Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3392/15 (Stambena zadruga „Banja Luka“ i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3392/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3392/15, rješavajući apelacije Stambene zadruge „Banja Luka“ iz Banja Luke i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Stambena zadruga „Banja Luka“ iz Banja Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 040459 13 Rev od 23. aprila 2015. godine;
"Banja Laktaši" a.d. Laktaši, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 095764 15 Pž od 13. novembra 2015.
godine;
„Aura osiguranje“ a.d. Banja Luka, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Mals 102715 15 Pž od 16.
decembra 2015. godine;
"Topić" d.o.o. Šipovo, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 090568 15 Pž od 16. novembra 2015. godine;
„Energent“ d.o.o. Posušje, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 021276 14 Rev od 19.
januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3392/15 Stambena zadruga „Banja Luka“ (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 6. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 040459 13 Rev od 23. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju Ž.J. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime glavnog duga isplati određeni novčani iznos i da mu plati zakonsku zateznu kamatu na novčane iznose pobliže precizirane u izreci presude. U toku postupka je utvrđeno da se tumačeći sadržinu odredbi predugovora o međusobnim pravima i obavezama od 2. augusta 2001. godine, pravilnim ukazao stav iz pobijane odluke da su stranke zaključile predugovor, a ne glavni kupoprodajni ugovor. Također, utvrđeno je da je to stoga što su, po članu 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, bitni elementi kupoprodajnog ugovora predmet prodaje (koji je određen) i cijena (koja nije određena), pa tako uplaćeni određeni novčani iznos predstavlja avansnu uplatu, a ne isplatu kupoprodajne cijene jer su stranke izričito predvidjele da će konačnu cijenu (za koju se ne može ni predvidjeti kolika bi mogla da bude) odrediti pri zaključenju glavnog ugovora, a čemu će pristupiti po dobijanju građevinske dozvole (dobijena skoro pet godina po zaključenju predugovora). Dakle, utvrđeno je da je jedina obaveza iz predugovora sklapanje glavnog ugovora i ta obaveza se može ugasiti sklapanjem ugovora ili istekom prekluzivnog roka od šest mjeseci.
Nadalje, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju prekluzivni rok od šest mjeseci počeo teći od 17. marta 2006. godine kada je apelantici izdata građevinska dozvola za izgradnju predmetnog poslovno stambenog objekta, a istekao je 19. septembra 2006. godine. Isto tako, utvrđeno je da do isteka prekluzivnog roka parnične stranke nisu zaključile glavni ugovor, niti su se obraćale jedna drugoj kako bi se zaključio glavni ugovor. Kako je po sili samog zakona na dan 17. septembar 2006, godine došlo do gašenja obaveze iz predugovora na zaključenje glavnog ugovora, utvrđeno je da je apelantica morala znati da više ne postoji osnov po kome ona može da drži novčana sredstva tužitelja i da treba da ih vrati i to u iznosu u kome je ta sredstva primila. Dakle, kada se vraća ono što je stečeno bez osnova, utvrđeno je da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
2. AP-479/16 "Banja Laktaši" a.d. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jelena Todić, advokatica iz Banja Luke, podnijela je 29. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 095764 15 Pž od 13. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da na ime duga isplati tužiteljici Općini Laktaši (u daljnjem tekstu: tužiteljica) određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjima tužiteljice od 23. jula 2008. godine, 23. jula 2009. i 20. septembra 2010. godine utvrđena apelantici obaveza plaćanja komunalne naknade u određenom godišnjem novčanom iznosu koja teče od 1. januara, da je apelantica dužna platiti navedenu naknadu najkasnije do 31. decembra tekuće godine, da se ta naknada odnosi na poslovne prostore koji su u vlasništvu apelantice, da je apelantica primila predmetna rješenja na koja se nije žalila, pa su rješenja postala pravosnažna i konačna, te da je predmet tužbenog zahtjeva komunalna naknada za tri godine. Imajući u vidu da apelantica koja je vlasnik poslovnog prostora u Općini Laktaši nije isplatila dug za komunalnu naknadu, a koja je obveznik komunalne naknade prema relevantnoj odredbi važećeg Zakona o komunalnim djelatnostima, sud je na osnovu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-492/16 „Aura osiguranje“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zaposlenik Dragan Stanišić, podnio je 28. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Mals 102715 15 Pž od 16. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju „Dunav osiguranje“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 209,76 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. februara 2013. godine do isplate. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se u predmetnoj pravnoj stvari ne radi o tome da je oštećeno lice podnosilo odštetni zahtjev osiguraniku štetnika, već se radi upravo o tome da je osiguravač oštećenog (tužitelj) isplatio štetu po osnovu kasko osiguranja, pa se imaju primijeniti odredbe o subrogaciji (prijelaz osiguranikovih prava prema odgovornom licu na osiguravača) iz člana 939. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da se tužitelj sa zahtjevom za naknadu štete u vansudskom postupku obratio apelantu podneskom od 12. februara 2013. godine zahtijevajući po osnovu subrogacije isplatu iznosa od 3.071,20 KM, a na osnovu isplaćene štete u iznosu od 2.877,00 KM, kao i po osnovu zakonske zatezne kamate u iznosu od 194,20 KM. Također, utvrđeno je da je iz nalaza vještaka ekonomske struke prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj izvršio isplatu naknade štete svom osiguraniku u iznosu od 2.877,00 KM dana 1. oktobra 2012. godine, da je apelant izvršio isplatu naknade u iznosu od 2.877,00 KM tužitelju dana 22. februara 2013. godine, kao i da je utvrđena visina zakonske kamate na iznos od 2.877,00 KM u periodu od 1. oktobra 2012. godine do 21. februara 2013. godine u visini od 209,67 KM. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate, koja u konkretnoj pravnoj stvari predstavlja glavni dug, jer je apelant kasnio sa isplatom duga, zbog čega je odlučio kao u izreci presude na osnovu relevantnih odredaba predmetnog zakona.
4. AP-747/16 "Topić" d.o.o. Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnio je 15. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 090568 15 Pž od 16. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju „Mis Prom“ Šipovo (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime glavnog duga izmiri određeni novčani iznos, dok je odbijen kao neosnovan prigovor kompenzacije koji je izjavio apelant. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da su stranke bile u poslovnom odnosu koji po svom sadržaju i pravnoj prirodi ima elemente ugovora o prevozu iz člana 648. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da je apelant u odgovoru na tužbu, osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva, dao detaljnu specifikaciju izvršenih prevoza i dogovorenih cijena, navodeći ukupnu cijenu u određenom novčanom iznosu, višem od ukupne vrijednosti prevoza koju je utvrdio prvostepeni sud cijeneći izvedene dokaze i navode stranaka. Pored toga, utvrđeno je da je direktor apelanta na pripremnom ročištu, ne osporavajući da je apelant za njega vršio prevoz, naveo da ne ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu u jednom dijelu, ali nije naveo izričito od kojih navoda odustaje i iz kojih razloga. Zbog toga, kod činjenice da stranke nisu zaključile pismeni ugovor o prevozu i da tužitelj nije ispostavio račune na ime izvršenog prevoza, utvrđeno je da je prvostepeni sud uračunao cijene koje je naveo sam apelant u odgovoru na tužbu.
Također, utvrđeno je da je neosnovano pozivanje apelanta na prijedlog tužitelja sa glavne rasprave u pogledu kompenzacije. Naime, utvrđeno je da je tužitelj na glavnoj raspravi od 23. aprila 2015. godine prije završnih izlaganja stranaka predložio zaključenje poravnanja, ali apelant nije prihvatio taj prijedlog, pa se taj pokušaj poravnanja ne može tumačiti u prilog usvajanja prigovora kompenzacije. U vezi s tim, utvrđeno je da treba imati u vidu da je apelant, kao dokaze na kojima zasniva prigovor prebijanja, priložio predmetne otpremnice za agregat i pilanske okorke, te fakturu za dasku, ali te isprave su jednostrane i potpisane su samo od strane apelanta i nisu potkrijepljene drugim dokazima. Imajući u vidu navedeno, te budući da je potraživanje tužitelja umanjeno za protuvrijednost iznosa od 500,00 Eura, kao i iz razloga što ne postoji suglasnost stranaka u pogledu kompenzacije, sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za prebijanje u smislu relevantnih odredbi predmetnog zakona.
5. AP-1118/16 „Energent“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnio je 12. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 021276 14 Rev od 19. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da postoje potraživanja prvotužitelja K.J. (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) prema apelantu u određenom novčanom iznosu, kao i da postoji apelantovo potraživanje prema prvotužitelju u određenom novčanom iznosu, te da se predmetne tražbine prebijaju pa je apelantu naloženo da prvotužitelju isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da neosnovano apelant tvrdi da je predmetni novčani iznos dat na ime kapare iz razloga što je dat četiri mjeseca prije zaključenja predugovora, a kapara se daje najranije sa zaključenjem glavnog ugovora (čl. 79. i 80. Zakona o obligacionim odnosima). Nadalje, utvrđeno je da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno zaključili da nema osnova apelantovom prigovoru zastare potraživanja, iz razloga što nije protekao trogodišnji rok zastare. Naime, utvrđeno je da je prvotužitelj za štetu saznao 30. novembra 2008. godine, kada mu je nekretnina trebala biti predana u posjed, a tužba je podnesena 3. oktobra 2011. godine. Također, utvrđeno je da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, a u svakom slučaju i kod naknade štete i kod stjecanja bez osnova nije protekao navedeni rok zastare, pa se ne bi moglo govoriti o zastari apelantovog potraživanja. Najzad, utvrđeno je da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilnom primjenom relevantnih odredbi predmetnog zakona, obzirom da prvotužitelj nije platio predmetni novčani iznos, jer u 2009. godini nije uspio realizovati kredit kojim bi platio kupoprodajnu cijenu, a apelant nije ispunio svoju obavezu, jer nije predao prvotužitelju u posjed stan sa danom 30. novembra 2008. godine, odlučili da prebijanjem obaveze prvotužitelja i apelanta, apelant prvotužitelju isplati predmetni novčani iznos. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3392/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman