Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1359/16 (S. S. iz Bijeljine)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-1359/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1359/16, rješavajući zahtjev Slavka Savića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Slavka Savića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Savić iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. marta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 017213 15 Krž od 24. novembra 2015. godine i S1 1 K 017213 14 Kri od 29. juna 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora kao i isplatu dosuđene naknade (po osnovu imovinskopravnog zahtjeva) po pravomoćnoj Presudi Suda BiH broj S1 1 K 017213 14 Kri od 29. juna 2015. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH S 1 1 K 017213 14 Kri od 29. juna 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) apelant je proglašen krivim da je na način opisan u tač. 1. i 2. izreke prvostepene presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) te je apelantu, za navedeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina (stav I izreke presude). Na osnovu odredaba člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), u vezi sa odredbama čl. 200. i 202. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojen je imovinskopravni zahtjev oštećene „A“, pa je apelant obavezan da oštećenoj „A“, na ime naknade nematerijalne štete, isplati ukupan iznos od 30.000,00 KM, sve u roku od 90 (devedeset) dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav II izreke presude). Primjenom člana 188. stav 4. ZKP BiH, apelant je oslobođen od obaveze naknade troškova krivičnog postupka, te je odlučeno da isti padaju na teret budžetskih sredstava (stav III izreke presude).
3. U obrazloženju presude, Sud BiH je istakao da je ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, na pouzdan i nesumnjiv način utvrdio da je apelant krivičnopravnim radnjama počinjenim na način, u vrijeme i na mjestima kako je precizno navedeno u tač. 1 i 2. izreke presude, izvršio silovanje oštećene „A“ čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ za koje ga je i oglasio krivim.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U veoma obimnoj apelaciji, ističe da je Sud BiH u predmetnom postupku pogrešno utvrdio činjenično stanje te da je arbitrarno primijenio pozitivno - pravne propise. U tom kontekstu, između ostalog, prigovara zakonitosti dokaza – nalaza i mišljenja vještaka na kojem su, prema njegovom stavu zasnovane osporene odluke o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o visini kazne koja mu je izrečena. Smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom. Ukazuje i na povredu prava na kontradiktoran postupak jer mu je uskraćeno pravo na izjašnjenje na prijedlog dokaza Tužiteljstvaizmijenjeni prijedlog dokaza replike na način da je umjesto svjedoka N.G. predloženo saslušanje svjedoka R.S. Također, u vezi sa tim dokazom, smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije imao dovoljno vremena da se pripremi za izvođenje tog dokaza. Prigovara i obrazloženju osporenih presuda vezanih za utvrđivanje postojanja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, a naročito/uključujući i obrazloženje/utvrđenje vezano za postojanje objektivnih elemenata tog krivičnog djela. Osim toga ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza te s tim u vezi povredu prava na prezumpciju nevinosti i principa in dubio pro reo.
5. Konačno, traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „odložiti odlazak apelanta na odsluženje kazne zatvora, te plaćanje iznosa od 30.000,00 KM oštećenoj ,,A“ po osnovu imovinskopravnog zahtjeva.“ U prilog tome, navodi da je očigledno da okolnosti ovog predmeta nesumnjivo ukazuju na ozbiljna kršenja prava na pravično suđenje i da se radi o kršenju koje ne može biti ispravljeno u kasnijem postupku. Također, ističe da je neupitno da je donošenje privremene mjere u interesu kako njega kao stranke, tako i države Bosne i Hercegovine. Osim toga, naglašava da bi posljedice koje bi nastupile ukoliko bi došlo do izvršenja osporene presude Suda BiH, po njega i njegovu porodicu bile nesagledive. Ističe da je jedini „izdržavalac“ svoje porodice „čiji bi opstanak, njegovim odlaskom na izdržavanje kazne bio apsolutno egzistencijalno ugrožen“ i koja ne bi imala sredstava za osnovno izdržavanje i školovanje njegove djece.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud zapaža da apelant, pored navoda koji se tiču merituma predmeta, ističe i da bi izvršenjem osporenih presuda nastupila nenadoknadiva šteta po njegovu porodicu, koja bi dovela u pitanje njen opstanak i školovanje njegove djece. Međutim, u prilog takvim tvrdnjama nije dostavio bilo kakav dokaz. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera, koji su u konkretnom slučaju izostali. Osim toga, u pogledu dijela zahtjeva kojim se traži odgađanje upućivanja apelanta na odsluženje kazne zatvora, Ustavni sud primjećuje, prije svega, da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da Sud BiH još uvijek nije poduzeo radnje kako bi apelanta uputio na izdržavanje kazne zatvora. Također, Ustavni sud podsjeća na odredbe Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik BiH“ br. 13/05, 53/07 i 97/07; prečišćeni tekst br. 12/10 i 100/13; u daljnjem tekstu: ZIKS) kojima je reguliran postupak odgađanja izvršenja kazne zatvora (odredbe čl. 131. do 136.) i u kojem su propisane okolnosti pod kojima je moguće odgađanje izvršenja kazne osuđenom licu koje se nalazi na slobodi. Dakle, ukoliko je i došlo do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora, apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
9. Stoga, budući da apelant nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman