Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-302/15 (K. T. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-302/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-302/15, rješavajući apelacije Kasima Turkeša i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Kasim Turkeš protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Pr 037427 14 Pžp od 17. decembra 2014. godine;
B.S. protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Pr 039881 16 Pžp od 19. januara 2016. godine;
Jakup Haliti protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Pr 030922 15 Pžp od 15. marta 2016. godine;
M.B. protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 153400 16 Pžp od 26. februara 2016. godine;
Predrag Vokić protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 203338 15 Pžp od 25. decembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-302/15 Kasim Turkeš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tešnja, podnio je 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Pr 037427 14 Pžp od 17. decembra 2014. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 22. Zakona o javnom redu i miru ZDK, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM i zaštitna mjera oduzimanja predmeta (pištolj, okvir, meci i oružni list), te je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da je apelantova žalba nedopuštena, budući da je izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje se ne može pobijati u žalbenom postupku, s obzirom da odredba člana 84. Zakona o prekršajima FBiH ne propisuje kao žalbeni osnov u prekršajnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
2. AP-1184/16 B.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa ZOU Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 16. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Pr 039881 16 Pžp od 19. januara 2016. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 7. stav 2. tačka 2. Zakona o zaštiti nasilja u obitelji, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa mu je izrečena zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana. U predmetnom prekršajnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na nesporan način utvrdio da su se u radnjama apelanta u cijelosti ostvarila obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret. Ovakvo činjenično stanje sud, u predmetnom prekršajnom postupku, temelji na iskazu žrtve nasilja, te činjenici da i sam počinitelj nasilja-apelant ne dovodi u pitanje sporne događaje navodeći da „oni više upućuju na svađe“, dok je prije izricanja zaštitne mjere sud pribavio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra i vještaka psihologa.
3. AP-1224/16 Jakup Haliti (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Amir Ezić advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 18. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Pr 030922 15 Pžp od 15. marta 2016. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 33. i člana 35. Zakona o fiskalnim sistemima, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 20,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da je apelant bez opravdanog razloga propustio da se pojavi na ročištu radi usmenog pretresa, kako je to predviđeno odredbom člana 66. Zakona o prekršajima, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da lice A.H. ne može zastupati okrivljenog-apelanta odnosno, kada nije prihvatio dostavljenu medicinsku dokumentaciju koja je dostavljena na stranom jeziku. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 89. stav 1. Zakona o prekršajima FBiH.
4. AP-1229/16 M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar advokat iz Mostara, podnio je 18. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 153400 16 Pžp od 26. februara 2016. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 33. stav 1. Zakona o fiskalnim sistemima, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 50,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud postupio kada navode apelanta o načinu na koji je došlo do izvršenja prekršaja nije uzeo kao olakšavajuću okolnost jer apelant iste nije dokazao. Također, suprotno navodima apelanta, da je sud pri utvrđivanju otežavajućih okolnosti obilježje samog djela cijenio kao otežavajuću okolnost, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud sasvim jasno naveo da je cijenio štetne posljedice djela, navodeći u čemu se iste ogledaju. S obzirom da iz žalbenih navoda apelanta ne proizilaze okolnosti koje bi eventualno uticale na preinačenje odluke o sankciji, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 90. Zakona o prekršajima FBiH.
5. AP-1235/16 Predrag Vokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 18. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 203338 15 Pžp od 25. decembra 2015. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 99. stav 6. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 50,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 50,00 KM. U predmetnom prekršajnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na nesporan način utvrdio da su se u radnjama apelanta u cijelosti ostvarila obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret. Ovakvo činjenično stanje sud, u predmetnom prekršajnom postupku, temelji na izjavi apelanta odnosno, dokazima materijalne prorode (zapisnika o uviđaju predmetne saobraćajne nezgode, skice lica mjesta i fotodokumentacije predmetne saobraćajne nezgode), dok je odluku o troškovima prekršajnog postupka donesena srezmjerno dužini trajanja postupka i njegovoj složenosti. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 215. Zakona o prekršajima RS.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-302/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na život, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman