Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-419/13 (Ž. M.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokaz
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-419/13
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 419/13, rješavajući apelaciju Žarka Milanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Žarka Milanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 12 Kž 9 od 23. oktobra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 005177 11 K od 15. decembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Žarko Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005177 12 Kž 9 od 23. oktobra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 005177 11 K od 15. decembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka – Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je 29. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Specijalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 3, 9. i 12. novembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 005177 11 K od 15. decembra 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, apelanta proglasio krivim za počinjeno krivično djelo otmica iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 44 stav 1 KZRS apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. oktobra 2010. godine do 15. decembra 2011. godine.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je Specijalno tužilaštvo protiv apelanta i još pet lica podiglo optužnicu broj KT ST 23/10 od 2. februara 2011. godine zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivična djela, da je optužnica potvrđena 3. februara 2011. godine, da su izvedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane, te uz saglasnost stranaka i njihovih branilaca sprovedeni su dokazi suda. Na osnovu svih izvedenih dokaza, između ostalog i dokaza odbrane: saslušanjem triju svjedoka, uvidom u akt M:Tel od 9. avgusta i 14. novembra 2011. godine, zapisnik o saslušanju apelanta od 2. septembra 2011. godine u vezi sa njegovim pritužbama sa glavnog pretresa od 31. marta 2011. godine i pismene dokumentacije u vezi sa kamenolomom „Dubokovac“, Okružni sud je zaključio da su apelant i ostala lica (u daljnjem tekstu: suokrivljeni) počinili krivična djela koja su im optužnicom stavljena na teret. Apelantu je konkretno stavljeno na teret da je sa suokrivljenim B.D., D.Đ. i R.Š. počinio krivično djelo otmica iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS u vrijeme, u mjestu i na način kako je navedeno u izreci presude.
7. U pogledu neosnovanosti prigovora kojim je ukazano na nezakonitost pribavljanja dokaza - listinga obavljenog telefonskog saobraćaja oštećenog, apelanta i ostalih suokrivljenih za relevantni period (od 24. septembra do 31. oktobra 2010. godine), Okružni sud je ocijenio da su mobilni telefonski aparati (sa brojevima koji su navedeni u presudi) sa pripadajućim SIM karticama privremeno oduzeti, ili su dobrovoljno predati ovlašćenim službenim licima, a sam pretres mobilnih aparata je izvršen po naredbi sudije za prethodni postupak. Tek potom su operateri telefonskog saobraćaja po naredbi sudije za prethodni postupak dostavili listinge obavljenog telefonskog saobraćaja za označene brojeve u traženom periodu, što je u skladu sa odredbama člana 136a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Što se tiče prigovora u vezi s obavljenim vještačenjem – pretresanjem mobilnih telefona i SIM kartica koje je obavio vještak Željko Trninić, a zatim i neposredno saslušan, Okružni sud je u vezi s pretplatničkim brojem kojeg je koristio apelant utvrdio da je komunikacija s tog broja zabilježena 5. oktobra 2010. godine u periodu između 19.01 čas do 23.21 čas u pet navrata.
8. Što se tiče neosnovanosti prigovora koji su se odnosili na zakonitost sprovedenih vještačenja, Okružni sud je naveo da su sva vještačenja (tjelesnih povreda oštećenog S.K., grafološkog vještačenja, pretresanja SIM kartica i mobilnih aparata, bioloških tragova sa lica mjesta, pretresanja vozila i uzimanja tragova iz vozila) izvršena prema naredbama sudije za prethodni postupak ili Specijalnog tužilaštva iz čega proizilazi da navedeni dokazi nisu pribavljeni na nezakonit način. Takođe je povodom prigovora da su zapisnici o uviđaju pribavljeni na nezakonit način, jer apelantov branilac, kao i branioci ostalih suokrivljenih u postupku nisu prisustvovali uviđaju, Okružni sud je naveo da je uviđaj istražna radnja koju mogu izvršiti tužilac ili ovlašćena službena osoba, da se može izvršiti na svakom mjestu gdje tužilac ili ovlašćena službena lica mogu neposrednim opažanjem utvrditi neke važne činjenice koje se utvrđuju u postupku. Uviđaj, kao istražna radnja, kako je dalje navedeno, nije ograničena samo na mjesto događaja gdje je učinjeno krivično djelo, te stoga tužilac ili ovlašćena službena lica nemaju obavezu da na uviđaj pozovu osumnjičenog ili njegovog branioca. Stoga su, po ocjeni suda, uviđaji u toku istrage izvršeni u skladu sa odredbama čl. 156 i 158 ZKPRS, imajući u vidu da navedeni zakon nije propisao obavezu pozivanja osumnjičenog ili njegovog branioca. U tom smislu je neosnovanim ocijenjen i prigovor usmjeren na nezakonitost sprovedenih radnji pretresa objekata i vozila, jer je sudija za prethodni postupak u naredbama naveo da pretres može biti izvršen bez prisustva osumnjičenih, stoga i apelanta, što je u skladu sa odredbom člana 124 st. 3 i 4 ZKPRS. Takođe je neosnovanim ocijenjen prigovor odbrane da je vještak D.K. nezakonito izuzimao tragove sa lica mjesta u Banjoj Luci na osnovu kojih su izvršena vještačenja. S tim u vezi je napomenuto da je naredbom sudije za prethodni postupak od 22. oktobra 2010. godine naloženo izuzimanje bioloških tragova s predmeta koji su vještačeni. Na isti način, dakle, po naredbi sudije za prethodni postupak je naloženo izuzimanje uzorka – brisa usne šupljine apelanta i svih suokrivljenih. Nakon što je sud dao ocjenu izjavljenih prigovora odbrane ocijenjeno je da su predmeti i tragovi na koje je prigovorima ukazano izuzeti na pravilan način, na osnovu procedure propisane u ZKPRS.
9. Okružni sud je na osnovu svih sprovedenih dokaza koje je analizirao i ocijenio pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti utvrdio da su apelant i suokrivljeni B.D., D.Đ. i R.Š. međusobno komunicirali, da međusobna komunikacija i brojnost obavljenih razgovora ukazuju da su oni zajedno, po prethodnom dogovoru, izvršili krivično djelo otmica oštećenog S.K. u vrijeme, mjestu i na način kako je opisano u izreci presude i da preduzete radnje u krivičnopravnom smislu predstavljaju krivično djelo otmica iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Okružni sud je pri tome posebno naglasio da je vještak Željko Trninić, postupajući po naredbi sudije za prethodni postupak, izvršio pretresanje mobilnih telefona i SIM kartica za relevantne pretplatničke brojeve, da su nalaz i mišljenje pojašnjeni prilikom neposrednog saslušanja vještaka i pri tome utvrđeno da je sa pretplatničkog broja kojeg je koristio apelant komunikacija zabilježena 5. oktobra 2010. godine u pet navrata. Okružni sud je nakon navođenja sadržaja svih sprovedenih dokaza, pri čemu je naročito ukazano na vještačenje koje se tiče pretresanja mobilnih telefona i SIM kartica za relevantne pretplatničke brojeve, kao i dokaza apelantove odbrane (saslušanje triju svjedoka) koji nisu mogli uticati na drugačiji zaključak od onog koji je donio sud, zaključio da je apelant zajedno sa suokrivljenim počinio krivično djelo navedeno u izreci presude.
10. U odnosu na postojanje svijesti i volje apelanta za krivično djelo koje je počinio, Okružni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je apelant bio svjestan krivičnog djela i da je htio njegovo izvršenje, jer je, preduzimajući radnje prema oštećenom, zajedno sa suokrivljenim bio svjestan da oštećenom oduzima slobodu prisiljavanjem uz prijetnju ubistvom s ciljem odvođenja i zadržavanja, s namjerom da od njega oduzmu imovinsku korist.
11. Prilikom odmjeravanja krivične sankcije sud je imao u vidu da krivično djelo koje je apelant počinio spada u grupu krivičnih djela protiv sloboda i prava građana, te je ocjenjujući ovu činjenicu uz postojanje olakšavajućih okolnosti izrekao kaznu za koju smatra da je srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbama Specijalnog tužilaštva, apelanta i ostalih suokrivljenih, donio Presudu broj 11 0 K 005177 12 Kž 9 od 23. oktobra 2012. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Apelant je u žalbi protiv prvostepene presude ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što je rezultiralo povredom KZRS, s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači.
13. Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 320 ZKPRS, povodom žalbenog prigovora i po službenoj dužnosti istakao da u konkretnom postupku nije povrijeđeno pravo na apelantovu odbranu manifestovano kroz neosnovano odbijanje njegovog prijedloga da se činjenično stanje dopuni izvođenjem dokaza predloženih od odbrane, pribavljanjem novog listinga od operatera mobilne telefonije. Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, kad su u obrazloženju presude navedeni jasni razlozi zbog kojih je odbijen prijedlog za izvođenje novih dokaza, onda nema osnova za žalbenu tvrdnju da je odbijanjem dokaznih prijedloga učinjena bitna povreda postupka u obliku povrede prava na odbranu. S tim u vezi je ukazano na diskreciono pravo predsjednika vijeća u pogledu procjene značaja predloženog dokaza za konkretan predmet, odnosno konkretnu krivičnopravnu situaciju. Povodom žalbenog prigovora kojim je ukazano na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS, manifestovanu na način što prvostepeni sud u žalbenom postupku nije postupio po zahtjevu odbrane za pribavljanje novih dokaza – listinga od operatera mobilne telefonije, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan. S tim u vezi je istaknuto da se u žalbi, shodno članu 309 stav 4 ZKPRS (istovjetan član 301 stav 4 ZKP i član 309 stav 4 ZKP- prečišćeni tekst), mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji, pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu. U tom slučaju je žalilac dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio, a pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede razloge kojima bi se te činjenice imale dokazati. Imajući u vidu, kako je dalje obrazloženo, da apelantov branilac u žalbi nije precizirao činjenice koje želi dokazati pomoću navedenog dokaza, niti je obrazložio zašto taj dokaz nije mogao biti izveden na glavnom pretresu, proizašao je zaključak da u konkretnom slučaju nema žalbenog prijedloga koncipiranog u skladu s navedenom odredbom. Tom odredbom su, naime, regulisani uslovi pod kojima se, izuzetno, u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi. Vrhovni sud je u odnosu na žalbeni prigovor kojim je ukazano na nezakonito pribavljene dokaze a time i povredu iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS manifestovanu kroz dostavljene listinge mobilnih aparata, pretresa mobilnih aparata bez prisustva odbrane, vještačenja mobilnih aparata, načinu uzimanja bioloških tragova, pretresanju objekata, vozila i drugih predmeta, istakao da navedena povreda nije učinjena. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prvostepena presuda nije zasnovana na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ZKPRS koje propisuju šta se smatra pravno nevaljanim dokazima. S tim u vezi je pojašnjeno da je uvidom u cio spis Okružnog suda utvrđeno da su materijalni dokazi Specijalnog tužilaštva, između ostalog naredbe za uzimanje uzoraka-brisa, naredbe za pretresanje mobilnih telefona i SIM kartica, naredbe za dostavljanje podataka operateru telekomunikacija, naredbe za vještačenje, pribavljeni nakon donošenja i sprovođenja naredbi sudije za prethodni postupak, pri čemu je u potpunosti ispoštovana zakonom određena procedura na osnovu koje se određuje ova istražna radnja. Osim toga, ukazano je da su preduzeti uviđaji kojima su pronađeni, opisani i obezbijeđeni tragovi, kao i foto-dokumentacija izvršeni u skladu sa čl. 156 i 158 ZKPRS, te da pretresanja mogu biti izvršena i bez prisustva osumnjičenih (član 124 st. 3 i 4 ZKP).
14. Suprotno stanovištu iz žalbe, analizom pobijane presude Vrhovni sud je ocijenio da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta i ostalih suokrivljenih, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava radi čega su neprihvatljivi žalbeni navodi zasnovani na tvrdnji da u obrazloženju presude nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je, obrazlažući dalje, istakao da je pobijana presuda dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila iskaze u postupku saslušanih svjedoka, upravo na način kako to propisuje odredba čl. 295 i 304 stav 7 ZKPRS. Prvostepena presuda je, po mišljenju Vrhovnog suda, dala pravilnu ocjenu tih iskaza, dovodeći ih u vezu sa svim ostalim dokazima, između ostalog nalazima i mišljenjima vještaka i listinga odlaznih i dolaznih telefonskih kontakata, zbog čega se suprotne tvrdnje iz žalbe ne mogu prihvatiti. U presudi su dokazi ocijenjeni pojedinačno a zatim dovedeni u vezu sa svim ostalim sprovedenim dokazima, nakon čega je izveden pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te je jasno obrazložen način preduzimanja radnji u odnosu na apelanta i ostale suokrivljene. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da ne postoje nedostaci u dijelu činjenične osnove pobijane presude od čega zavisi primjena materijalnog prava, jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti od značaja za pravilno presuđenje, pa je na osnovu odredbe člana 327 ZKPRS žalba odbijena kao neosnovana na način opisan u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Navode o kršenju prava na pravično suđenje apelant zasniva na tvrdnjama da je u toku postupka očigledno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje a stoga i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, u apelaciji je navedeno da je tokom pretresa pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi, odbrana prigovarala zakonitosti pribavljenih dokaza, između ostalog listinga i pretresa mobilnih telefona i vještačenja bioloških tragova, ali da u tom pravcu obrazloženje osporenih presuda ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, čime mu je uskraćeno pravo na obrazloženu odluku. Smatra da su presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima i da su obrazloženja presuda oprečna sama sebi. Apelant u apelaciji, osim navedenog, ukazuje na nezakonitost izvedenih dokaza optužbe i, između stalog, pojašnjava da brojnost obavljenih telefonskih komunikacija, bez navođenja sadržaja razgovora, ne predstavlja dokaz na kome se može zasnivati sudska presuda, već indiciju. U usku vezu s navedenim apelant ističe povredu prava na odbranu, pojašnjavajući da je odbrani onemogućeno da prisustvuje istražnoj radnji-uviđaju kojom prilikom su s lica mjesta uzeti uzorci i tragovi za vještačenja za koja, takođe, smatra da su nezakonito sprovedena. Povredu prava na odbranu dalje obrazlaže nepostupanjem suda po zahtjevu odbrane da od relevantnog operatera telekomunikacija dostavi novi dokaz radi predlaganja tog dokaza kao novog u žalbi, čime ukazuje na neravnopravan tretman optužbe i odbrane. S tim u vezi, ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza, između ostalog, zbog necjelovitog prenošenja iskaza oštećenog S.K., jer je u osporenim presudama ostalo nejasno kojem dijelu iskaza je poklonjena vjera i zašto. Ukazao je na pogrešnu ocjenu iskaza ostalih saslušanih svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka, naročito vještaka koji je izvršio pretres mobilnih telefona i nalaz i mišljenje bioloških tragova koje je izvršio Biološki fakultet u Beogradu. S obzirom na navedena postupanja, odnosno propuste suda, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije primijenjeno načelo in dubio pro reo. Ponovljeni su navodi za koje apelant ističe da su istaknuti u žalbi, i to: da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da je izvršena pogrešna ocjena dokaza i da presuda nije dovoljno obrazložena, odnosno da nije po standardu „obrazložene odluke“ naročito u pogledu neprihvatanja dokaza odbrane. Smatra da drugostepeni sud ove žalbene navode nije sveobuhvatno analizirao, već da drugostepena odluka sadrži uopštenu formulaciju da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Smatra da takvo obrazloženje nije u skladu sa zakonom i da mu je u žalbenom postupku, osim prava na pravično suđenje, povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
16. Osim navedenog, apelacijom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, naročito iz razloga što u postupku nije utvrđeno da je apelant prema oštećenom primijenio silu, niti da mu je prijetio lišavanjem života.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da se apelacioni navodi u pretežnom dijelu odnose na činjenično stanje čije ispitivanje nije u nadležnosti Ustavnog suda, a ostali navodi su potpuno neosnovani, jer u postupku odlučivanja o žalbi nisu učinjeni propusti. S tim u vezi je pojašnjeno da je taj sud ocijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore o odlučnim činjenicama. Iz navedenih razloga smatra da apelantova prava na koja je apelacijom ukazao nisu povrijeđena i da stoga apelaciju treba odbiti.
18. Okružni sud je istakao da apelacija nije osnovana, jer su u postupku koji se vodio protiv apelanta i ostalih suokrivljenih svi izvedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, nakon čega je data analiza dokaza posebno i detaljno, te u vezi s drugim izvedenim dokazima. Na osnovu takve analize je izveden zaključak o dokazanosti činjenica i dato jasno obrazloženje u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti, a tokom trajanja glavnog pretresa nije povrijeđena nijedna odredba procesnog zakona.
19. Specijalno tužilaštvo je navelo da se apelacijom analiziraju izvedeni dokazi i izvode zaključci drugačiji od zaključaka do kojih je došao sud na temelju sveobuhvatno sprovedenog dokaznog postupka, pri čemu je analizom i ocjenom svih dokaza posebno i u međusobnoj vezi pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, u odgovoru je naveden sadržaj odredbe prava na pravično suđenje, te je u vezi s tim napomenuto da je apelantu, kako proizilazi iz osporenih presuda, omogućeno da se pred nadležnim sudom izjasni o optužbama koje su navedene protiv njega, ispoštovano njegovo pravo na profesionalnu odbranu i omogućeno da se izjasni o svim izvedenim dokazima. Stoga su, po mišljenju Specijalnog tužilaštva, navodi apelacije u vezi s postupkom koji se protiv apelanta vodio potpuno neosnovani, te je predloženo da se apelacija kao takva odbije.
V. Relevantni propisi
20. U Krivičnom zakonu RS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) relevantne odredbe glase:
Otmica Član 165.
1. Ko silom, prijetnjom, obmanom ili na drugi način odvede ili zadrži neko lice u namjeri da od njega ili drugog lica iznudi novac ili kakvu drugu imovinsku korist ili da njega ili koga drugog prinudi da nešto učini, ne učini ili trpi, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina
2. Ko djelo iz stava 1. ovog člana izvrši prema djetetu ili maloljetnom licu, ili na svirep način ili prijetnjom ubistvom ili teškom tjelesnom povredom, ili u sastavu grupe ili zločinačke organizacije, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
[...]
21. U Zakonu o krivičnom postupku RS - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 100/09) relevantne odredbe glase:
Član 124.
Postupak izvršenja naredbe za pretresanje [...] (3)Korisnik stana i drugih prostorija pozvaće se da bude prisutan pretresanju, a ako je on odsutan - pozvaće se njegov zastupnik ili neko od odraslih članova domaćinstva ili susjeda. Ukoliko lice kod koga se pretresanje ima izvršiti nije prisutno, naredba se ostavlja u prostoriji gdje se vrši pretresanje, a pretresanje izvršava i bez njegovog prisustva.
(4)Pretresanju stana, ostalih prostorija ili lica prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci. Pretresanju lica prisustvuju svjedoci istog pola. Svjedoci će se prije početka pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore, ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.
Član 129.
Naredba za oduzimanje predmeta (1)Predmeti koji se po Krivičnom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.
(2)Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sudija na prijedlog tužioca ili ovlašćenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.
(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaku predmeta za oduzimanje, ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok za oduzimanje predmeta.
(4) Na osnovu izdate naredbe ovlašćeno službeno lice vrši oduzimanje predmeta.
[...] Član 137. (prije prečišćenog teksta bio član 136. a) Naredba operateru telekomunikacija (1) Ako postoje osnovi sumnje da je neko lice počinilo krivično djelo, sud može na osnovu prijedloga tužioca ili na prijedlog ovlašćenih službenih lica koja su dobila odobrenje od tužioca narediti da operater telekomunikacija ili drugo pravno lice koje vrši pružanje telekomunikacionih usluga dostavi podatke o korišćenju telekomunikacionih usluga tog lica, ako bi takvi podaci mogli da budu dokaz u krivičnom postupku ili da posluže za prikupljanje informacija koje mogu da budu od koristi u krivičnom postupku.
(2) U hitnim slučajevima tužilac može narediti radnje iz stava 1. ovog člana i dobijeni podaci će se zapečatiti dok ne bude izdata sudska naredba. O preduzetim mjerama tužilac odmah obavještava sudiju za prethodni postupak koji može u roku od 72 časa izdati naredbu. U slučaju da sudija za prethodni postupak ne izda naredbu, tužilac će podatke vratiti bez prethodnog otvaranja.
[...] Preduzimanje uviđaja Član 157. (prije prečišćenog teksta bio član 156) Uviđaj se preduzima kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno neposredno opažanje.
Član 159. (prije prečišćenog teksta bio član 158) Pomoć vještaka i stručnog lica (1)Uviđaj i rekonstrukcija događaja vrši se uz pomoć stručnog lica kriminalističko-tehničke ili druge struke, koje će pomoći u pronalaženju, obezbjeđenju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna mjerenja i snimanja, sačiniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti i druge podatke.
(2)Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak, ako bi njegovo prisustvo bilo od koristi za davanje nalaza i mišljenja.
Član 295.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 304.
Sadržaj presude [...] (7) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (8) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(9) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći mjeru bezbjednosti ili oduzimanje imovinske koristi.
[...] Član 320.
Granice ispitivanja presude Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom. Član 327.
Odbijanje žalbe Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 12 Kž 9 od 23. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2012. godine a apelacija je podnesena 26. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Okružnog suda ukazujući da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
28. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe..
29. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svog ustavnog prava na pravično suđenje zasniva na tvrdnjama da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, pogrešnoj ocjeni dokaza i nedostatku obrazloženja o odlučnim činjenicama, povredi principa ravnopravnosti stranaka, nedosljednosti u primjeni načela in dubio pro reo što je u konačnici dovelo do očigledno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja a stoga i do pogrešne primjene materijalnog prava.
30. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praski slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza
– na primjer, dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstava, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V; P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98., stav 76, ECHR 2001-IX; Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).
31. Nadalje, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju. Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuje na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti. Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, inter alia, Khan, naprijed citiran, st. 35 i 37, i Allan, naprijed citiran, stav 43).
32. U konkretnom slučaju apelantu je na teret stavljeno krivično djelo otmica iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Budući da apelant osporava zakonitost prikupljanja dokaza i njihove ocjene koje dovodi u vezu s nedostatkom obrazloženja o odlučnim činjenicama i principom ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud će ispitati da li je postupak u tom smislu bio pravičan kao cjelina, odnosno da li je apelantu u postupku iz kog su proizašle osporene presude data mogućnost da osporava zakonitost prikupljanja dokaza ili da se protivi sprovođenju nekog od dokaza, te da li je imao informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode i da iznese druge dokaze u svoju odbranu.
33. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji, kao i prethodno u postupku pred prvostepenim sudom i u žalbi ukazao na nezakonitost pribavljanja dokaza, i to: listinga obavljenog telefonskog saobraćaja oštećenog, apelanta i ostalih suokrivljenih za relevantni period (od 24. septembra do 31. oktobra 2010. godine) i uzimanja uzoraka i bioloških tragova s lica mjesta, kao i obavljenih vještačenja u vezi s dokazima koji su na takav način prikupljeni, smatrajući da se u takvom slučaju može govoriti o indicijama, a ne dokazima na kojima može biti utemeljena sudska odluka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude povodom istih prigovora jasno navedeno da su mobilni telefonski aparati (sa brojevima koji su navedeni u presudi) sa pripadajućim SIM karticama privremeno oduzeti ili su dobrovoljno predati ovlašćenim službenim licima, da je sam pretres mobilnih aparata izvršen po naredbi sudije za prethodni postupak, da su tek potom operateri telefonskog saobraćaja po naredbi sudije za prethodni postupak dostavili listinge obavljenog telefonskog saobraćaja za označene brojeve u traženom periodu, što je u skladu sa odredbom člana 137 ZKPRS. Imajući u vidu naprijed navedene činjenice, kao i sadržaj predmetne odredbe prema kojoj, kod postojanja osnovane sumnje da je neko lice počinilo krivično djelo, od operatera telekomunikacija je moguće zatražiti podatke o korišćenju telekomunikacionih usluga ukoliko bi takvi podaci mogli biti dokaz u krivičnom postupku ili poslužiti kao prikupljanje informacija koje mogu biti od koristi u krivičnom postupku, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da navedeni listinzi predstavljaju zakonit dokaz u smislu relevantnih odredbi ZKPRS.
34. U vezi sa nalazom i mišljenjem vještačenja koja su obavljena nakon tako prikupljene dokazne građe, za koja apelant takođe smatra da su nezakonita (jer su utemeljena na dokaznoj građi koja, po njegovom mišljenju, nije prikupljena prema zakonskoj proceduri,) Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene presude prilikom isticanja identičnog prigovora tokom postupka navedeno da su sva vještačenja (tjelesnih povreda oštećenog S.K., grafološkog vještačenja, pretresanja SIM kartica i mobilnih aparata, bioloških tragova sa lica mjesta, pretresanja vozila i uzimanja tragova iz vozila) izvršena prema naredbama sudije za prethodni postupak i da stoga dokazna građa nije prikupljena na nezakonit način, te da nisu u pitanju indicije, već dokazi koje je sud u postupku ocijenio pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti. Takođe je povodom prigovora da branilac apelanta, kao i branioci ostalih suokrivljenih u postupku nisu prisustvovali uviđaju u osporenoj presudi navedeno da je uviđaj istražna radnja koju mogu izvršiti tužilac ili ovlašćeno službeno lice, da se može izvršiti na svakom mjestu gdje tužilac ili ovlašćeno službeno lice mogu neposrednim opažanjem utvrditi neke važne činjenice koje se utvrđuju u postupku, da uviđaj kao istražna radnja nije ograničena samo na mjesto događaja gdje je učinjeno krivično djelo, te stoga tužilac ili ovlašćena službena lica nemaju obavezu da na uviđaj pozovu osumnjičenog ili njegovog branioca. U tom smislu je u osporenoj presudi, kako proizilazi iz obrazloženja, zaključeno da su uviđaji u toku istrage izvršeni u skladu sa odredbama čl. 157 i 159 ZKPRS i da pretres može biti izvršen bez prisustva osumnjičenih, stoga i apelanta, što je u skladu s odredbom člana 124 st. 3 i 4 ZKPRS. Navedenim odredbama je, naime, propisano da se uviđaj preduzima kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno neposredno opažanje, uz pomoć stručnog lica kriminalističko-tehničke ili druge struke, koje će pomoći u pronalaženju, obezbjeđenju ili opisivanju tragova, pri čemu prisustvo osumnjičenog/osumnjičenih nije neophodno.
