Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1479/14 (N.Š.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Legitimno očekivanje
  • Penzija
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1479/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. april 2016. godine, u predmetu broj AP-1479/14, rješavajući apelaciju N.Š., na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stava (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela N.Š.

protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 005591 11 U od 20. januara 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela N.Š.

protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 005591 11 U od 20. januara 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

N.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zemuna, Republika Srbija, podnijela je 29. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 005591 11 U od 20. januara 2014. godine. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalna administrativna služba u Bihaću je rješenjem broj 1038650364 od 11. januara 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar FZ3/2-1038650364, od 9. marta 2011. godine, apelantici kao državljanki Republike Srbije priznala pravo na samostalnu starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 13,9127 KM počev od 1. januara 1995. godine, koji iznos je usklađen na dan 1. mart 2005. godine tako da starosna penziju iznosi 213,5618 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno je da će se apelantici zaostali iznos penzije počevši od 1. marta 2005. godine zaključno sa mjesecom u kojem je nosilac osiguranja u DZ Srbije i Crne gore donio novo rješenje o ponovnom određivanju penziju zadržati i biće isplaćen nosiocu penzijskog invalidskog osiguranja iz DZ Srbije i Crne Gore, odnosno korisniku prava u skladu sa Sporazumom o socijalnom osiguranju između BiH i SRJ. Osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana tužba apelantice kojom je tražila da se ponište rješenja Službe i Federalnog zavoda PIO/MIO i ponovo utvrdi iznos penzije, te da joj tuženi isplati razlike penzija, kao i prijedlog apelantice da se oslobodi od plaćanja troškova sudske takse. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da su organi uprave u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja „Službeni list SFRJ broj 32/82 do 44/90) koje je važilo u momentu priznavanja prava apelantice na samostalnu starosnu penziju. Dalje se navodi da je neosnovan navod apelantice da je postupanjem tuženog teško oštećene, kao i pozivanje apelantice na nalaz vještaka aktuara kojeg je priložila uz tužbu, jer se radi o novim činjenicama i predlaganju novog dokaza, koji se ne navode u osporenom aktu tuženog niti se nalaze u upravnom predmetu, a apelantica nije predložila u tužbi zakazivanje javne rasprave i donošenje odluke o meritumu na osnovu odredbe iz člana 33. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH i izvođenje ovog dokaza na javnoj raspravi. Kantonalni sud je istakao da na osnovu odredbe člana 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH apelantica u tužbi ne može iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, ako te nove činjenice i novi dokazi ne ukazuju da je činjenično stanje očito drukčije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku, a apelantica nije ni pružila dokaze kako ih bez svoje krivnje nije mogla iznijeti odnosno predložiti do okončanja upravnog postupka, pa je sud na osnovu odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH odlučio kao u dispozitivu osporene odluke. Vezano za prijedlog apelantice da se oslobodi od plaćanja troškova sudske takse Kantonalni sud je, na osnovu odredbi člana 55. Zakona o upravnim sporovima FBiH i člana 402. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odbio kao neosnovan prijedlog jer apelantica nije dostavila dokaze na osnovu kojih bi sud mogao zaključiti da je apelantica osoba koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi troškove bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje oprodice. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se žali na utvrđenu visinu iznosa starosne penzije, traži naknadu štete i isplatu isplatu razlike penzije, te smatra da je penzija pogrešno obračunata jer nije pravilno izvršena denominacija dinara, niti su prilikom utvrđivanja penzije pravilno uzeti podaci o ostvarenim platama. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud zapaža da se apelantica u apelaciji žali na utvrđenu visinu iznosa starosne penzije, te smatra da joj pripada naknada štete zbog manjeg isplaćenog iznosa penzije i razlika neisplaćenih penzija. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odlukama Ustavnog suda broj 224/08 od 15. juna 2010. godine i broj AP 3085/06 od 15. januara 2009. godine (Odluke o dopustivosti, br. AP-224/08 i AP-3085/06, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je razmotrio ista činjenična i pravna pitanja. Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da je pravni osnov za donošenje osporenih odluka, propisan u relevantnom, naprijed navedenom zakonu koji ni u jednom dijelu ne dovodi do zaključka da su apelanti imali pravo ili «legitimno očekivanje» da na ime penzije prime iznose koji su tvrdili da imaju. Osim toga, imovina koju su apelanti očekivali da će dobiti na ime penzije u predmetnom postupku, a iznad iznosa koji im je isplaćen ne predstavlja postojeću imovinu apelanata, te Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u citiranim odlukama dalje naveo da garancije iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu primjenjive na predmetni postupak, zaključivši da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi op. cit, AP-224/08, tačka 13. i op. cit, AP- 3085/06, tač.12. i 13.).

Razlozi navedeni u odlukama Ustavnog suda br. AP-224/08 i AP-3085/06 u cjelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija, u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda koji se odnose na povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije dopustiva jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava pravično suđenje, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji u odnosu na osporenu odluku Kantonalnog suda, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala (pravo na pravično suđenje), odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1479/14 (N.Š.) | Sudska praksa | Aktio