Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1718/15 (I.Z.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1718/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1718/15, rješavajući apelaciju I. Z., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. Z., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 044920 14 Rev od 25. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

I. Z. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović

advokati iz Zenice, podnio je 9. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 044920 14 Rev od 25. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tužena Federacija Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata da uspostavi apelantu radno-ravni status zaposlenika u navedenom ministarstvu, da ga rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom stažu, da mu na ime neisplaćenih plaća, neisplaćenog toplog obroka, naknade za prevoz na posao i s posla isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode, te da mu na ime doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje izvrši isplatu određenog novčanog iznosa za određeni vremenski period u korist računa Federalnog zavoda penzijsko-invalidskog osiguranja Mostar. Također, osporenom odlukom odbijen je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća, toplog obroka, regresa, naknade za prevoz, kao i doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje. U toku postupka je utvrđeno da je članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnim ministarstvima i drugim tijelima Federalne uprave formirano Federalno ministarstvo za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata, te da pomenutim zakonom nije propisano preuzimanje službenika ukinute Federalne uprave za pitanja boraca u novoosnovano Federalno ministarstvo za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo za pitanje branitelja). Također, konstatovano je da članom 113. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) propisano da ako se ukida organ uprave, odnosno služba za upravu, organ uprave odnosno službe za upravu u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu, preuzima službenike koji su obavljali te poslove u organu uprave i službi za upravu na dan donošenja akta o ukidanju organa uprave odnosno službe za upravu. U vezi s tim, zaključeno je da naprijed navedeno znači da je apelant trebao biti preuzet u Federalnom ministarstvu za pitanje branitelja i postavljen na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Obzirom da to nije učinjeno, konstatovano je da je u tom slučaju apelant trebao biti stavljen na raspolaganje u skladu sa odredbom člana 114. Zakona o radnim odnosima. Osim toga, utvrđeno je da ni nakon donošenja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji (u daljnjem tekstu: Pravilnik) Federalnog ministarstva za pitanje branitelja na koji je saglasnost dala Vlada Federacije Bosne i Hercegovine 10. maja 2001. godine, apelantu nije uspostavljen radno-pravni status, te da Pravilnikom nije predviđen odjel za pitanja boraca i invalida u općinama, kao organizacijskim jedinicama kojima rukovodi Federalno ministarstvo za pitanje branitelja. Isto tako, konstatovano je da se od 10. maja 2001. godine, kao datuma koji je najpovoljniji za apelanta, računa vrijeme kada je trebao biti postavljen na raspolaganje, i tada bi po članu 114. stav 1. tačka 3. Zakona o radnim odnosima vrijeme moglo trajati najduže jednu godinu, odnosno do 10. maja 2002. godine, kada bi mu prestao radni odnos u skladu sa odredbom člana 118. stav 1. navedenog zakona, jer nije bio raspoređen u organ uprave, niti je zasnovao radni odnos u preduzeću i drugom pravnom licu u toku trajanja raspolaganja od jedne godine, u kojem slučaju bi mu tad prestao radni odnos. Dakle, konstatovano je da je od tog datuma apelant mogao podići tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana zbog povrede prava iz radnog odnosa, a on to čini 17. februara 2005. godine kada tužbom pokreće upravni spor, iz čega proizilazi da apelant nije blagovremeno zatražio sudsku zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1718/15 (I.Z.) | Sudska praksa | Aktio