Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-240/15 (E.A. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-240/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-240/15, rješavajući apelacije E.A. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
E.A. protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 013678 11 U od 30. oktobra 2014. godine;
Mlađen Dmitrović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010517 14 Uvp 2 od 23. septembra 2015. godine;
Tomislav Antić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010296 13 Uvp od 10. decembra 2015. godine;
Tomislav Antić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010296 13 Uvp od 10. decembra 2015. godine;
Ostoja Tepić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 016891 15 U od 24. februara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-240/15 E.A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Tanja Hadžagić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 013678 11 U od 30. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ličnog materijalnog obezbjeđenja. U predmetnoj upravnoj stvari je, u obnovi postupka, poništena tačka 1. stava 1. prvostepenog privremenog rješenja upravnog organa iz 1996. godine tako da se odbija apelantov zahtjev za priznavanje predmetnog prava. Naime, nalazom i mišljenjem Instituta za medicinsko vještačenje zdravstveno stanje-Odjeljenje za drugostepeni postupak iz 2011. godine, datim nakon pregleda apelanta i uvidom u predočenu medicinsku dokumentaciju, utvrđeno je da kod apelanta ni na dan pregleda 7. juna 2011. godine, a niti 23. jula 1994. godine (kada je kod apelanta utvrđena nesposobnost za vojnu službu), ne postoji nesposobnost niti je postojala nesposobnost za privređivanje, odnosno gubitak radne sposobnosti i da je apelant nastavio raditi sve do odlaska u starosnu penziju 9. jula 2007. godine. Dakle, zaključeno je da apelant ne ispunjava zakonske uslove za ostvarivanje predmetnog prava. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.
2. AP-398/16 Mlađen Dmitrović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Mirjana Savić, advokatica iz Mrkonjić Grada, podnio je 25. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 010517 14 Uvp 2 od 23. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i ostvarivanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari, Vrhovni sud je uvažio zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS) za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjoj Luci, te je preinačio tu presudu na način da je odbio apelantovu tužbu kojom je tražio da se poništi rješenje tuženog iz 2012. godine, kojim je u postupku revizije ukinuto rješenje upravnog organa iz 2009. godine i riješeno da se apelantu priznaje svojstvo RVI X kategorije sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti zadobijene za vrijeme vršenja vojne dužnosti, sa pravom na ličnu invalidninu počev od 1. maja 2011. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da tuženi osnovano ukazuje u zahtjevu na pogrešan zaključak nižestepenog suda da nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 6. juna 2012. godine nije dat u skladu sa odredbom člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta RS (iz 1993. godine: u daljnjem tekstu: Pravilnik), jer je isti po ocjeni Vrhovnog suda jasan i dovoljno obrazložen, kako u pogledu zdravstvenog stanja apelanta, tako i u pogledu faktora koji su utjecali na utvrđivanje procenta vojnog invaliditeta. Pored toga je Vrhovni sud istakao da je tuženi pravilno primijenio odredbe navedenog Pravilnika, te se stoga pravilno u zahtjevu za vanredno preispitivanje ukazuje na pogrešan pravni zaključak nižestepenog suda da taj Pravilnik tuženi nije mogao primijeniti, s obzirom na odluku Ustavnog suda Republike Srpske iz 2013. godine. S tim u vezi je navedeno da su predmet ocjene ustavnosti i zakonitosti po toj odluci bile odredbe Pravilnika iz 2010. i 2012. godine, a ne iz 1993. godine. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 40. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS.
3. AP-1021/16 Tomislav Antić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, podnio je 4. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 11 0 U 010296 13 Uvp od 10. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i ostvarivanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari, Vrhovni sud je uvažio zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS) za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjoj Luci, te je preinačio tu presudu na način da je odbio apelantovu tužbu kojom je tražio da se poništi rješenje tuženog iz 2012. godine, kojim je u postupku revizije ukinuto rješenje upravnog organa iz 2009. godine i riješeno da se apelantu prestanak svojstva RVI, prava na ličnu invalidninu i dopunsko materijalno obezbjeđenje sa 1. januarom 2011. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da tuženi osnovano ukazuje u zahtjevu na pogrešan zaključak nižestepenog suda da nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 19. juna 2012. godine nije dat u skladu sa odredbom člana 10. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta RS iz 2010. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu). Po ocjeni Vrhovnog suda, navedeni nalaz drugostepene ljekarske komisije, na kojem je zasnovano činjenično utvrđenje u konkretnom slučaju, je valjan, potpun i dovoljno obrazložen, pa prema tome i sačinjen u skladu sa odredbom člana 10. stav 5. navedenog Pravilnika o radu. Dalje je istaknuto da kontradiktornost tog nalaza u odnosu na ranije nalaze iste i prvostepene komisije, a na koju kontradiktornost ukazuje nižestepeni sud, nije po ocjeni Vrhovnog suda od utjecaja, s obzirom da je predmetni nalaz potpuno obrazložen sa datim razlozima drugačijeg zaključivanja. Također je Vrhovni sud naveo da u predmetnoj pravnoj stvari nije sporna ni primjena odredbe člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta RS (iz 1993. godine: u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji nije bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Srpske (odluka iz 2013. godine), već su to bile odredbe čl. 10., 11. i 12. kasnije donesenih Pravilnika (iz 2010. i 2012. godine). Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 40. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS.
4. AP-1315/16 Tomislav Antić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 11 0 U 010296 13 Uvp od 10. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i ostvarivanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari, Vrhovni sud je uvažio zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS) za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjoj Luci, te je preinačio tu presudu na način da je odbio apelantovu tužbu kojom je tražio da se poništi rješenje tuženog iz 2012. godine, kojim je u postupku revizije ukinuto rješenje upravnog organa iz 2009. godine i riješeno da se apelantu prestanak svojstva RVI, prava na ličnu invalidninu i dopunsko materijalno obezbjeđenje sa 1. januarom 2011. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da tuženi osnovano ukazuje u zahtjevu na pogrešan zaključak nižestepenog suda da nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 19. juna 2012. godine nije dat u skladu sa odredbom člana 10. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta RS iz 2010. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu). Po ocjeni Vrhovnog suda, navedeni nalaz drugostepene ljekarske komisije, na kojem je zasnovano činjenično utvrđenje u konkretnom slučaju, je valjan, potpun i dovoljno obrazložen, pa prema tome i sačinjen u skladu sa odredbom člana 10. stav 5. navedenog Pravilnika o radu. Dalje je istaknuto da kontradiktornost tog nalaza u odnosu na ranije nalaze iste i prvostepene komisije, a na koju kontradiktornost ukazuje nižestepeni sud, nije po ocjeni Vrhovnog suda od utjecaja, s obzirom da je predmetni nalaz potpuno obrazložen sa datim razlozima drugačijeg zaključivanja. Također je Vrhovni sud naveo da u predmetnoj pravnoj stvari nije sporna ni primjena odredbe člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta RS (iz 1993. godine: u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji nije bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Srpske (odluka iz 2013. godine), već su to bile odredbe čl. 10., 11. i 12. kasnije donesenih Pravilnika (iz 2010. i 2012. godine). Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 40. st. 1. i
2. Zakona o upravnim sporovima RS.
5. AP-1324/16 Ostoja Tepić (u daljnjem tekstu: apelant), Kneževa, kojeg zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 016891 15 U od 24. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je, u postupku revizije, odlukom upravnog organa apelantu i dalje priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI kategorije sa 60% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik VRS, sa pravom na ličnu invalidninu i dopunskim materijalnim obezbjeđenjem počev od 1. maja 2008. godine do 30. aprila 2010. godine, a od 1. maja 2010. godine pa nadalje dok za to postoje zakonom propisani uslovi, te pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 24% od osnova. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je ocjena vojnog invaliditeta apelanta utvrđena od strane Drugostepene ljekarske komisije, kao nadležne ljekarske komisije, koja je specijalizovana za utvrđenje činjenica o utvrđenju vojnog invaliditeta. Dakle, po ocjeni Okružnog suda ocjena vojnog invaliditeta je izvršena pravilnom primjenom Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta RS iz 1993. godine i Liste procenta vojnog invaliditeta, koja je sastavni dio navedenog Pravilnika, budući da je navedena komisija dala nalaz i mišljenje koji je potpun, jasan i razumljiv i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje treba da sadrži, odnosno dat je u skladu sa odredbom člana 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta RS iz 2012. godine. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-240/15.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman