Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-997/15 (G. Z. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-997/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-997/15, rješavajući apelacije Gorana Zurovca i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Goran Zurovac, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 041677 12 Gž od 13. februara 2015. godine;
Kostja Sukara i Gorjana Ibronjev, protiv presuda (osporena) Vrhovni sud Federacije BiH broj 46 0 P 002425 14 REV od 30.
decembar 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-997/15 Goran Zurovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokatica iz Mostara, podnio je 5. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 041677 12 Gž od 13. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Podružnica Mostar na ime materijalne štete na vozilu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je da se 26. januara 2008. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali apelantovo vozilo marke Passat i vozilo kombi Mercedes, kao i vozilo marke Toyota. Nadalje, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, da se prije mjesta saobraćajne nezgode putničko vozilo Passat kretalo iza vozila Toyota lijevom saobraćajnom trakom desne kolovozne trake, a da se vozilo Mercedes nalazilo zaustavljeno u predmetnoj raskrsnici sa isturenim prednjim krajem na put sa pravom prvenstva za oko 0,40 metara. Također, utvrđeno je da je primarni kontakt između vozila Passat i Mercedes ostvaren prednjim desnim dijelom vozila Passat sa prednjom lijevom bočnom stranom vozila Mercedes pri završetku ocrtanih tragova kočenja vozila Passat. U vezi s tim, zaključeno je da je apelantova reakcija kao vozača vozila Passat bila refleksna na izbjegavanje naleta na vozilo Toyota, te da u radnjama vozača Toyote nema propusta koji se mogu dovesti u funkciju uzroka ili doprinosa nastanku ove saobraćajne nezgode. Isto tako, zaključeno je da ni kod vozila Mercedes nema propusta koji se mogu povezati sa nastankom saobraćajne nezgode, iz razloga što je širina kolnika za mimoilaženje bila dovoljna, odnosno konstatovano je da bez obzira što je vozilo Mercedes bilo zaustavljeno sa isturenim prednjim krajem, nije predstavljalo prepreku na putu, te da ga je apelant mogao mimoići, imajući u vidu širinu kolnika (preko pet metara).
2. AP-1586/15 Kostja Sukara i Gorjana Ibronjev (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Banja Luke, koje zastupa Hajrudin Pokvić, advokat iz Bugojna, podnijeli su 4. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 P 002425 14 Rev od 30. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena Općina Donji Vakuf da apelantima na ime nakndae štete isplati određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je da su apelanti bili vlasnici i posjednici nekretnine (pobliže opisana u obrazloženju osporene odluke), na kojoj je bila sagrađena kuća apelanata, kao i da se nekretnina graniči sa putem Donji Vakuf – Prusac. Također, utvrđeno je da su Ugovorom o izvođenju radova tekućeg održavanja regionalnih cesta zaključenim 6. avgusta 1998. godine između Vlade Srednjobosanskog kantona, Ministarstva prometa i veza Srednjobosanskog kantona kao naručioca radova i DD Rudnika gipsa Donji Vakuf kao izvođača radova, regulisana pitanja održavanja regionalne ceste R481 Donji Vakuf – Prusac – Bugojno i izvođenje radova povodom održavanja ceste. U vezi s tim, utvrđeno je da apelanti nisu dokazali da je tužena naručilac radova na rekonstrukciji ceste na relaciji Donji Vakuf – Prusac, a kojim radovima je prouzrokovana šteta apelantima, te da u Ugovoru o izvođenju radova od 6. avgusta 1998. godine, tužena nije bila ugovorna strana, niti je nadležna da održava regionalne ceste, te stoga nije ni pasivno legitimisana. Dakle, zaključeno je da u predmetnoj pravnoj stvari nije dokazana odgovornost tužene za prouzrokovanu štetu, iz razloga što je za naknadu materijalne štete neophodno da se dokaže uzročna veza između poduzetih radova na rekonstrukciji ceste i nastale štete, a što apelanti nisu učinili. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-997/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman