučio presudom od 18. oktobra 2012. godine, a Kantonalni sud donio konačnu odluku u martu 2013. godine. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka na pravnu snagu stupio zakon koji je regulirao pitanje isplate stare devizne štednje i koji je isključio stvarnu nadležnost sudova u postupcima „stare devizne štednje“, tako da je apelantica svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelila u maju 2012. godine, tražeći naknadu nematerijalne štete, nakon čega je u relativno kratkom vremenskom periodu od nepune dvije godine predmetni postupak na dvije instance okončan.
34. Dakle, kada se u uzme u obzir prvobitno postavljeni zahtjev apelantica, te zakonska regulativa koja je definirala oblast isplate stare devizne štednje, te zatim konačno opredijeljeni zahtjev apelantice, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, nalazi da dužina trajanja postupak nije van okvira „razumnog“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. U vezi s ostalim apelanticinim prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud pozivanje apelantice na kršenje prava na imovinu, također, smatra neosnovanim. Naknada troškova postupka
37. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu nije bio kršenja apelanticinog prava ni u segmentu suđenja „u razumnom roku“ na šta su apelantice neosnovano ukazale.
39. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka k) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman