Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1117/16 (E. M. iz Tuzle)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pravo na odbranu
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Lišavanje slobode
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 166
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1117/16
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1117/16, rješavajući apelaciju Elvira Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3), tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elvira Mujića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014551 16 Kž 5 od 22. februara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 014551 16 Kv 6 od 15. februara 2016. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvira Mujića podnesena proti Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014551 16 Kž 5 od 22. februara 2016.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 014551 16 Kv 6 od 15. februara 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1Elvir Mujić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanela Džanić, advokat iz Tuzle, podnio je 14. marta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014551 16 Kž 5 od 22. februara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 014551 16 Kv 6 od 15. februara 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 18. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3Vrhovni sud je odgovor dostavio 21. marta 2016. godine, Kantonalni sud 28. marta 2016. godine, a Kantonalno tužilaštvo 24. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene 5Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 K 014551 16 Kps od 29. januara 2016. godine potvrdio optužnicu Kantonalnog tužilaštva od 26. januara 2016. godine sa ispravkom od 29. januara 2016. godine i dopunom dokaza od 28. januara 2016. godine protiv apelanta i optuženog I.M. za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa čl. 28. i 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). U tački 6. dispozitiva optužnice stavljen je prijedlog da se apelantu i optuženom I.M. produži pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
6Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 K 014551 16 Kv 5 od 1. februara 2016. godine apelantu i optuženom I.M. produžio pritvor za dva mjeseca, koji po ovom rješenju može trajati do 2. aprila 2016. godine.
7Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su branioci optuženih osporavali postojanje općih, kao i posebnih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, posebno da postoji bojazan da bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Nadalje, iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da je postojanje stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda u slučaju da apelant i optuženi I.M. budu pušteni na slobodu utvrđeno na temelju sljedećeg: krivično djelo su izvršili u kasnim noćnim satima apelant i optuženi I.M. kao komšija i poznanik oštećenog A.A., u njegovoj kući, u prisustvu prijatelja i supruge oštećenog, što je izazvalo uznemirenje ukućana i građana naselja Dobošnica, supruga oštećenog je pozvala policiju, svjedok S.M., koji je bio u kući kada je apelant ušao sa sjekirom, iskočio je kroz prozor, te s obzirom na iskazanu upornost i bezobzirnost pri izvršenju krivičnog djela, kao i činjenicu da su apelant i optuženi I.M. komšije sa oštećenim i da tu žive njihove porodice, te šira i uža rodbina. 8Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 014551 16 Kž 4 od 9. februara 2016. godine uvažio žalbe apelantovog i branioca optuženog I.M., ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 1. februara 2016. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
9Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantova braniteljica žalbu izjavila „zbog svih razloga iz ZKPFBiH“. Nadalje, proizlazi da je braniteljica optuženog I.M., pored ostalog, tvrdila da nije upoznata sa dokazima koje je Tužilaštvo pribavilo u toku istrage i koji su dostavljeni uz optužnicu, kao i da njenim zahtjevima za uvid u spis i fotokopiranje dokaza upućenim 3. decembra 2015. godine, te 29. januara 2016. godine nije udovoljeno. Vrhovni sud je, na temelju uvida u spis, utvrdio da je podnesen zahtjev 29. januara 2016. godine, da mu nije udovoljeno, pa je zaključio da je ovakvo postupanje protivno članu 61. st. 3. i 5, kao i članu 241. stav 3. ZKPFBiH. Shodno navedenom, zaključeno je da se odbrana optuženog I.M. nije mogla izjasniti o tome da li postoji opći uvjet za određivanje pritvora, odnosno da je povrijeđeno pravo na odbranu u smislu člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
10Vrhovni sud je osnovanim ocijenio žalbene navode apelanta i optuženog I.M. da je prvostepeni sud propustio navesti razloge zbog kojih smatra da, i nakon proteka vremena od tri mjeseca nakon lišavanja slobode i u vrijeme donošenja osporenog rješenja, još uvijek postoje okolnosti koje bi opravdale zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i uznemiravanju javnosti. Po ocjeni Vrhovnog suda, izostala je analiza okolnosti relevantnih za trenutnu situaciji u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o produženju pritvora.
11Najzad, Vrhovni sud je osnovanim ocijenio apelantove navode da je prvostepeni sud propustio razmotriti izricanje blažih mjera prilikom odlučivanja o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Vrhovni sud je zaključio da su ovi navodi od koristi i za optuženog I.M., pa je, u skladu sa članom 324. ZKPFBiH, postupio po službenoj dužnosti, kao i da je on prvostepeno rješenje pobijao iz ovih razloga.
Osporena rješenja 12Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 K 014551 16 Kv 6 od 15. februara 2016. godine apelantu i optuženom I.M. produžio pritvor za dva mjeseca, koji prema ovom rješenju prema apelantu može trajati do 2. aprila 2016. godine do 14.40 sati.
13 U vezi sa postojanjem osnovane sumnje da su apelant i optuženi I.M. počinili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret, Kantonalni sud je istakao da osnovana sumnja proizlazi iz prikupljenih dokaza u optužnici, pribavljene materijalne dokumentacije i izjava saslušanih svjedoka (o čemu se Kantonalni sud iscrpnije izjasnio na str. od 3. do 6. obrazloženja rješenja). 14Kantonalni sud je zaključio i da postoji posebni pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka
d) ZKPFBiH na kojem je Kantonalno tužilaštvo utemeljilo prijedlog za produženje mjere pritvora. U vezi s tim je ukazano da je optužnica protiv apelanta i optuženog I.M. potvrđena za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa čl. 28. i 31. KZFBiH za koje je propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, tako da se za ovo krivično djelo može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna. Kantonalni sud je zaključio i da se radi o krivičnom djelu koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja koji je detaljno opisan u obrazloženju rješenja, kao i s obzirom na teške tjelesne povrede koje je tom prilikom zadobio oštećeni A.A., kao i da se radi o krivičnom djelu izvršenom u vanrednim okolnostima neuobičajenim za izvršenje istovrsnih krivičnih djela. Najzad, Kantonalni sud je zaključio i da je u konkretnom slučaju ispunjen i četvrti uvjet u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, tj. da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da apelant i optuženi I.M. budu pušteni na slobodu. U vezi s tim je ukazano da su apelant i optuženi I.M., bez ikakvog povoda, u kasnim noćnim satima došli u kuću oštećenog, da je apelant nosio sjekiru s kojom je odmah pošao prema oštećenom, zamahujući oštrim djelom sjekire. Nadalje, ukazano je da su apelant i optuženi I.M. iskazali krajnju drskost, bezobzirnost i upornost, te da iz njihovih postupaka proizlazi jasna namjera da tom prilikom usmrte oštećenog. Svojim postupcima su, po ocjeni Kantonalnog suda, izazvali uznemirenost svih prisutnih u kući oštećenog, a izlaskom ispred kuće, gdje je apelant sjekirom udario u glavu oštećenog, nakon čega su ga on i optuženi I.M. nastavili tući raznim predmetima, uznemirenost i susjeda i građana naseljenog mjesta Dobošnica. Nadalje, ukazano je da su apelant i optuženi I.M., te oštećeni komšije, kao i da u istom mjestu žive njihove porodice i rodbina. Najzad, ukazano je da su kod oštećenog i njegove majke, kao posljedica ovog događaja, ostale trajne traume, tako da su postali stalni pacijenti neuropsihijatra, pa da nije sigurno kako će se dalje razvijati zdravstveno stanje oštećenog, odnosno kakve reakcije i ideje se mogu kod njega razviti kada pred sobom ugleda optužene.
15Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni i prigovori branilaca oba optužena da im je onemogućeno ravnopravno raspravljanje pred sudom. U vezi s tim je ukazano da se branilac optuženog I.M. pismeno obratio Kantonalnom tužilaštvu 3. decembra 2015. godine da mu omogući uvid u dokaze kojim Tužilaštvo raspolaže, ali da iz obavijesti koju mu je Tužilaštvo dostavilo 7. decembra 2015. godine proizlazi da su se dokazi u tom trenutku nalazili na Kantonalnom sudu uz prijedlog za odlučivanje o produženju pritvora, pa je obaviješten da, kad se steknu uvjeti za to, može izvršiti uvid u spis i kopiranje dokaza svakim radnim danom od 7.30 do 16 sati uz prethodnu najavu telefonom. Nadalje, ukazano je da se do dana održavanja ročišta za izjašnjenje o pritvoru 1. februara 2016. godine branioci nisu obraćali Kantonalnom tužilaštvu za uvid u dokaze, niti su tražili njihovo kopiranje. Također, ukazano je da su na ročištu od 1. februara 2016. godine oba branioca obaviještena da, u smislu člana 61. st. 3. i 5, u vezi sa članom 241. stav 2. ZKPFBiH, nakon podizanja optužnice imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, odnosno da uvid mogu ostvariti svakog radnog dana za vrijeme trajanja radnog vremena, te podnijeti zahtjev za kopiranje svih dokaza. Kantonalni sud je istakao da niti jedan od branilaca ovo nije učinio do danas, te je zaključio da nisu stavljeni u neravnopravan položaj.
16Najzad, iz obrazloženja rješenja proizlazi da ni apelant, kao ni optuženi I.M. na ročištu održanom 1. februara 2016. godine nisu predložili da im se, umjesto mjere pritvora, odredi neka od mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH. Kantonalni sud je zaključio da se, imajući u vidu svrhu zbog koje je apelantima pritvor produžen (da bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda) mjerama zabrane iz člana 140. ZKPFBiH ne bi mogla ostvariti svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka.
17Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 014551 16 Kž 5 od 22. februara 2016. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu.
18Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantov žalbeni prigovor da je odbrani onemogućen uvid u spis. S tim u vezi je ukazano da su tačni navodi apelantovog advokata da je 4. februara 2016. godine predala podnesak kojim je tražila uvid u spis. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da se radi o radnji koja je preduzeta nakon održavanja ročišta za produženje pritvora (1. februara 2016. godine) na kom je odlučivano o prijedlogu iz potvrđene optužnice za produženje pritvora, te da se, nakon ukidanja rješenja prvostepenog suda od 1. februara 2016. godine, i donošenja pobijanog rješenja (od 15. februara 2016. godine) i dalje radi o istom predmetu raspravljanja, tj. u ovom žalbenom postupku se i dalje ispituje pravilnost postupanja prvostepenog suda povodom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora iz optužnice. S tim u vezi je ukazano da apelantov advokat na ročištu od 1. februara 2016. godine nije isticao ovaj prigovor, odnosno da to nije učinjeno ni u žalbi na rješenje od 1. februara 2016. godine, niti je Vrhovni sud, rješavajući po apelantovoj i žalbi optuženog I.M., na to rješenje imao razloga da po službenoj dužnosti primijeni institut beneficium cohaesionis i u odnosu na apelanta, s obzirom na to da ni prema stanju spisa nije postojalo ništa što bi ukazivalo da je i njegovoj odbrani onemogućen uvid u spis, pa da bi se žalbeni prigovori branitelja optuženog I.M. mogli proširiti i na njega.
19Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da u prvostepenom rješenju nisu dovoljno konkretizirani razlozi za zaključak da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, te da nisu dati razlozi za takav zaključak u odnosu na protek vremena, tj. u odnosu na vrijeme odlučivanja.
20Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanta i optuženog I.M. na slobodu utemeljen na okolnostima izvršenja krivičnog djela: uznemirenje ukućana i građana naselja Dobošnica (supruga oštećenog pozvala je policiju, plačući i histerično vičući, svjedok S.N. koji je kritične prilike bio u kući sa oštećenim, za vrijeme sukoba iskočio kroz prozor spašavajući živu glavu), a prvostepeni sud je imao u vidu i upornost i bezobzirnost koju su optuženi ispoljili pri činjenju predmetnog djela.
21Vrhovni sud je zaključio da su tačni žalbeni navodi da se ova ocjena odnosi na okolnosti koje su postojale u vrijeme učinjenja krivičnog djela, ali i da je prvostepeni sud imao u vidu i okolnosti u vrijeme odlučivanja. U vezi s tim je ukazano da je nesporno da su oštećeni i optuženi komšije, te da tu žive njihove porodice i rodbina, da se ove okolnosti nisu promijenile od vremena izvršenja krivičnog djela, ali da one i dalje ukazuju na opasnost od novih sukoba, a time i na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda u slučaju puštanja na slobodu apelanta i optuženog I.M. Pri tome ukazano je da član 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH podrazumijeva da se sudovi moraju pozvati na konkretne okolnosti na osnovu kojih se može izvesti zaključak o postojanju stvarne prijetnje narušavanju javnog reda, odnosno navedenom odredbom se ne zahtijeva utvrđenje da će do narušavanja javnog reda sa sigurnošću i doći, nego samo postojanje prijetnje (određenog stepena izvjesnosti) koja ukazuje na to. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantove tvrdnje da je neophodno utvrditi da će sigurno doći do narušavanja javnog reda ne samo da ne proizlaze iz navedene odredbe nego bi zahtijevalo od suda da se bavi pretpostavkama i nagađanjima iz prostog razloga što niko, pa ni sud, ne može predvidjeti buduće dešavanje, odnosno utvrditi sa izvjesnošću da će se neki događaj desiti u budućnosti.
22Nadalje, Vrhovni sud je zaključio i da je prvostepeni sud, kod ocjene da li i dalje postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanta na slobodu, imao u vidu i okolnosti da je kod oštećenog i njegove majke ostala trajna trauma (čije se manifestacije detaljnije opisuju u obrazloženju prvostepenog rješenja), uslijed čega oni redovno posjećuju neuropsihijatra (a što žalbom nije osporeno), što, također, predstavlja okolnosti koje postoje u vrijeme odlučivanja o produženju pritvora. Kada se te okolnosti dovedu u vezu sa prethodno navedenim (da su oštećeni i optuženi komšije, te da tu žive njihove porodice i rodbina), sasvim je realno očekivati i susret oštećenog sa apelantom i optuženim I.M. ako bi bili pušteni na slobodu a s obzirom na traumatizaciju oštećenog, sasvim je realna i mogućnost da bi kod njega došlo do različitih reakcija na njihovo prisustvo. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je opravdan zaključak prvostepenog suda da i dalje postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju puštanja na slobodu apelanta i optuženog I.M.
23Najzad, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud nije propustio da, u skladu sa članom 145. stav 1. ZKPFBiH, ispita da li se, umjesto mjere pritvora, isti cilj može ostvariti nekom drugom mjerom. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud naveo konkretne razloge zbog kojih smatra da je apelantu neophodno produžiti pritvor iz razloga utvrđenog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, pa da je i iz tih razloga sasvim jasno zbog čega se izricanjem mjera zabrane u konkretnom slučaju ne bi postigla ona svrha koja se postiže pritvorom. S obzirom na to da je zaključeno da se mjere zabrane ne mogu primijeniti, prema stavu Vrhovnog suda, nema svrhe ni razmatrati svaku pojedinačnu mjeru zabrane i analizirati zašto svaka od njih ne bi bila primjenjiva, pa su apelantovi žalbeni navodi i u ovom djelu ocijenjeni neosnovanim.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije 24Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 3. i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
25Apelant smatra da ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, jer redovni sudovi nisu konkretizirali postojanje stvarne opasnosti da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Apelant ukazuje da se, prema stavu Vrhovnog suda, postojanje posebnih okolnosti koje ukazuju na stvarnu opasnost narušavanja javnog reda ogleda u činjenici da su oštećeni, te apelant i optuženi I.M. komšije, da u istom mjestu žive njihove porodice i rodbina, te u činjenici da je kod oštećenog i njegove majke ostala trajna trauma, zbog čega oni redovno posjećuju neuropsihijatra, a što se žalbom nije ni osporavalo. U vezi sa prvim razlogom, tj. da su apelant, optuženi I.M. i oštećeni komšije, apelant je istakao da se ova okolnost nije promijenila od vremena izvršenja krivičnog djela. Međutim, apelant tvrdi da redovni sudovi nisu imali dokaze o postojanju trajne traume kod oštećenog i njegove majke, kao ni dokaze o redovnoj posjeti neuropsihijatru. Jedini dokaz, po njegovoj tvrdnji, jeste otpusno pismo JZU UKC Tuzla na ime oštećenog u kom je preporučena kontrola neurohirurga, dok medicinska dokumentacija na ime majke oštećenog ne postoji. Također, ukazao je i da oštećeni u dva iskaza uložena u spis ne spominje trajnu traumu i da je stalni pacijent neuropsihijatra, a kako su zaključili redovni sudovi. Apelant tvrdi da u žalbi nije mogao osporavati postojanje traume i posjete neuropsihijatru, jer je njegovom braniocu uvid u spis omogućen tek 26. februara 2016. godine (osporeno rješenje Vrhovnog suda kojim je odlučeno o žalbi je od 22. februara 2016. godine). Nadalje, apelant ukazuje da je Vrhovni sud paušalnim ocijenio navode iz prvostepenog rješenja da je i kod građana Dobošnica izazvana nesigurnost za vlastiti život i imovinu samim prisustvom apelanta i optuženog I.M. ali da to ne mijenja pravilnost prvostepenog rješenja. U vezi s tim, apelant ukazuje i da je Vrhovni sud zaključio da postoji realna mogućnost da se sretnu oštećeni i apelant i optuženi I.M. pa da bi, zbog traumatizacije oštećenog, realno moglo doći, ali samo kod oštećenog, do različitih reakcija na njihovo prisustvo. Apelant smatra i da su redovni sudovi potpuno zanemarili i nisu ocijenili, u skladu sa Preporukom Vijeća Evrope Rec (2006) 13, njegov karakter, porijeklo, zdravstveno stanje, socijalne okolnosti, povezanost sa zajednicom, porodicom, njegovo ponašanje. Također, ukazuje i da su redovni sudovi zauzeli stav da se, s obzirom da mu je pritvor određen zbog stvarne prijetnje da bi njegovim puštanjem na slobodu došlo do narušavanja javnog reda, mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti svrha pritvora. Pri tome, kako tvrdi, prvostepeni sud nije ni naveo koje od mjera zabrane je razmotrio i zbog čega se mjerama iz člana 140a, stav 1. tač.
b) i c) ZKPBiH ne bi ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka. Najzad, u ovom dijelu apelant je istakao da u ranijoj žalbi nije osporava postojanje osnovane sumnje, jer mu je uvid u spis omogućen 26. februara 2016. godine, kao i zbog „općeprihvaćenog stava“ redovnih sudova da je nakon potvrđivanja optužnice neupitno postojanje osnovane sumnje.
26Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje jer su mu uskraćene garancije prava na odbranu. U vezi s tim je ukazao da je rješenje Kantonalnog suda od 1. februara 2016. godine kojim mu je pritvor produžen ukinuto rješenjem Vrhovnog suda od 9. februara 2016. godine i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje. Po njegovom mišljenju, u ponovljenom postupku za produženje pritvora u kom je donijeto rješenje od 15. februara 2016. godine koje se osporava apelacijom, u odnosu na njega je trebalo da bude primijenjen po službenoj dužnosti institut beneficium cohaesionis, jer je njegova braniteljica, također, zatražila uvid u spis i kopiranje 4. februara 2016. godine, tj. prije odlučivanja Kantonalnog suda 15. februara 2016. godine. Također, ukazao je i da se na ročištu održanom 1. februara 2016. godine njegov branilac pridružio navodima branioca optuženog I.M., koji je, pored ostalog, tvrdio da mu je onemogućen uvid u spis, a čiji su navodi u ovom dijelu ocijenjeni osnovanim i u rješenju Vrhovnog suda od 9. februara 2016. godine, kao i u rješenju ovog suda od 22. februara 2016. godine.
b) Odgovor na apelaciju 27Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u vezi s apelantovim tvrdnjama da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer mu je bio uskraćen uvid u spis ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporenog rješenja. U vezi sa navodima iz apelacije da se apelantov branilac na ročištu održanom 1. februara 2016. godine pridružio navodima branitelja optuženog I.M. (koji je ovakav prigovor istakao), ukazano je da apelantov branilac ničim nije konkretizirao da bi se moglo zaključiti u čemu se pridružuje braniocu optuženog I.M., odnosno da se i nije moglo raditi o jednakoj procesnoj situaciji s obzirom na to da apelantova braniteljica nije ni podnijela zahtjev za uvid u spis prije spometnutog ročišta (1. februara 2016. godine) za razliku od branitelja optuženog I.M. 28U vezi sa navodima iz apelacije da u žalbi na rješenje prvostepenog suda od 15. februara 2016. godine nisu mogli biti izneseni prigovori koji se odnose na postojanje traume kod oštećenog i njegove majke zbog toga što nije omogućen uvid u spis, ukazano je da apelantova žalba na pomenuto prvostepeno rješenje nije sadržavala bilo kakav prigovor usmjeren u tom pravcu, pa makar i u vidu naznake da je pobijano rješenje u tom dijelu (postojanje traume kod oštećenog i njegove majke) paušalno i da ne sadrži konkretne argumente u vezi sa tom okolnosti. 29U vezi sa tvrdnjama iz apelacije da nije osporavano postojanje osnovane sumnje zbog “općeprihvaćenog stava” da se postojanje osnovane sumnje nakon potvrđivanja optužnice pretpostavlja, Vrhovni sud je ukazao da su u prvostepenom rješenju (od 15. februara 2016. godine), i pored okolnosti da je optužnica potvrđena, navedeni jasni, određeni i valjani razlozi koji opravdavaju zaključak prvostepenog suda o postojanju i osnovane sumnje. Po ocjeni Vrhovnog suda, i ovaj apelacioni navod je samo pokušaj da se kroz postupak apelacije konvalidira propust odbrane u žalbenom postupku.
30U vezi sa navodima iz apelacije koji se tiču postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH i tvrdnji o (ne)postojanju traume kod oštećenog, ukazano je da je oštećeni u svom iskazu detaljno opisao svoje psihičko stanje, kao i da mu je preporučeno liječenje kod neuropsihijatra. Kako je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja (od 15. februara 2016. godine) svoje zaključke, između ostalog, utemeljio i na ovom dijelu iskaza svjedoka oštećenog, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje da se radi o proizvoljnom odlučivanju.
31Najzad, po mišljenju Vrhovnog suda, suština apelacionih navoda da je izostala ocjena o mogućnosti određivanja mjera zabrane umjesto pritvora svodi se na tvrdnju da su sudovi obavezni kada odluče da ne primijene mjere zabrane, dati razloge zbog čega smatraju da svaka od tih konkretnih mjera ne bi mogla postići onu svrhu koja se postiže pritvorom. Takva argumentacija, po mišljenju Vrhovnog suda, prevazilazi standarde uspostavljene praksom Evropskog suda i praksom Ustavnog suda. Ono što je bitno za pravilnu odluku o mogućnosti ili nemogućnosti primjene mjera zabrane je to da su sudske odluke argumentirane na način iz kog se jasno može zaključiti zbog čega pritvor može ili ne može biti zamijenjen mjerama zabrane, pa kako je u konkretnom slučaju takva odluka prvostepenog suda utemeljena na valjanim argumentima, ovaj sud je apelantovu žalbu i u tom dijelu odbio kao neosnovanu, zbog čega i identične apelacione navode smatra neosnovanim.
32Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da smatra da rješenjem ovog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao.
33Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da se apelant nikad nije obraćao ovom tužilaštvu za uvid u spis i kopiju dokaza. Također, ukazano je da je u postupku dokazano da postoji traumatizacija oštećenog ne samo na osnovu iskaza oštećenog već i na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Z.C. iz kog proizlazi da je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede, te da je bio u komi. Po mišljenju Kantonalnog tužilaštva, sudovi su, na temelju ocjene svih provedenih dokaza, utvrdili da je kritični događaj doveo do narušavanja javnog reda i mira, te da bi puštanjem na slobodu apelanta moglo dovesti do daljnjeg narušavanja javnog reda i mira na što ukazuju i posebne okolnosti u kojim je krivično djelo počinjeno.
V. Relevantni propisi
34Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 28.
Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Član 31.
Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 166.
Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(…) 35Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 61.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (…) (3) Nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(…) (5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana branitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.
(…) Član 140d.
Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (…) (2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se neometano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima ili samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti Član 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(…) Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
(…)
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Član 151.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(…) Član 241.
Podizanje optužnice (...)
(2) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni odnosno optuženi i branilac, imaju pravo na uvid u sve spise i dokaze.
(...)
Član 242.
Sadržaj optužnice (...)
(3) Ako se osumnjičeni nalazi na slobodi u optužnici se može predložiti da se odredi pritvor, a ako se nalazi u pritvoru može se predložiti da se pritvor produži ili da se pusti na slobodu.
VI. Dopustivost
36U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje 38Prilikom ispitivanja dopustivosti u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
39U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za produženje mjere pritvora apelantu, pa proizlazi da postupak protiv apelanata nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
40Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost 41U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 K 014551 16 Kž 5 od 22. februara 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je predmet osporavanja rješenje od 22. februara 2016. godine a da je apelacija podnesena 14. marta 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
43Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost 44Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
45Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
46U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora nakon potvrđivanja optužnice zbog postojanja osnovane sumnje da je u saučesništvu sa optuženim I.M. pokušao izvršiti krivično djelo ubistvo iz člana 166. KZFBiH. Stoga, lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c), pa apelant uživa garancije iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
1. Apelant tvrdi da je osporenim rješenjem povrijeđen član 5. stav 3. Evropske konvencije jer ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Po njegovom mišljenju, redovni sudovi nisu konkretizirali postojanje stvarne opasnosti da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Pri tome ukazuje da se o okolnostima na kojim su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju ovog pritvorskog razloga nije ni mogao izjašnjavati, jer mu je uvid u spis omogućen tek 26. februara 2016. godine. Također, apelant tvrdi da su redovni sudovi propustili dati valjane razloge i obrazloženja zbog čega izricanjem neke od mjera zabrane ne može biti ostvarena svrha kojoj se teži izricanjem mjere pritvora.
47Ustavni sud ukazuje na to da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
48Nadalje, kada se radi o lišavanju slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka c), odnosno kada se ispituje zakonitost pritvora u istrazi i suđenja koja su u toku, normalno se zahtijeva saslušanje (vidi, Evropski sud, Sanchez-Reisse protiv Švajcarske, presuda od 21. oktobra 1986. godine, stav 51, Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII, stav 162, s daljnjim referencama). Nadalje, postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i osobe koja je u pitanju (osumnjičenog/optuženog) (vidi, Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske, stav 59; Graužinis protiv Moldavije, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski važni za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi, Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, Serija A broj 151, stav 29, i Schöps protiv Njemačke, broj 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Također, osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi, Evropski sud, Niedbała protiv Poljske, broj 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine).
49Najzad, Ustavni sud podsjeća da pojmovi „zakonit“ i „u skladu sa procedurom propisanom zakonom“, korišteni u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, suštinski upućuju na domaći zakon i obavezu usklađenosti s materijalnim i procesnim pretpostavkama uspostavljenim njime. Dodatno, Konvencija zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti i u skladu sa svrhom člana 5, a to je sprečavanje da osoba koja je u pitanju bude lišena slobode na arbitraran način (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Erkalo protiv Holandije, presuda od 2. septembra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI, p. 2477, stav 52). Zbog toga je na prvom mjestu na domaćim organima, prije svega sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, kako član 5. stav 1. određuje kao povredu Konvencije propust da se postupi u skladu s domaćim pravom, Evropski sud smatra da može i da treba primijeniti ovlaštenja da preispita je li postupljeno u skladu sa ovim pravom (vidi, Evropski sud, Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. oktobra 2007. godine, stav 54). 50Ustavni sud zapaža da se osnov iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud zapaža da Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec 2006)13). 51Konačno, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu zauzetu u Odluci broj AP 2930/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, st. 72. i 73, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud upravo na osnovu prakse Evropskog suda utvrdio kršenje prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost u kontekstu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao da su „redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, u smislu stavova Evropskog suda postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje 24 apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH“.
52U konkretnom slučaju apelant ne osporava postojanje vanrednih okolnosti, da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazana, da se u konkretnom slučaju radi o djelu koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ali osporava zaključak redovnih sudova da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnim narušavanjem javnog reda, kao jednog od uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
53Ustavni sud, u vezi s tim, najprije zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja koja su donesena u ponovnom postupku odlučivanja o produženju mjere pritvora. Naime, Vrhovni sud je rješenje od 1. februara 2016. godine ukinuo rješenjem od 9. februara 2016. godine, ukazujući da je Kantonalni sud propustio navesti razloge zbog kojih smatra da, i nakon proteka vremena od tri mjeseca nakon lišavanja slobode i u vrijeme donošenja osporenog rješenja, još uvijek postoje okolnosti koje bi opravdale zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i uznemiravanja javnosti. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja donesenih u ponovnom postupku proizlazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, zasnovana na činjenicama koje su postojale u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora. Prema obrazloženju osporenih rješenja, one se ogledaju u sljedećem: da su apelant, osumnjičeni I. M. i oštećeni komšije, da u istom mjestu žive njihove porodice i rodbina a što i dalje ukazuje na potencijalnu opasnost novih sukoba, te na činjenici da su kod oštećenog i njegove majke ostale trajne traume, uslijed čega redovno posjećuju neuropsihijatra, pa da postoji mogućnost da bi kod oštećenog moglo doći do različitih reakcija za slučaj da se susretne sa apelantom i optuženim I.M. 54U vezi sa prvom okolnosti (da su apelant i oštećeni komšije, te da im porodice žive u istom mjestu), Ustavni sud ističe da sama činjenica da se ona nije promijenila od vremena počinjenja krivičnog djela ne isključuje je da bude značanja i u vrijeme odlučivanja o produženju pritvora. Naime, ni apelant ne osporava da se radi o malom mjestu u kom živi kako njegova porodice i rodbina, tako i porodica i rodbina oštećenog i da se ova okolnost nije promijenila od vremena izvršenja krivičnog djela. Stoga, ova okolnost, a kako su zaključili i redovni sudovi, može biti osnova za zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu i u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora, odnosno da bi to moglo dovesti do sukoba i neprijateljstava u kojim bi se porodice i rodbina apelanta, oštećenog i optuženog I.M. našle na suprotstavljenim stranama, što bi dovelo do narušavanja javnog reda. Pri tome Ustavni sud zapaža da u prilog ovom zaključku ide i činjenica a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, da su apelant sa sjekirom i optuženi I.M. u kuću oštećenog ušli u kasnim noćnim satima, bez ikakvog povoda, što upućuje na zaključak da je realno očekivati uznemirenost i ostalih stanovnika mjesta u kom žive za slučaj da apelant i optuženi I.M. budu pušteni na slobodu zbog straha da bi na isti način mogli postupiti i prema nekom drugom mještaninu (apelant sa sjekirom i optuženi I.M. u kuću oštećenog su ušli u kasnim noćnim satima bez ikakvog povoda).
55Nadalje, vezano uz drugu okolnost, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je kod oštećenog i njegove majke, nakon počinjenja krivičnog djela, nastupila trajna trauma uslijed čega stalno posjećuju neuropsihijatra, pa da zbog stanja zdravlja oštećenog, nije moguće predvidjeti kako bi se ponašao kada bi susreo apelanta i optuženog I.M. za slučaj da budu pušteni na slobodu. Pri tom ova okolnost je ocijenjena u uskoj vezi sa navedenim, tj. da apelant, optuženi I.M. i oštećeni žive u istom mjestu. Apelant tvrdi da ove okolnosti i nije mogao osporavati, jer mu je uvid u spis omogućen tek 26. februara 2016. godine, kada se uvjerio, kako tvrdi, da nema dokaza koji ovaj zaključak potkrepljuju.
56Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvidi buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrdi da će se neki događaj i desiti u budućnosti. U tom smislu Ustavni sud ne smatra da zaključak o trajnoj traumi i strahu koji su prisutni kod oštećenog a koji su utemeljeni i na njegova dva iskaza koja su uložena u spis, što ne osporava ni apelant, nije mogao biti i osnova za zaključak da nije moguće predvidjeti kakva bi reakcija oštećenog bila kada bi se susreo sa apelantom i optuženim I.M. Ovo posebno imajući u vidu da je ova okolnost ocijenjena u vezi sa prethodnim navodom, tj. apelant, optuženi I.M. i oštećeni žive u istom mjestu, te da bi to moglo imati kao posljedicu izbijanje sukoba između njih samih u koji bi se potencijalno mogli uključiti članovi njihovih porodica i rodbina, te ostali stanovnici mjesta u kom žive, stavljanjem na suprotstavljene strane. Shodno navedenom, te imajući u vidu da su u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovnog suda dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je onemogućen uvid u spis, a iz kojih proizlazi da se one mogu pripisati upravo propustu apelanta, odnosno njegovog branioca, a ne postupanju suda i Tužilaštva, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da se o ovoj okolnosti nije mogao izjašnjavati, te da zaključak o njenom postojanju nije utemeljen na dokazima. Osim toga, apelant je osporavao prvostepeno rješenje od 15. februara 2016. godine tvrdeći da je identično prethodnom i da se razlikuje samo u jednoj rečenici, te da nisu konkretizirani razlozi zbog kojih postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je Vrhovni sud detaljno razmotrio ove navode a razloge i obrazloženja koja je s tim u vezi ponudio ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Najzad, ni iz obrazloženja osporenih rješenja, kao ni iz apelantovih navoda ne proizlazi da je u žalbi iznio, makar i kao naznaku, prigovor u tom pravcu, kako je ukazao i Vrhovni sud u odgovoru na ovaj dio navoda, a koji bi bio osnova da se osporeno prvostepeno rješenje preispita i u tom dijelu.
57Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje da su redovni sudovi propustili konkretizirati postojanje stvarne opasnosti da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, a što je jedan od kumulativnih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH neosnovani.
58U odnosu na apelantove navode da su mu, umjesto pritvora, trebale biti određene blaže mjere zabrane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, u skladu sa članom 140b. stav 2. ZKPFBiH, razmotrili i mogućnost izricanja mjera zabrane, te zaključili da, s obzirom na razloge zbog kojih je pritvor određen, ista svrha ne bi mogla biti ostvarena mjerama zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 140d. ZKPFBiH, pored ostalog, određeno da se mjerama zabrane ne može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u BiH, te da se neometano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima, a stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, u konkretnom slučaju ocijenjena je i s obzirom na činjenicu da u istom mjestu žive apelant, optuženi I.M., te oštećeni, kao i njihove porodice i rodbina. Stoga, zaključak redovnih sudova da u konkretnom slučaju zbog razloga iz kojih je produžen pritvor apelantu nema mjesta za primjenu mjera zabrane, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
59Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima o produženju pritvora nije prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
60Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su u postupku odlučivanja o produženju mjere pritvora apelantu bile osigurane garancije prava na odbranu uz stručnu pomoć advokata a koje nije iskoristio zbog vlastitih propusta, te kada su osporene odluke o produženju pritvora zasnovane na razlozima propisanim zakonom u vezi s kojim su dati valjani razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi i da, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo mjesta za izricanje blaže mjere umjesto mjere pritvora. 61Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman