Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/16 (H. V.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-43/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-43/16, rješavajući apelacije Hamdija Veladžić i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hamdija Veladžić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 059675 15 Pžp od 2. novembra 2015. godine;

Hamdija Veladžić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 059677 15 Pžp od 2. novembra 2015. godine;

Amela Vuković, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 200679 15 Pžp od 23. oktobra 2015. godine;

SZR "Stil", protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 451657 15 Pžp od 13. novembra 2015. godine;

SZR "Stil", protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 451661 15 Pžp od 13. novembra 2015. godine;

Milenko Antunović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 153252 15 Pžp od 28. decembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-43/16 Hamdija Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 059675 15 Pžp od 2. novembra 2015. godine. U prekršajnom postupku koji se pred nadležnim sudovima vodio po apelantovom zahtjevu za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu i koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 172. stav 6. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, u vezi s članom 77. Zakona o izmjenama i dopunama navedenog Zakona, te je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM i obavezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka. Apelantu je stavljeno na teret da, kao vlasnik i nositelj prava raspolaganja na automobilu na zahtjev ovlaštenog službenog lica, nije dostavio podatke o identitetu lica koje je 31. januara 2014. godine upravljalo u saobraćaju njegovim vozilom i počinilo prometni prekršaj prekoračivši dozvoljenu brzinu. Kantonalni sud je naveo da apelantovi žalbeni prigovori o bitnim povredama prekršajnog postupka nisu osnovani i ukazao da je odredbom člana 68. stav 2. Zakona o prekršajima propisano da svaka strana koja namjerava podnijeti bilo koju ispravu kao dokaz mora donijeti takvu ispravu na usmeni pretres, dok je odredbom člana 69. stav 1. istog Zakona propisano da usmeni pretres počinje objavljivanjem glavnog sadržaja prekršajnog naloga ili zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. S obzirom na navedeno, Sud je ukazao da činjenica da je apelant putem pisarnice MUP USK podnio zahtjev ovlaštenom organu za dostavu podataka iz prekršajnog naloga ne može utjecati na zakonitost postupka pred sudom, s obzirom da je predstavnik ovlaštenog organa na usmenom pretresu prezentirao dokaze na kojima se temelji apelantova odgovornost. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je, s obzirom na činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakve podatke o identitetu lica koje je eventualno upravljalo apelantovim vozilom, pravilno odlučeno kada je apelant oglašen krivim za navedeni prekršaj.

2. AP-44/16 Hamdija Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 059677 15 Pžp od 2. novembra 2015. godine. U prekršajnom postupku koji se pred nadležnim sudovima vodio po apelantovom zahtjevu za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu i koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 172. stav 6. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, u vezi s članom 77. Zakona o izmjenama i dopunama navedenog Zakona, te je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM i obavezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka. Apelantu je stavljeno na teret da je u svojstvu vlasnika i nosioca prava raspolaganja automobilom na zahtjev ovlaštenog službenog lica nije dostavio podatke o identitetu lica koje je 19. aprila 2014. godine upravljalo u saobraćaju njegovim vozilom i počinilo prometni prekršaj prekoračivši dozvoljenu brzinu. Kantonalni sud je naveo da apelantovi žalbeni prigovori o bitnim povredama prekršajnog postupka nisu osnovani i ukazao da je odredbom člana 68. stav 2. Zakona o prekršajima propisano da svaka strana koja namjerava podnijeti bilo koju ispravu kao dokaz mora donijeti takvu ispravu na usmeni pretres, dok je odredbom člana 69. stav 1. istog Zakona propisano da usmeni pretres počinje objavljivanjem glavnog sadržaja prekršajnog naloga ili zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. S obzirom na navedeno, Sud je ukazao da je predstavnik ovlaštenog organa na usmenom pretresu izveo dokaze u vidu dvije obavijesti kojima je potkrijepio navode iz prekršajnog naloga, pa proizlazi da apelantov prigovor da dokazi nisu prezentirani na usmenom pretresu.

3. AP-48/16 Amela Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, koju zastupa Bojana Duka Bubić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 200679 15 Pžp od 23. oktobra 2015. godine. U prekršajnom postupku koji je okončan osporenim rješenjem apelantica je oglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 15. st. 1. i 2. u vezi s članom 17. st. 1. i 2. Zakona o veterinarstvu u Republici Srpskoj, u vezi da čl. 9. i 24. Pravilnika o obilježavanju sirovina i proizvoda životinjskog porijekla i izradi, obliku i sadržaju veterinarskih oznaka, pa joj je na temelju člana 78. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka ž) istog Zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM i obavezana je na plaćanje troškova prekršajnog postupka. Tokom postupka je utvrđeno da su dokazi na temelju kojih je apelantica oglašena krivom izneseni na usmenom pretresu i da je odluka o njenoj odgovornosti za počinjeni prekršaj rezultat pravilno utvrđenih odlučnih činjenica u pogledu načina i okolnosti pod kojima je prekršaj izvršen, te da se apelanticinim žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjeničnog utvrđenja i konačni zaključak.

4. AP-333/16 SZR "Stil" (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koja je u vlasništvu Nasera Deljkića, a kojeg zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 451657 15 Pžp od 13. novembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 11. Zakona o doprinosima Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1000,00 KM. U postupku je, nakon izvršenog inspekcijskog pregleda od strane federalnog poreznog inspektora, utvrđeno da apelant, kao vlasnik SOSR „STIL“ Sarajevo, nije u zakonskom roku uplatio obavezne doprinose za mjesec januar 2014. godine, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

5. AP-334/16 SZR "Stil" (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koja je u vlasništvu Nasera Deljkića, a kojeg zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 451661 15 Pžp od 13. novembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 11. Zakona o doprinosima Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM. U postupku je, nakon izvršenog inspekcijskog pregleda od strane federalnog poreznog inspektora, utvrđeno da apelant, kao vlasnik SOSR „STIL“ Sarajevo, nije u zakonskom roku uplatio obavezne doprinose za period od 1. aprila do 31. decembra 2013. godine, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

6. AP-337/16 Milenko Antunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Klobuka, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 18. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 153252 15 Pžp od 28. decembra 2015. godine. U prekršajnom postupku koji se pred nadležnim sudovima vodio po apelantovom zahtjevu za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu apelant je oglašen odgovornim što je postupio protivno odredbama člana 5. stav 1. tačka 9) Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređaja za evidentiranje u drumskom prijevozu, čime je počinio prekršaj kažnjiv na temelju člana 36. stav 1. tačka n) istog Zakona, mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM i obavezan je da plati troškove prekršajnog postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je 28. juna 2014. godine, prilikom redovne policijske kontrole zaustavljeno i kontrolirano teretno motorno vozilo kojim je upravljao apelant, i da je tokom kontrole utvrđeno da apelant od 28. juna 2014. godine pa unazad 28 dana, za dan 25. juni 2014. godine nije imao listić tahografa vozila kojim je upravljao niti je imao potvrdu o slobodnom, vremenu, a da je za sve ostale dane osim za 25. jun 2014. godine apelant imao tahograf listiće, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-43/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Europske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/16 (H. V.) | Sudska praksa | Aktio