Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-355/15 („Remis“ d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-355/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-355/15, rješavajući apelacije „Remis“ d.o.o. Visoko i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Remis“ d.o.o. Visoko, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Mal 035919 14 Gž od 24. novembra 2014. godine;

Hajrudin Delić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 012214 14 Rev od 9. januara 2015. godine;

Slobodan Urukalo, Stevan Urukalo i Milan Urukalo, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 143749 14 Gž od 18.

juna 2015. godine;

Senada Mehmedinović i Suada Karić , protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 046381 14 Rev od 8. decembra 2015. godine;

Naim Palkić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 028249 15 Rev od 21. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-355/15 „Remis“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Kemal Ganić i Mehmed Vranac, advokati iz Visokog, podnio je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Mal 035919 14 Gž od 24. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je apelant da tužitelju M.B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 10. augusta 2011. godine do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja da mu apelant plati neisplaćene kamate u utuženom iznosu za period od 4. februara 2010.godine kao dana pravomoćnosti presude pa do 1. jula 2011. godine. Nadalje, utvrđeno je da kako je tužitelj u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude na osnovu izvedenih dokaza, prije svega vještačenjem po vještaku ekonomske struke dokazao činjenicu da apelant nije platio tužitelju kamate na iznos glavnog duga za navedeni period od 4. februara 2010. godine kao dana pravomoćnosti presude pa do 1. jula 2011. godine, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan za iznos glavnog duga u određenom novčanom iznosu, te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, dakle, ne odredbu istog člana stav 1. kako to apelant tvrdi, jer je na dosuđeni iznos glavnog duga dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od 10. augusta 2011.godine, kao dana podnošenja tužbe u skladu sa citiranom odredbom navedenog zakona. Također, utvrđeno je da sud apelantu nije priznao trošak sastava istaknute protivtužbe u određenom novčanom iznosu, za koji cijeni da nije bio neophodan s obzirom da je apelant na pripremnom ročištu od 18. juna 2013. godine istaknuo protivtužbu, a za koje ročište su mu priznati troškovi u određenom novčanom iznosu.

2. AP-1274/15 Hajrudin Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nemile, kojeg zastupa Maida Grizović, advokatica iz Zenice, podnio je 23. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 012214 14 Rev od 9. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi IGM „Dilj“ d.o.o. Vinkovci, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade štete zbog neisporučenog kvalitetnog crijepa isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je konstatovano da kod utvrđenih činjenica, da je apelant prednika tuženog obavijestio da crijep ima nedostatke u kvaliteti dana 1. augusta 1988.godine, a tužbu radi ostvarivanja prava u vezi tih nedostataka predao sudu 8. novembra 1990.godine, dakle nakon dvije godine i tri mjeseca od dana reklamacije poslane prodavatelju, to je drugostepeni sud pravilno odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan. Osim toga, utvrđeno je da zbog proteka prekluzivnog roka iz člana 500. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, nije ispunjena zakonom propisana pretpostavka za podnošenje tužbe sudu za naknadu štete zbog materijalnih nedostataka na stvari, a što je drugostepeni sud pravilno naveo ukazujući na relevantnu odredbu Zakona o parničnom postupku, a koja propisuje odbačaj tužbe. Međutim, s tim u vezi, utvrđeno je da valja pomenuti odredbu člana 230. Zakona o parničnom postupku, a kojom je predviđena zabrana reformatio in peius, odnosno da sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona podnijela žalbu. Kako je samo apelant podnio reviziju, utvrđeno je da primjenom navedene zakonske odredbe pobijanu presudu sud nije mogao preinačiti. Naime, utvrđeno je da su posljedice propuštanja prekluzivnih rokova teže, jer vode ne samo gubitku prava na tužbu u materijalnom smislu nego i gubitku samog materijalnog prava.

3. AP-4319/15 Slobodan Urukalo iz Banja Luke, Stevan Urukalo iz Niša, Republika Srbija i Milan Urukalo iz Skradina, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragana Jefić-Šuka, advokatica iz Banja Luke, podnijeli su 19. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 143749 14 Gž od 18. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi Lj.D. (u daljnjem tekstu: tuženi) da im isplati novčani iznos od 25.000,00 KM (koji je, prema navodima apelanata, neosnovano od njih primio na ime naknade za preuzete advokatske poslove pri rješavanju imovinsko-pravnih odnosa na zemljištu koje se nalazi u Banja Luci, sa pripadajućim objektima). U toku postupka je utvrđeno da su prvoapelant i pravni prednik apelanata, isplatili tuženom iznos od 25.000,00 KM i može se smatrati da je to bilo po dogovoru odnosno zaključenom ugovoru o punomoćstvu. Shodno tome, utvrđeno je da je tuženi ispunio svoje ugovorne obaveze i da su apelanti odnosno njihov pravni prednik isplatili tuženom iznos koji je između istih dogovoren za obavljene radnje. Nadalje, uvrđeno je da je pravni prednik apelanata dobrovoljno isplatio tuženom iznos od 25.000,00 KM i nema dokaza da je isti plaćen prije obavljenog posla za koji je tuženi angažovan.

Također, utvrđeno je da ugovor o punomoćstvu ne sadrži odredbu kojom je utvrđena naknada za obavljene poslove. Međutim s obzirom da je pravni prednik apelanata isplatio iznos od 25.000,00 KM dobrovoljno, sud je zaključio da se onda ima smatrati da je u pogledu naknade za obavljeni rad postojao dogovor između istih i u takvoj situaciji ne postoji bilo kakva obaveza za obračun troškova u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata niti je od tuženog zatražen bilo kakav obračun sve do 18. juna 2012. godine, tj. nakon četiri godine od sačinjavanja potvrde od strane tuženog. S obzirom da je pravni prednik apelanata zaključio ugovor o punomoćstvu i tuženog ovlastio za preduzimanje svih radnji koje su taksativno nabrojane u punomoći i da je u konačnom tuženi i izvršio poslove za koje je bio opunomoćen, sud je zaključio da nije ispunjen uslov na kome apelanti insistiraju, a to je da je tuženi iznos od 25.000,00 KM naplatio bez pravnog osnova, odnosno da je pravni osnov otpao. Isto tako, utvrđeno je da su apelanti zanemarili činjenicu da su dobrovoljno isplatili iznos od 25.000,00 KM za obavljeni posao tuženom i da prije isplate nisu tražili troškovnik, na kome sad insistiraju, pa im činjenica da su se nakon nekoliko godina očigledno zbog toga pokajali, ne daje osnova za povrat isplaćenih novčanih sredstava advokatu. Najzad, utvrđeno je da u radnjama tuženog koji je preduzimao, a koje su prethodile zaključenju kupoprodajnog ugovora, a što je u konačnom i bio jedini cilj apelanata, tuženi nije učinio ništa čime su oni oštećeni a da bi ostvarili pravo na naknadu štete u smislu odredaba člana 154 stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, niti su u toku postupka dokazali da je tuženi preduzimao štetne radnje i da su oni zbog toga pretrpjeli štetu, odnosno da nije izvršio poslove za koje je bio ovlašten.

4. AP-512/16 Senada Mehmedinović i Suada Karić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijele su 2. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 046381 14 Rev od 8. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi, a među njima i apelantice, da tužitelju „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate određeni novčani iznos na ime duga po osnovu ugovora o kreditu od 25. septembra 2002. godine. Dakle, utvrđeno je da je predmet spora isplata određenog novčanog iznosa na osnovu mjenice sa klauzulom bez protesta izdatom na ime osiguranja obaveze iz ugovora o kreditu. U toku postupka je utvrđeno da tužitelj kao povjeritelj ima pravo sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kojeg potpisnika mjenice, u predmetnom slučaju od prvotuženog kao mjeničnog dužnika ili ostalih tuženih, a među njima i apelantica, kao avalista. Nadalje, utvrđeno je da prigovor tuženih da je izvršni sud trebao obustaviti izvršni postupak koji je pokrenut na osnovu mjenice, koja nema karakter vjerodostojne isprave (mjenica bez protesta), nije od značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, obzirom da parnični sud ne može ispitivati pravilnost i zakonitost odluka izvršnog suda, kako to pogrešno tvrde tuženi. Isto tako, utvrđeno je da prigovor tuženih o zastarjelosti mjenično-pravnog potraživanja tužitelja nije osnovan. Naime, utvrđeno je da je tužitelj mjenicu ispunio sa danom 20. septembra 2007. godine, kada je dospjela na naplatu i podnio prijedlog za izvršenje dana 26. oktobra 2007. godine koji se dan ima smatrati danom podnošenja tužbe, jer je po prigovoru tuženih postupak nastavljen u parnici. Također, utvrđeno je da je članom 80. stav 1. Zakona o mjenici propisano da svi mjenično-pravni zahtjevi zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti, kao i da se navedena odredba primjenjuje u vezi sa odredbom člana 33. stav 1. Zakona o mjenici obzirom da preostali tuženi, a među njima i apelantice, kao avalisti odgovaraju onako kako odgovara onaj za koga su jamčili, a glavni dužnik odgovara kao akceptant trasirane mjenice. Obzirom na navedeno, sud je zaključio da se u konkretnoj činjenično pravnoj situaciji na tužene primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji nije protekao, jer je mjenica na naplatu dospjela 20. septembra 2007. godine, a mjenična tužba je podnesena 26. oktobra 2007. godine.

5. AP-950/16 Naim Palkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 29. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 028249 15 Rev od 21. januar 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezani su apelant, trećetužena B.T. i petotuženi „Talić komerc“ d.o.o. Zenica da solidarno tužitelju „Raiffeisen Bank“ d.d. BiH, Glavna filijala Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplate određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o dugoročnom kreditu za nabavku vozila sa porukom gratis zadnji anuitet od 26. decembra 2003. godine, zaključen između tužitelja i apelanta, kao prividan pravni posao. Dakle, utvrđeno je, pored ostalog, da je predmet spora tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu duga u određenom novčanom iznosu po osnovu zaključenog ugovora o kreditu između tužitelja i korisnika kredita-apelanta, kojim se prvotuženi, tj. apelant kao glavni dužnik obavezao na vraćanje kredita, a ostali tuženi kao jemci, kao i protivtužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje da je ništav zaključeni ugovor o kreditu kao prividan pravni posao. U toku postupka je utvrđeno da su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni i drugostepeni sud nisu razmatrali ništavost spornog pravnog posla sa stanovišta da on nije imao motiv, niti namjeru da zaključi ugovor o kreditu, već da je stvarno zaključen pravni posao između tužitelja i korisnika kredita Auto kuće “Talić komerc” d.o.o. Zenica.

Naime, utvrđeno je da je odredbom iz člana 1065. Zakona o obligacionim propisima propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Imajući u vidu navedenu odredbu i činjenična utvrđenja da je apelant u svoje ime i za svoj račun lično zaključio i potpisao ugovor o kreditu, što nije slučaj sa drugotuženom i četvrtotuženim koji nisu lično potpisali navedeni ugovor, sud je zaključio da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev. Dakle, utvrđeno je da se ne radi o prividnom pravnom poslu, koji nema dejstva među ugovornim stranama, time što je tužitelj kao davatelj kredita uplatio odobrena sredstva kredita na račun Auto kuće “Talić kornere” d.o.o. Zenica a ne lično apelantu, jer je apelantu odobren namjenski kredit u svrhu nabavke vozila kod navedene Auto kuće, a pri tome je članom 11. istog ugovora korisnik kredita-apelant potvrdio da je pročitao ugovor, da je u potpunosti upoznat sa svim ugovornim odredbama koje prihvata i potvrđuje potpisivanjem ugovora. Shodno tome, sud je zaključio da se apelant zaključenim ugovorom lično obavezao na povrat sredstava kredita i preuzeo obavezu ispunjenja punovažne i dospjele obaveze prema davatelju kredita. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-355/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-355/15 („Remis“ d.o.o. Visoko) | Sudska praksa | Aktio