Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-232/16 (Zapadnohercegovački kanton i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-232/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-232/16, rješavajući apelacije Zapadnohercegovački kanton i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zapadnohercegovački kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 020072 15 Rsž 2 od 2. decembra 2015. godine;

Zapadnohercegovački kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 019894 15 Rsž 2 od 14.

decembra 2015. godine;

Zeničko-dobojski kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 102699 15 Gž od 28. decembra 2015. godine;

Opština Gacko, protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 V 001298 15 Gž 2 od 14. decembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-232/16 Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Široki Brijeg, podnio je 13. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 020072 15 Rsž 2 od 2. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant da tužiteljima na ime neisplaćenog dijela plata po osnovu uvećanja rada, po osnovu rada blagdanom i praznikom, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom, noćnog rada, dodatka za posebne uvjete rada, izvanrednog rada za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos. Apelant je obavezan tužiteljima na ime manje isplaćenih plaća po osnovu umanjenja nezakonitom Odlukom Vlade apelanta za određeni vremenski period isplatiti određeni novčani iznos, te im na ime doprinosa i poreza i plata za PIO osiguranje za određeni vremenski period isplatiti određeni novčani iznos. Tokom postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je članom 29. Kolektivnog ugovora potpisanog između Sindikata zaposlenika MUP-a i Vlade apelanta dana 26. jula 2010. godine propisano da se osnovica za obračun plaće policijskim službenicima utvrđuje pregovorima Vlade apelanta i sindikata prilikom donošenja budžeta za svaku godinu, koji se tromjesečno prati i usuglašava. Utvrđeno je i da je očito da se osnovica utvrđuje pregovorima što u konkretnom slučaju nije učinjeno, kao i da se utvrđuje se prije donošenja budžeta što znači da mora biti utvrđena prije Zakona o izvršenju budžeta apelanta u predmetnom slučaju za 2013. godinu. Dakle, utvrđeno je da osnovicu nije moguće utvrditi bez pregovora sa sindikatima bez obzira na činjenicu što je članom 85. Zakona o policijskim službenicima apelanta regulirano da osnovicu plaća i koeficijente određuje Vlada apelanta, što nije ni sporno, jer je i spomenutim Kolektivnim ugovorom regulirano da Vlada utvrđuje osnovicu s tim što Kolektivni ugovor pojašnjava proceduru, odnosno način utvrđivanja visine osnovice i to isključivo pregovorima sa sindikatima, a kako se to ugovorom Vlada i obavezala. Naime, utvrđeno je da ako bi Vlada apelanta donosila osnovicu za obračun plate policijskim službenicima sama bez da je utvrdi u pregovorima sa sindikatima, onda se ne bi ispunio smisao predmetnog Kolektivnog ugovora, koji je dvostrani ugovor i sačinjen je suglasnošću volja obiju strana. Kad ne bi bilo navedenog, sud je zaključio da bi se ostavljao prostor da Vlada može donositi odluke i konstantno umanjivati prava zaposlenika koja su regulirana navedenim Kolektivnim ugovorom, a koji ugovor obavezuje Vladu kao ugovornu stranu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da se za tužitelje ne može primijeniti jednostrana odluka Vlade o smanjenju plata na iznos od 8% koja nije donesena u propisanoj proceduri pa su tužitelji mogli pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz Kolektivnog ugovora.

2. AP-295/16 Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Široki Brijeg, podnio je 14. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 019894 15 Rsž 2 od 14. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant da tužiteljima na ime neisplaćenog dijela plata po osnovu uvećanja rada, po osnovu rada blagdanom i praznikom, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom, noćnog rada, dodatka za posebne uvjete rada, izvanrednog rada za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos. Apelant je obavezan tužiteljima na ime manje isplaćenih plaća po osnovu umanjenja nezakonitom Odlukom Vlade apelanta za određeni vremenski period isplatiti određeni novčani iznos, te im na ime doprinosa i poreza i plata za PIO osiguranje za određeni vremenski period isplatiti određeni novčani iznos. Tokom postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je članom 29. Kolektivnog ugovora potpisanog između Sindikata zaposlenika MUP-a i Vlade apelanta dana 26. jula 2010. godine propisano da se osnovica za obračun plaće policijskim službenicima utvrđuje pregovorima Vlade apelanta i sindikata prilikom donošenja budžeta za svaku godinu, koji se tromjesečno prati i usuglašava. Utvrđeno je i da je očito da se osnovica utvrđuje pregovorima što u konkretnom slučaju nije učinjeno, kao i da se utvrđuje se prije donošenja budžeta što znači da mora biti utvrđena prije Zakona o izvršenju budžeta apelanta u predmetnom slučaju za 2013. godinu. Dakle, utvrđeno je da osnovicu nije moguće utvrditi bez pregovora sa sindikatima bez obzira na činjenicu što je članom

85. Zakona o policijskim službenicima apelanta regulirano da osnovicu plaća i koeficijente određuje Vlada apelanta, što nije ni sporno, jer je i spomenutim Kolektivnim ugovorom regulirano da Vlada utvrđuje osnovicu s tim što Kolektivni ugovor pojašnjava proceduru, odnosno način utvrđivanja visine osnovice i to isključivo pregovorima sa sindikatima, a kako se to ugovorom Vlada i obavezala. Naime, utvrđeno je da ako bi Vlada apelanta donosila osnovicu za obračun plate policijskim službenicima sama bez da je utvrdi u pregovorima sa sindikatima, onda se ne bi ispunio smisao predmetnog Kolektivnog ugovora, koji je dvostrani ugovor i sačinjen je suglasnošću volja obiju strana. Kad ne bi bilo navedenog, sud je zaključio da bi se ostavljao prostor da Vlada može donositi odluke i konstantno umanjivati prava zaposlenika koja su regulirana navedenim Kolektivnim ugovorom, a koji ugovor obavezuje Vladu kao ugovornu stranu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da se za tužitelje ne može primijeniti jednostrana odluka Vlade o smanjenju plata na iznos od 8% koja nije donesena u propisanoj proceduri pa su tužitelji mogli pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz Kolektivnog ugovora.

3. AP-341/16 Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 20. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 102699 15 Gž od 28. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant da tužiteljici na ime razlike između pune plaće i novčane naknade koju je tužiteljica primala za vrijeme odsustva s posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta, za period označen u presudi isplati iznos od 4.706,91 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, kao i da tužiteljici nadoknadi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da apelant nije isplatio apelantici razliku pune plaće i novčane naknade koju je primala za vrijeme odsustva s posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta, što je bio obvezan na temelju odredbe člana 33. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

4. AP-673/16 Opština Gacko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Trebinje, podnio je 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 V 001298 15 Gž 2 od 14. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određena je novčana naknada za eksproprisanu nekretninu ranijih vlasnika M. A. i Č. Š. i obavezan je apelant, kao korisnik eksproprijacije, ranijim vlasnicima nekretnine za eksproprisano zemljište isplatiti ukupan iznos od 5.850,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te im naknaditi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 7.420,00 KM. Tokom postupka je utvrđeno da su u postupku određivanja naknade za eksproprijaciju pravilno primijenjene odredbe čl. 54. i 55. Zakona o eksproprijaciji i odredbe čl. 160. i 163. Zakona o vanparničnom postupku Republike Srpske, zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-232/16.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-232/16 (Zapadnohercegovački kanton i drugi) | Sudska praksa | Aktio