Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-344/16 (Primo d.o.o. Donji Vakuf)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-344/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016 godine, u predmetu broj AP-344/16, rješavajući apelaciju Primo d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Primo d.o.o. Donji Vakuf protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Ip 043743 15 Pž od 9. decembra 2015. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Primo d.o.o. Donji Vakuf protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Ip 043743 15 Pž od 9. decembra 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Primo d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Belmir Đulović, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 20. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Ip 043743 15 Pž od 9. decembra 2015. godine. Osporenim rješenjem Kantonalnog sud odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Ip 043743 13 Ip od 7. aprila 2015. godine kojim je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta kao izvršenika protiv rješenja o izvršenju broj 46 0 lp 043743JI3 lp od 22. augusta 2013. godine. Kantonalni sud je na temelju stanja u spisu utvrdio da je izvršenje pokrenuto na osnovu pravosnažnih i izvršnih rješenja Općine Donji vakuf, Općinske Službe za prostorno uređenje, katastar i imovinsko-pravne poslove, s klauzulama izvršnosti koju je izdao Općinski načelnik.

Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantov prigovor podnesen protiv rješenja o dozvoli izvršenja odbio kao neosnovan. Naime, odredbom člana 23. stav

2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) je propisano da su odluka donesena u upravnom postupku kao i poravnanje u upravnom postupku, ako glase na ispunjenje novčane obaveze, izvršna isprava ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Odredbom člana 24. stav 2. ZIP je propisano da se odlukom u upravnom postupku, smatra rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli organi uprave i službe ili pravna osoba s javnim ovlastima, a upravnim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u smislu Zakona o upravnom postupku. Odredbom člana 25. stav 3. ZIP je propisano da je odluka donesena u upravnom postupku izvršna ako je postala izvršna po pravilima koja uređuju taj postupak dok je odredbom člana 27. stav 1. ZIP je propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze. Dalje, odredbom člana 15. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH su propisane nadležnosti Načelnika, pa između ostalog i to da predstavlja i zastupa jedinicu lokalne samouprave; donosi akte iz svoje nadležnosti […].

Kantonalni sud je na temelju stanja u spisu utvrdio da je odluka na temelju koje je doneseno rješenje o izvršenju izvršna i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da razlozi koje je izvršenik naveo u svom prigovoru protiv rješenja o izvršenju nisu razlozi koji bi sprječavali izvršenje, kao i da apelant u žalbi, nije naveo niti jedan razlog za prigovor u smislu odredbe člana 47. ZIP. Suprotno njegovim navodima iz žalbe, izvršenje se temelji na izvršnoj odluci donesenoj u upravnom postupku, glasi na ispunjenje obaveze plaćanja i ima karakter izvršne isprave, pa kada se ima u vidu da je potraživanje tražitelja izvršenja i dospjelo, to rješenja donesena u upravnom postupku ispunjavaju sve uvjete u pogledu izvršnosti i podobnosti predviđene odredbama člana 25. stav 3. i člana 27. ZIP.

Apelacioni navodi U predmetnoj se apelaciji apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Iz apelantovih opširnih apelacionih navoda proizlazi da povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje S obzirom da je apelant osporio rješenje doneseno u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Europske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Europske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u usporedbi s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Europske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Europske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94). U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, budući da su ona utvrđena u prethodno pravosnažno okončanom upravnom postupku, slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Kantonalnog suda ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je osporena odluka donesena. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbe čl. 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae, odnosno očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-344/16 (Primo d.o.o. Donji Vakuf) | Sudska praksa | Aktio