35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra, vezano za apelacione tvrdnje da su osporene presude utemeljene na nezakonitim dokazima, da iz činjenica apelantovog slučaja proizilazi da sudovi koji su donijeli osporene presude nisu zanemarili primjenu relevantnih odredaba ZKPRS koje se odnose na propisanu proceduru prilikom prikupljanja dokazne građe, te s aspekta pravičnosti postupka Ustavni sud smatra da prvostepeni sud u osporenoj presudi, koju je potvrdio drugostepeni sud, u segmentu prikupljanja dokazne građe nije narušio princip zakonitosti. Ovakav zaključak proizilazi iz obrazloženja osporenih presuda u kojima su navedene jasne zakonske odredbe na osnovu kojih je prikupljena dokazna građa putem istražnih radnji, zatim, kvalitet tih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te u vezu sa svim ostalim dokazima izvedenim na glavnom pretresu.
36. Ustavni sud nadalje zapaža da je apelant u usku vezu s prethodnim navodima (zakonitošću prikupljanja dokaza) ukazao na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza i s tim u vezi nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama, te kršenjem principa ravnopravnosti stranaka zbog prihvatanja, kako tvrdi, dokaza optužbe i neprihvatanja dokaza odbrane, insistirajući na tezi da, zbog prihvatanja nezakonito pribavljenih dokaza, nisu s jednakom pažnjom utvrđene činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist.
37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Pri tome, član 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije zahtijeva da sud samo navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). Takođe, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6 stav 1 tijesno povezan sa pravom iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan elemenat pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.
38. Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da je tokom pretresa pred prvostepenim sudom sproveden obiman dokazni postupak (dokazi optužbe, dokazi odbrane i uz saglasnost stranaka dokazi suda), budući da je apelant u tom postupku bio obuhvaćen sa još pet suoptuženih, kasnije suokrivljenih, za različita krivična djela proistekla iz istog krivičnopravnog događaja, a zatim je izvršena analiza i sadržajna ocjena svih dokaza optužbe i odbrane. Okružni sud je po okončanju dokaznog postupka izvršio pojedinačnu, međusobnu i ukupnu analizu i ocjenu dokaza optužbe, odbrane i dokaza suda, između ostalog, vrlo sadržajno je naveo iskaz oštećenog S.K. (na kojeg apelant posebno ukazuje) u pogledu njegovog odnosa sa svakim od suoptuženih (suokrivljenih) pojedinačno, pa tako i apelanta, i bitnih okolnosti pod kojima su iz istog krivičnopravnog događaja počinjena različita krivična djela. U obrazloženju presude su navedeni razlozi zbog kojih je sud iskazu oštećenog poklonio vjeru u cjelini, između ostalog, jer je iskaz dat uvjerljivo i detaljno uz odgovore koji su nakon unakrsnog ispitivanja dati sigurno i ubjedljivo. Što se tiče dokaza odbrane, Ustavni sud uočava da je u obrazloženju presude, nakon pojedinačnog sadržaja svakog od tih dokaza (tri svjedoka odbrane), jasno navedeno zbog čega izvedeni dokazi odbrane nisu mogli uticati na donošenje drugačijeg zaključka od onog do kojeg je došao sud u pogledu odlučnih činjenica na osnovu kojih je izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za krivično djelo otmica iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Okružni sud ispoštovao svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, drugostepeni sud je, obrazlažući neosnovanost apelantove žalbe kojom je ukazao na bitne povrede odredaba krivičnog postupka (zbog odbijanja prijedloga da se činjenično stanje dopuni izvođenjem novog dokaza, protivrječnosti presude (izreke i obrazloženja) i nedostatka razloga o odlučnim činjenicama), jasno naveo da nije učinjena bitna povreda postupka kada su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi za odbijanje izvođenja novog dokaza kao nepotrebnog kao u konkretnom slučaju. Zatim, u žalbenom postupku je analizom prvostepene presude ustanovljeno da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama kako u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, tako i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava. Prvostepena presuda je, po mišljenju Vrhovnog suda, dala pravilnu ocjenu iskaza svih saslušanih svjedoka, dakle i svjedoka odbrane, koji su dovedeni u vezu sa svim ostalim dokazima, između ostalog, nalazima i mišljenjima vještaka i materijalnim dokazima zbog čega suprotne tvrdnje iz žalbe nisu mogle biti prihvaćene uz zaključak da u prvostepenoj presudi ne postoje nedostaci u dijelu činjenične osnove od čega zavisi primjena materijalnog prava.
