Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-960/15 (B.M. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-960/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-960/15, rješavajući apelacije B. M. i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
B. M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 116437 14 Rev od 15. januara 2015. godine;
Elmana Isaković, Alem Čavalić i Senad Čavalić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 007007 14 Rev od 16. decembra 2014. godine;
Kreator d.o.o. Sokolac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000184 15 Rev od 22. septembra 2015.
godine;
Konzum d.o.o. Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Mal 030383 16 Gž od 5. februara 2016. godine;
Dragan Starčević, protiv presude Kantonalnog sud u Zenici broj 43 0 P 112813 15 Gž od 14. januara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-960/15 B. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 116437 14 Rev od 15. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant na ime regresnog duga isplatiti tužitelju „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški ukupan iznos od 23.960,00 KM, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka. Tokom postupka je utvrđeno da su pravilno primijenjene odredbe člana 38. stav 1. i člana 58. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na cestama i člana 89. stav 1., člana 192. stav 1. i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, kao i člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.
2. AP-1056/15 Elmana Isaković, Alem Čavalić i Senad Čavalić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 11. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 007007 14 Rev od 16. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su apelanti tužitelju Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), po osnovu ugovora o kreditu, solidarno isplatiti iznos od 17.507,48 KM za zakonskom zateznom kamatom. Tokom postupka utvrđeno je da se u konkretnom predmetu radi o mjenično pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici, radi osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu. Dakle, radi se o sporu u kojem se odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog povjerioca podnesenom radi isplate prema apelantima kao dužnicima, odnosno mjeničnim jamcima. Odredbom člana 48. Zakona o mjenici propisano je da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali solidarno odgovaraju imatelju mjenice, a imatelj mjenice ima pravo postupiti protiv svih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, ili svih njih zajedno pri čemu nije dužan držati se reda kojim su se oni obvezali. Tužitelj je na temelju navedene odredbe ispunio mjenicu i podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanata. S obzirom na navedeno, Sud je odlučio kao u izreci presude.
3. AP-46/16 Kreator d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000184 15 Rev od 22. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je raskinut ugovor o kupoprodaji koji su zaključili apelant i „Teikom BiH“ d.o.o. Ilidža (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan je apelant tužitelju vratiti hidraulični bager sa gusjenicama bliže označen u presudi, te je određeno da se te obaveze može osloboditi ukoliko tužitelju isplati iznos od 137.961,84 KM. Istom je presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 108.472,74 KM, a apelant je obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je predmetni ugovor o kupoprodaju zaključen pod uvjetom u skladu s odredbom člana 74. Zakona o obligacionim odnosima, konkretno stranke su se sporazumjele da će u slučaju nastupanja raskidnog uvjeta – neplaćanja bilo koje rate kupoprodajne cijene – tužitelj imati pravo na vraćanje mašine i istovremeno zadržavanja do tad uplaćenog novca u skladu s odredbom člana 540. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
4. AP-1179/16 Konzum d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 17. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Mal 030383 16 Gž od 5. februara 2016. godine. Osporenom konačnom odlukom ukinuto je rješenje o izvršenju kojim je dozvoljeno izvršenje povodom apelantovog prijedloga protiv S. Č., vlasnika TR „DIS“ Goražde, na osnovu vjerodostojne isprave-mjenice i izvršni postupak je obustavljen. Tokom postupka je utvrđeno da je u trenutku podnošenja prijedloga za izvršenje na temelju mjenice protekao zastarni rok od jedne godine propisan odredbom člana 80. stav 2. Zakona o mjenici u kojemu zastarijeva mjenično pravni zahtjev apelanta kao imatelja mjenice prema tuženom.
5. AP-1287/16 Dragan Starčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 21. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog sud u Zenici broj 43 0 P 112813 15 Gž od 14. januara 2016. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi „Rukometni klub Čelik“ Zenica da mu na ime duga isplati iznos od 7.687,50 KM. Tokom postupka je utvrđeno da su apelanti tuženi zaključili ugovor o međusobnim pravima i obavezama u kojemu se, između ostalog, tuženi obvezao apelantu isplaćivati mjesečnu naknadu na ime sportskog usavršavanja i nagrade za pojačanu sportsku ishranu u iznosu od 1.200 KM. U Anexu uz ugovor stranke su se sporazumjele da će se plaća apelantu isplaćivati u iznosu od 1000.00 KM mjesečno, dok će se akumulirani ostatak od 200,00 KM mjesečno isplatiti na kraju sezone pod uvjetom da apelant bude u prvoj postavi ekipe i to u najmanje od 70% utakmica te da njegove ocjene za učinak budu pozitivne. S obzirom da apelant tokom postupka nije ponudio sudu dokaze da je bio u prvoj postavi ekipe u 70% utakmica i da su njegove ocjene za učinak bile pozitivne, niti je dokazao tačnu visinu neisplaćenog iznosa, sud je odlučio kao u izreci odluke.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-960/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman