Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-710/15 (Š. Ž. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-710/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-710/15, rješavajući apelacije Šemsudina Žužića i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stava 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Šemsudin Žužić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 012278 14 UVP od 11. decembra 2014. godine, Nurija Nukić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017002 16 Uvp od 26. februara 2016. godine i Ronald Nukić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016758 16 Uvp od 26. februara 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Šemsudin Žužić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 012278 14 UVP od 11. decembra 2014. godine, Nurija Nukić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017002 16 Uvp od 26. februara 2016. godine i Ronald Nukić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016758 16 Uvp od 26. februara 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-710/15 Šemsudin Žužić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Jajca, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 012278 14 UVP od 11. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH) u predmetu isplate zatezne kamate. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant izvršio uplatu carinskih dadžbina, te da mu je na osnovu rješenja tužene izvršen povrat više naplaćenih carina, pri čemu je isplata izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja rješenja o povratu carina. U obrazloženju konačno osporene odluke je navedeno da i po shvatanju apelacionog vijeća za upravne sporove Suda BiH, vijeće za upravne sporove Suda BiH je pravilno ocijenilo da su rješenja upravnih organa tužene zasnovana na pravilnoj primjeni zakona, te da je apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate neosnovan, jer nema uporišta u pravilnoj primjeni odredbi člana 234. Zakona o carinskoj politici BiH koji je na snazi. S tim u vezi je istaknuto da je navedenom zakonskom odredbom propisano da povrat iznosa uvoznih ili izvoznih dadžbina ili kamate ili zatezne kamate, koja je plaćena prilikom plaćanja takvih dadžbina, ne dovodi do obaveze isplaćivanja kamate od strane carinskih organa, ali da se kamata isplaćuje kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca, što po ocjeni Suda BiH nije u konkretnom predmetu nije slučaj. Stoga i po shvatanju apelacionog upravnog vijeća Suda BiH, a suprotno apelantovim navodima iz zahtjeva, u konkretnoj pravnoj stvari nije trebalo primijeniti propise Zakona o postupku indirektnog oporezivanja BiH. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
2. AP-1318/16 Nurija Nukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzla, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 017002 16 Uvp od 26. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen ka neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH u predmetu naplate indirektnih poreza. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno postupilo kada je utvrdilo da je predmetni upravni postupak pokrenut u svrhu prinudne naplate neplaćenog duga dužnika-apelanta, koji dug je utvrđen rješenjima upravnih organa tužene, a kojim rješenjima (donesenim po službenoj dužnosti u postupku izmjene podataka u carinskim prijavama) je utvrđena obaveza na izmijenjenu carinsku osnovicu za obračun indirektnih poreza. Dakle, kod utvrđene činjenice da apelant nije izmirio dug, zaključeno je da je, i po ocjeni apelacionog vijeća za upravne sporove Suda BiH, tužena pravilno i u skladu sa zakonom postupila kada je izdala nalog za prinudnu naplatu u vezi sa glavnim dugom kao i naknadni teret prinude u skladu sa Zakonom o postupku indirektnog oporezivanja BiH, Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza BiH, Pravilnika o provođenju Zakona o postupku indirektne naplate poreza i Uputstva o prinudnoj naplati. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
3. AP-1319/16 Ronald Nukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 016758 16 Uvp od 26. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, konačno osporenom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH u predmetu prinudne naplate indirektnih poreza. U predmetnoj upravnoj stvari je odbačen kao neblagovremen apelantov prigovor uložen na nalog za prinudnu naplatu od 19. avgusta 2013. godine. S tim u vezi je, u obrazloženju osporene odluke, navedeno da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je predmetni nalog uručen apelantu putem pošte 23. avgusta 2013. godine, a da je prigovor protiv istog apelant podnio 3. septembra 2013. godine, tj. 11. dan od dana uručenja naloga. Dakle, kako je rok za ulaganje prigovora 10 dana od dana prijema naloga za prinudnu naplatu (član 14. stav 3. Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza BiH), apelaciono upravno vijeće Suda BiH je zaključilo da je posljednji dan za blagovremeno ulaganje prigovora u konkretnom slučaju bio 2. septembar 2013. godine, što znači da je vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno utvrdilo da je istekao rok za blagovremeno ulaganje prigovora u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na navedeno, zauzet je stav da je nižestepena presuda pravilna i zakonita, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-710/15.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti Nurija Nukić i Ronald Nukić su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na kojeg su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji je u predmetnim upravnim stvarima, koje su okončane osporenim sudskim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman