Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-601/15 (Općina Široki Brijeg)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-601/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-601/15, rješavajući apelacije Općine Široki Brijeg i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Općina Široki Brijeg protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 023569 14 Gž od 9. januara 2015.
godine;
Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Mal 041521 14 Gž od 15. januara 2015. godine;
Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 1 Mal 003439 15 Gž 2 od 6.
novembra 2015. godine;
Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 006429 13 Rev od 12.
novembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-601/15 Općina Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko Pravobranilaštvo Široki Brijeg, podnijela je 6. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 023569 14 Gž od 9. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom su obavezani tuženi (apelant i Hrvatska stranka prava BiH-Podružnica Široki Brijeg) da tužitelju (L.Ž.), na ime naknade štete, solidarno isplate iznos od 1.737,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da tužitelj potražuje naknadu materijalne štete nastale na njegovom vozilu dana 8. decembra 2010. godine uslijed štete koja potiče od opasne stvari-nekretnine tj. ruševnog zida koji omeđuje nekretninu koja se nalazi u vlasništvu i posjedu apelanta, a čiji korisnik je u kritičnom periodu bio drugotuženi. Dalje se navodi da je odredbom člana 173. Zakona o obligacionim odnosima propisano da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Odredbom člana 174. istog zakona je propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njen imatelj, imateljem se smatra vlasnik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korištenje, dok je odredbom člana 176. propisano da umjesto imatelja stvari, i isto kao on, odgovara lice kome je imatelj povjerio stvar da se njom služi, ili lice koje je inače dužno da je nadgleda, a nije kod njega na radu. S obzirom da iz provedenih dokaza utvrđeno da predmetna šteta ne potječe od nekog uzroka van stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, niti izbjeći ili otkloniti, ili da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenog ili treće osobe, koju oni nisu mogli predvidjeti ili čije posljedice nisu mogli otkloniti, kao ni da oštećeni nije djelomično doprinio nastanku štete, sud je poklonio vjeru nalazu vještaka mašinske struke i na osnovu odredbi čl. 173., 174. i 176. Zakona o obligacionom odnosu odlučio kao u dispozitivu presude.
2. AP-1437/15 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Irsan Kukić advokat iz Travnika, podnio je 27. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Mal 041521 14 Gž od 15. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi (P.M.) obaveže da mu na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos i troškove parničnog postupka, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da sud na osnovu provedenih dokaza nije mogao utvrditi uzrok nastanka saobraćajne nezgode odnosno, da apelant u konkretnom slučaju, u skladu sa odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.
3. AP-62/16 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta & Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 1 Mal 003439 15 Gž 2 od 6. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je djelimično uvažena žalba tuženog (B.D.) i preinačena je prvostepena presuda na način što je tuženi obavezan da apelantu na ime regrenog duga isplati iznos od 178,90 KM umjesto iznosa od 357,80 KM, kao i odluka sud o troškovima postupka pa je tuženi dužan naknaditi apelantu troškove postupka u iznosu od 974,50 KM umjesto iznosa od 5.021,36 KM. Suprotno stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da prvostepeni sud nije pravilno raspravio prigovor tuženog o podijeljenoj odgovornosti sudionika predmetne nezgode pa je, na osnovu činjeničnog stanja koji je utvrdio prvostepeni sud, zaključio da je doprinos svakog sudionika prometne nezgode u omjeru 50:50%. Slijedom navedenog je odlučeno kao u osporenoj odluci, u pogledu glavne stvari, primjenom odredbi člana 229. st. 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku FBiH, te primjenom odredbi člana 397. stav 2. istog Zakona u pogledu odluke o troškovima postupka.
4. AP-606/16 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irsan Kukić advokat iz Travnika, podnio je 5. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 006429 13 Rev od 12. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je djelimično uvažena revizija tužitelja („Krajina osiguranje“ a.d. Banjaluka) i preinačena je drugostepena presuda tako što je odbijena kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu u odnosu na apelanta (kojom su obavezani tuženi (apelant i S.S.) da tužitelju solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne i materijalne štete), zatim je djelimično usvojena žalba tužitelja i preinačena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete isplaćene oštećenom (M.B.) tako što je obavezan apelant da po ovom osnovu isplati tužitelju iznos od 2.000,00 KM, te je preinačena odluka o troškovima postupka na način da su tuženi (apelant i S.S.) obavezani da solidarno isplate tužitelju naknadu na ime troškova postupka u iznosu od 6.619,00 KM. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu tužitelja da mu tuženi solidarno isplate određeni novčani iznos, po osnovu regresnog potraživanja, na ime štete koja je trećim licima (poginulom M.V. i povrijeđenom M.B.) prouzrokovana sudarom vozila u pokretu, te da se na sporni odnos ima primijeniti odredba člana
178. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, tužitelj je kao osiguravač, saglasno odredbi člana 178. stav 4. u vezi sa odredbom člana 919. Zakona o obligacionim odnosima, odgovoran za naknadu štete koju su u štetnom događaju pretrpjeli oštećeni kao treća lica i ta šteta nije isključena odredbom člana 15. stav 2. Zakona o osiguranju RS odnosno, odredbom člana 16. stav 3. Zakona o osiguranju FBiH. Vrhovni sud je istakao da je pogrešno pravno shvatanje drugostepenog suda da nema pasivne legitimacije na strani tuženog-apelanta zato što se oštećeni nisu njemu obratili za naknadu štete. Dakle, kako je trećim licima šteta nanesena sudarom motornih vozila od kojih je jedno imalo polisu obaveznog osiguranja od autoodgovornosti, kao što je slučaj u konkretnoj situaciji, to nije bilo obaveze da oštećeni postupaju u skladu sa odredbom člana 15. stav 3. odnosno, člana 16. stav 3. Zakona o osiguranju. Naime, plaćanjem naknade štete po zahtjevu trećih oštećenih lica tužitelj je pristupio ispunjenju svoje zakonske obaveze i ima pravo regresa do visine isplaćene naknade prema odgovornom Zaštitnom fondu-apelantu, ako dokaže da je šteta prouzrokovana isključivo ili djelomično krivicom neosiguranog vozila (što u konkretnom predmetu jeste slučaj). Vrhovni sud je istakao da se regresno potraživanje tužitelja prema apelantu prosuđuje po principu krivnje svakog od učesnika saobraćajne nezgode, pa u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe člana 192. Zakona o obligacionim odnosima o podijeljenoj odgovornosti u zavisnosti od konkretno utvrđenih činjenica.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-601/15.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman