Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3869/13 (B. Č.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 67
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3869/13
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3869/13, rješavajući apelaciju Bogdana Čiče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Bogdana Čiče.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u postupku po zahtjevu za vraćanje u posjed stana, okončanom Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 008717 12 u od 12. maja 2014. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Bogdanu Čiči u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Bogdanu Čiči zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bogdan Čiča (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka po zahtjevu za vraćanje u posjed stana, koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 008717 12 u od 12. maja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 9. juna i 3. jula 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Službe za geodetske poslove Tuzla i od Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je to zatraženo 9. juna 2014. godine.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. juna 2014. godine, a presudu od 12. maja 2014. godine je Ustavnom sudu dostavio 9. jula 2014. godine.
4. Ministarstvo je 18. juna 2014. godine dostavilo odgovor na apelaciju.
5. Služba za geodetske poslove Tuzla nije dostavila odgovor na apelaciju.
6. Ustavni sud je 4. aprila 2016. godine od Službe za geodetsko-imovinsko pravne poslove Općine Tuzla pribavila informaciju o stanju predmeta, navedenu u činjeničnom dijelu odluke. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je 25. septembra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Tuzli, Ulica Armije BiH broj 19 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
9. Služba za stambene, komunalne poslove i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla je donijela Rješenje broj 05-02/3-23-3770/98 od 5. jula 2000. godine kojim je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv rješenja od 5. jula 2000. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12-06/2-23-1511/00 od 15. septembra 2000. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu.
11. Apelant je protiv rješenja Ministarstva pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je o tužbi odlučio Presudom broj U.289/00 od 19. januara 2001. godine na način da ju je odbio kao neosnovanu.
12. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Rješenje broj Už-117/01 od 2. juna 2004. godine kojim je apelantovu žalbu usvojio, presudu Kantonalnog suda od 19. januara 2001. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno rješavanje.
13. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Presudu broj U.196/04 od 28. februara 2005. godine, kojom je apelantovu tužbu uvažio, osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
14. Služba za stambene poslove Općine Tuzla je donijela Rješenje broj 05-02/5-23-3770/98 od 19. jula 2005. godine kojim je odbila apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed.
15. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja od 19. jula 2005. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12-06/1-23-1511/00 od 4. oktobra 2005. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu.
16. Apelant je i protiv ovog rješenja Ministarstva pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je 4. decembra 2006. godine donio Presudu broj U-940/05 kojom je apelantovu tužbu uvažio, osporeni i prvostepeni akt poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.
17. Služba za stambene poslove Općine Tuzla je donijela Zaključak broj 05-02/I-1-ČM-23- 3770/98 od 24. januara 2008. godine kojim se oglasila stvarno nenadležnom za rješavanje po zahtjevu apelanta za povrat u posjed predmetnog stana. Zahtjev sa svim prilozima je dostavljen na postupanje Službi za geodetsko-imovinsko pravne poslove Općine Tuzla.
18. Služba za geodetsko-imovinsko pravne poslove Općine Tuzla je donijela Rješenje broj 07- 31-3770/98 od 16. septembra 2009. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, a apelant je upućen na pokretanje postupka pred nadležnim sudom za utvrđivanje vlasništva na predmetnom stanu.
19. Apelant je protiv rješenja od 16. septembra 2009. godine podnio žalbu, koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu svojim Rješenjem broj 12-06/1-23-1511/00 od 24. decembra 2009. godine.
20. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv Rješenja Ministarstva od 24. decembra 2009. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 002102 10 U od 30. juna 2011. godine kojom je tužbu uvažio, osporeni i prvostepeni akt od 16. septembra 2009. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
21. Služba za geodetsko-imovinsko pravne poslove Općine Tuzla je donijela Zaključak broj 07- 31-3770/98 od 15. novembra 2011. godine o prekidu postupka vraćanja u posjed predmetnog stana do okončanja postupka pred nadležnim sudom. Apelant je upućen da pred nadležnim sudom riješi prethodno pitanje, zakonitosti prenesenog imovinskog prava vlasništva na predmetnom stanu jer nosilac prava raspolaganja osporava postojanje ugovora o otkupu stana.
22. Ministarstvo je 4. januara 2012. godine donijelo Rješenje broj 12-01/1-23-134/10 v. 1511/00 kojim je odbilo apelantovu žalbu podnesenu protiv zaključka od 15. novembra 2011. godine.
23. Apelant je 8. februara 2012. godine protiv rješenja Ministarstva podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji ju je kao neosnovanu odbio svojom Presudom broj 03 0 U 008717 12 U od 12. maja 2014. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka po zahtjevu za vraćanje u posjed stana povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer, kako navodi, postupak u njegovom predmetu traje nedopustivo dugo (skoro petnaest godina). Apelant potražuje i troškove apelacionog postupka u skladu sa pravilima suda.
b) Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnom predmetu tužba podnesena u februaru 2012. godine, a postupak po tužbi je okončan presudom tog suda od 12. maja 2014. godine. Budući da je postupak pred tim sudom trajao dvije godine i tri mjeseca, Kantonalni sud je mišljenja da je apelacija neosnovana u pogledu dužine trajanja postupka. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao i na objektivne poteškoće koje su u tom predmetu postojale, odnosno sudija izvjestilac je, ubrzo nakon prijema predmeta stupio o redovnu penziju, a nakon toga je predmet raspoređen sudiji izvjestiocu u Kantonalnom sudu u Odžaku, koji nije mogao postupati jer Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine u to vrijeme nije bilo donijelo odluku koja bi omogućila da taj sud, zbog manjka svojih predmeta, postupa i u predmetima Kantonalnog suda u Tuzli. Kantonalni sud je također naglasio da je u ranijim predmetima apelanta odluke donosio u roku od oko godinu dana od dana podnošenja tužbe.
26. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo kako smatra da postupanjem tog organa nije došlo do kršenja apelantovih prava, odnosno da su pravilno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Načelo efikasnosti Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Ekonomičnost postupka Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 24.
(1) Svaki organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost.
(2) Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po određenoj upravnoj stvari, postupit će na način propisan u članu 65. st. 3. i 4. ovog zakona.
(3) Ako je nenadležni organ izvršio neku radnju postupka, nadležni organ kome je stvar ustupljena cijenit će da li će koju od tih radnji ponoviti.
Član 65. st. 3. i 4.
(3) Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, odnosno priopćenja na zapisnik, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak odnosno priopćenje na zapisnik primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak, odnosno usmeno priopćenje.
Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.
(4) Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odgađanja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku, donijet će bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.
28. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
Član 67.
Sud postupa po zahtjevu hitno i na način kojim se, čuvajući osnovna načela postupka, sudska odluka ima donijeti što prije a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina trajanja postupka po zahtjevu apelanta za vraćanje u posjed stana, okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 008717 12 u od 12. maja 2014. godine.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka po zahtjevu za vraćanje u posjed stana povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je osporeni postupak pokrenut 25. septembra 1998. godine, podnošenjem zahtjeva apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana i da je taj postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 12. maja 2014. godine. Dakle, period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste period duži od 15 godina.
c) Analiza dužine trajanja postupka
37. U konkretnom slučaju radi se o postupku po zahtjevu za vraćanje u posjed stana, koji je u trenutku podnošenja apelacije bio pred Kantonalnim sudom po tužbi podnesenoj protiv rješenja Ministarstva od 4. januara 2012. godine. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, te odgovor Kantonalnog suda i Ministarstva, Ustavni sud smatra da predmet sadrži određene elemente koji ga čine nešto složenijim i zahtjevnijim za rješavanje. Ocjenjujući značaj koji ovaj postupak ima za apelanta, Ustavni sud cijeni da je on veliki, budući da se radi o stanu čiji povrat u posjed apelant traži.
38. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je on na bilo koji način utjecao na dužinu trajanja postupka.
39. Posmatrajući ponašanje upravnih organa, Ustani sud zapaža da je prva odluka donesena 5. jula 2000. godine, odnosno gotovo dvije godine nakon podnošenja zahtjeva za vraćanje stana u posjed. Ovaj period od dvije godine se ne može ocijeniti naročito kratkim, posebno imajući u vidu ukupnu dužinu trajanja postupka, te prirodu ovog predmeta. Postupak po žalbi pred Ministarstvom je trajao svega nekoliko mjeseci, što je vrlo kratak period. I prvi upravni spor vođen pred Kantonalnim sudom je okončan u vrlo kratkom roku, tačnije u roku kraćem od četiri mjeseca. Vrhovni sud je postupajući u apelantovom predmetu odluku donio protekom roka od preko tri godine, što nije zanemarivo, pa se u ovom dijelu ocjenjuje kao pretjerano dug period. Prvi ponovljeni postupak pred Kantonalnim sudom je okončan za približno šest mjeseci, što se opet ne može ocijeniti kao pretjerano dug period. I ponovljeni postupak pred prvostepenim upravnim organom je također okončan za svega nekoliko mjeseci, kao i postupak po žalbi pred Ministarstvom. Drugi upravni spor kojeg je apelant pokrenuo pred Kantonalnim sudom je okončan za godinu dana, što se također ne može ocijeniti nerazumno dugim. Godinu dana kasnije, prvostepeni upravni organ je donio svoje rješenje, kojim se oglasio nenadležnim za postupanje u apelantovom predmetu i spis dostavio na postupanje nadležnom organu. Ustavni sud ovdje primjećuje da se Služba za stambene poslove oglasila nenadležnom tek u ponovljenom postupku, i to gotovo deset godina nakon što je postupak pokrenut i vođen na više instanci. U skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku, svaki organ po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka pazi na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost, a ukoliko utvrdi da nije nadležan za postupanje, i ukoliko mu je poznato koji je organ nadležan, dužan je podnesak bez odlaganja poslati nadležnom organu i o tome obavijestiti stranke. Ocjenjujući dužinu trajanja postupka koji se vodio u apelantovom predmetu prije nego što se upravni organ oglasio nenadležnim, Ustavni sud smatra da je ona značajna i da se izravno protivi odredbi člana 65. Zakona o upravnom postupku jer oglašavanje tog organa stvarno nenadležnim i upućivanje spisa nadležnoj službi deset godina nakon podnošenja zahtjeva se ne može ocijeniti kao „postupanje bez odlaganja“. U ovom dijelu, Ustavni sud odgovornost za prekomjernu dužinu trajanja postupka stavlja na teret prvostepenog upravnog organa. Nakon što je spis dostavljen stvarno nadležnoj službi, ona je za nešto manje od dvije godine donijela svoju prvostepenu odluku, što nije naročito kratak period, posebno imajući u vidu dugi niz godina koliko se postupak već vodio. Žalbeni postupak protiv ovog rješenja službe je okončan u roku od par mjeseci, što je iznimno brzo. Treći upravni spor u ovom predmetu je okončan za manje od dvije godine, što je nešto duže od prethodna dva upravna spora koja su se vodila pred tim sudom. Nakon toga, prvostepeni upravni organ je svojim zaključkom prekinuo postupak vraćanja stana u posjed i uputio apelanta da riješi prethodno pitanje, zakonitosti prenesenog imovinskog prava vlasništva na predmetnom stanu jer je nosilac prava raspolaganja osporavao postojanje ugovora o otkupu stana. Ministarstvo je odluku po žalbi protiv ovog zaključka donijelo promptno u roku kraćem od dva mjeseca. Četvrti upravni spor je okončan u roku od dvije godine.
40. Posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da je u periodu od preko 15 godina doneseno 15 odluka na četiri instance. Također, u toku postupka, predmet je tri puta vraćen na ponovno odlučivanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud zapaža da, iako je donesen veliki broj odluka u apelantovom predmetu, predmet je više puta vraćan na ponovni postupak, što samo postupanje čini nedjelotvornim. Ustavni sud zapaža da je postupak prekinut 15. novembra 2011. godine, te su sa tim datumom nastupile objektivne okolnosti zbog kojih nadležni organ nije mogao nastaviti sa postupanjem u predmetu. Međutim, vrijeme koje je proteklo do prekida postupka je iznimno dugo i ne može se ocijeniti razumnim niti opravdanim.
41. Sve navedeno, a posebno činjenica da je postupak pred upravnim organima trajao preko 15 godina i da je tri puta bio na ponovnom rješavanju, te da se prvostepeni upravni organ tek protekom roka od deset godina oglasio nenadležnim, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina predmetnog upravnog postupka i upravnog spora ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
42. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. Shodno naprijed navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. S obzirom na to da je postupak pokrenut 25. septembra 1998. godine i okončan 12. maja 2014. godine, odnosno nakon više od 15 godina, Ustavni sud smatra da iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete iznosi 2.250,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
44. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškovi u vezi sa sastavljanjem apelacije padaju isključivo na teret apelanta.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak po zahtjevu za vraćanje u posjed stana trajao 15 godina, od čega deset godina pred stvarno nenadležnim upravnim organom, te kada su odluke prvostepenog i drugostepenog upravnog organa više puta poništene i predmet vraćen na ponovni postupak, a nadležni organi za to nisu ponudili adekvatno opravdanje.
46. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman