Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-459/15 (Z. F.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-459/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-459/15, rješavajući apelaciju Zilhe Ferhatbegović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zilhe Ferhatbegović podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 011031 14 KŽŽ od 13. novembra 2014. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Zilha Ferhatbegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupaju Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić, advokati iz Tuzle, podnijela je 29. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 011031 14 Kž od 3. decembra 2014. godine. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 2 K 0110312 12 K 2 od 12. februara 2013.

godine, apelantica je na temelju člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) oslobođena od optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude počinila krivično djelo Porezna utaja iz člana 210. stav (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).

Odlučujući o žalbi Tužiteljstva Bosne i Hercegovine protiv prvostepene presude, Apelaciono vijeće Suda BiH je rješenjem broj S1 2 K 011031 12 Kž od 17. septembra 2013. godine uvažilo žalbu, našlo osnovanim žalbene prigovore na temelju člana 299. stav (1) ZKP BiH, te ukinulo prvostepenu presudu i odredilo održavanje pretresa. Na pretresu pred vijećem Apelacionog odjeljenja donesena je presuda kojom je apelantica oglašena krivom za krivično djelo Porezna utaja iz člana 210. stav (1) KZ BiH te joj je izrečena uvjetna osuda, kojem je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Na temelju člana 110. stav 1. KZ BiH od apelantice je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 12.781,05 KM. Konačno, apelantica je obvezana naknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.200,00 KM, te paušalnu naknadu u iznosu od 100,00 KM. Apelaciono vijeće je u presudi istaklo da je nakon provedenog postupka, dovodeći u vezu utvrđene činjenice i to da poslovna dokumentacija poduzeća „Buscherhoff – Plastikal“ d.o.o. Kalesija čiji je apelantica direktor nije valjana s aspekta poreskog zakonodavstva, da nije bilo stvarnog prometa robe koji je pratio tok novca, a naročito da se u poslovanju između poduzeća „Buscherhoff – Plastikal“ d.o.o. i „Simex“ d.o.o. Brčko Distrikt radilo o poslovanju s fiktivnim pravnim licem čega je apelantica u cijelosti bila svjesna, utvrđeno je da nije postojala mogućnost da se „Buscherhoff – Plastikal“ d.o.o. oslobodi od obveze plaćanja poreza i da se ta obveza prenese na „Simex“ d.o.o.. Dalje, Apelaciono vijeće je utvrdilo, s obzirom da je apelantica znala i bila svjesna svega navedenog, da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelantica prenijela obvezu plaćanja poreza na fiktivno pravno lice time svjesno izbjegavajući plaćanje davanja propisanih poreskim zakonodavstvom, te na taj način počinila krivično djelo za koje je osuđena.

Apelacijom osporenom Trećesetepenom presudom Suda BiH odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba, i drugostepena presuda je potvrđena. Trećestepeno vijeće Suda BiH je u obrazloženju osporene odluke istaklo da smatra da nije utemeljen žalbeni navod da Apelaciono vijeće nije dalo dovoljno jasne razloge o tome da li je izvršeno krivično djelo za koje je apelantica osuđena, s obzirom da je provedenim dokazima na nesumnjiv način dokazana krivica apelantice za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. Tećestepeno vijeće je stava da su ključne činjenice - da je apelantica bila svjesna upitnog poslovanja sa “Simex“ d.o.o., da je u spornom periodu februar - april 2005. godine od strane „Buscherhoff - Plastikal" d.o.o Kalesija izdato 47 otpremnica kojima se dokumentira promet značajnim iznosima novca, a da na svim tim dokumentima postoje bitni nedostaci kojih je apelantica morala biti svjesna kao direktor firme, jer dovode u pitanje pravilnost njenog poslovanja. Trećestepeno vijeće je našlo da je apelantica morala biti svjesna da je roba preuzeta od strane firme kojoj je navodno prodala, čim je vraćala avans firmi “Simex", jer je upravo navodno preuzimanje robe od strane firme “Simex” sporno iz razloga što ne postoji ni jedan dokaz da su osobe koje su preuzele robu u bilo kakvoj vezi sa firmom "Simex”. Pored toga, dokumentacija o preuzimanju robe je manjkava u smislu da nedostaju pečat i potpis lica koje je robu preuzelo, na što je vještak ukazao u svom nalazu. Na temelju navedenog, Trećestepeno vijeće je našlo da sve ukazuje da je Apelaciono vijeće pravilno odlučilo kada je utvrdilo da je apelantica znala da stvarnog prometa robom sa “Simex” d.o.o. nije bilo i da posluje sa fiktivnom firmom. Odnosno da stvarnog prometa nije bilo na onaj način koji bi moralo biti da je roba zaista bila namijenjena za dalju prodaju i na način na koji to propisuje član 5. Zakona o porezu na promet proizvoda u smislu obaveze oslobađanja plaćanja poreza na promet.

Vezano za navode iz žalbe kojima se osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, Trećestepeno vijeće je primijetilo da se žalbom osporava i činjenično stanje iz istih razloga i na način kako je to osporavano u dijelu kojim se ukazivalo na bitne povrede odredaba krivičnog postupka kao temelja za žalbu, te da u tom dijelu žalbe nisu izneseni novi žalbeni razlozi, kao i da su žalbeni navodi kojima se ukazivalo na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka neosnovani. Konačno, Trećestepeno vijeće je stava da je Apelaciono vijeće u pogledu krivice optužene dalo pravilnu i jasnu argumentaciju, i da ne stoje navodi da u drugostepenoj presudi nisu obrazloženi razlozi o odlučnim činjenicama i da je izreka presude proturječna razlozima presude. Apelacioni navodi Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Europske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju presude+ osporene apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelanticinu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-459/15 (Z. F.) | Sudska praksa | Aktio