39. Ustavni sud, nasuprot navodima iz apelacije kojima je princip ravnopravnosti stranaka doveden u vezu sa zakonitošću prikupljanja dokaza (o čemu je bilo govora u prethodnim tačkama), smatra da su obrazloženja osporenih presuda s ovog aspekta jasna, precizna i argumentovana, tako da ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka d. Evropske konvencije neosnovani.
40. Osim toga, Ustavni naglašava da je apelant tokom cijelog krivičnog postupka koji se protiv njega vodio imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te istaći prigovore u pogledu zakonitosti pribavljanja dokazne građe. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na nezakonitost u prikupljanju dokaza, činjenično stanje, primjenu materijalnog prava, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i kršenje principa ravnopravnosti stranaka i da stoga u konkretnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije.
41. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelacijom ukazano na kršenje principa in dubio pro reo, zbog njegove nedosljedne primjene, konkretnije da su se dokazi trebali ocijeniti u apelantovu korist, a ne na njegovu štetu. U vezi s tim je ukazano na pogrešne zaključke redovnih sudova prilikom ocjene dokaza i odbijanje prijedloga odbrane da se od operatera za mobilnu telefoniju zatraži novi dokaz. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantovan članom 6 stav 2 Evropske konvencije. U tom pogledu, ukoliko postoji sumnja da je određeno lice (optuženi) izvršilo krivično djelo, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo ne može biti doveden u pitanje ukoliko je sprovedena cjelovita analiza svih izvedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.
42. U vezi s tim a u kontekstu izlaganja prethodnih tačaka ove odluke (prikupljanja dokazne građe, ocjene dokaza, principa ravnopravnosti stranaka u postupku i primjene materijalnog prava), Ustavni sud, imajući u vidu prethodne zaključke u vezi sa članom 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije, kao i jasna, precizna i argumentovana obrazloženja osporenih presuda koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti u pogledu zaključka suda o apelantovoj krivici i koja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije, ovim pitanjem neće se posebno baviti. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na nezakonitost u prikupljanju dokaza, činjenično stanje, primjenu materijalnog prava, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i princip ravnopravnosti stranaka i da stoga u konkretnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
44. Što se tiče navoda apelacije kojima je ukazano na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava dovodi u usku vezu s pravom na obrazloženu odluku, smatrajući da su nedostaci u tom smislu (navedeni u okviru prava na pravično suđenje) uticali na kršenje ovog prava. Imajući u vidu zaključke u vezi sa pravom na pravično suđenje (dakle, i pravom na obrazloženu odluku) koji su u prethodnim tačkama detaljno obrazloženi, te činjenicu da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je koristio podnošenjem žalbe o kojoj je meritorno odlučeno, ali nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost pravnog lijeka. S obzirom na to, kao i akcesoran karakter ovog prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u pogledu kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d. Evropske konvencije kada su redovni sudovi nedvosmisleno i potpuno jasno obrazložili način prikupljanja dokaza protiv apelanta i kada je osuđujuća presuda protiv apelanta, osim dokaza proizašlih iz istražnih radnji, utemeljena na brojnim drugim dokazima optužbe, odbrane i dokaza suda, koji su analizirani i ocijenjeni pojedinačno, međusobno i zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, uz obrazloženja koja ni po čemu ne izgledaju proizvoljno i koja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije, kao i da nije povrijeđen princip in dubio pro reo.
46. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije koje je u okolnostima konkretnog predmeta dovedeno u vezu sa pravom na pravično suđenje (obrazloženu odluku), pa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman