Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3338/13 (E. J.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Povrat stana
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3338/13

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3338/13, rješavajući apelaciju Edina Jakupovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Edina Jakupovića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 008619 13 Uvp od 12. februara 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.

Pravila Ustavnog suda, Edinu Jakupoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Edinu Jakopoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Jakupovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 008619 13 Uvp od 12. februara 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 008619 12 U od 23. maja 2013. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske broj 18.05/2-R 337/11 od 7. decembra 2011. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe - Odsjek Banjaluka broj 05-050-02-02-6086/99 od 12. oktobra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1.

Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa brat Muharem Jakupović, podnio je 26. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 008619 12 U od 23. maja 2013. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice) broj 18.05/2-R 337/11 od 7. decembra 2011. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice - Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: OMI Banjaluka) broj 05-050-02-02-6086/99 od 12. oktobra 2011. godine.

2. Podneskom od 24. marta 2015. godine apelant je putem istog punomoćnika dopunio apelaciju kojim je osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 008619 13 Uvp od 12. februara 2015. godine koju je ishodio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom.

3. Podneskom od 22. marta 2016. godine apelant je dostavio još jedan prijedlog za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavio postupak reizvršenja do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Odlukom o privremenoj mjeri (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 3338/13 od 17. septembra 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražio odlaganje postupka iseljenja iz stana u Banjaluci, u Ulici braće Jugovića broj 70 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva za izbjeglice, te OMI Banjaluka zatraženo je 13. augusta 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju i njezinu dopunu.

6. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo za izbjeglice su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 18. augusta do 1. septembra 2015. godine. OMI Banjaluka u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Apelant je 1. septembra 1999. godine, kao član porodičnog domaćinstva, podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. To isto je 3. decembra 1999. godine učinio i apelantov punomoćnik u ovom postupku, odnosno njegov brat Muharem, s tim što je zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed u svojstvu člana porodičnog domaćinstva apelantov brat podnio Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglice (u daljnjem tekstu: CRPC), od kojeg je odustao u novembru 2005. godine nakon prosljeđivanja zahtjeva kao neriješenog od strane CRPC-a nadležnom prvostepenom organu uprave, pa je postupak koji je pokrenuo apelantov brat obustavljen.

9. Rješavajući apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, OMI Banjaluka je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 05-050-02-02-6086/99 od 19. marta 2008. godine kojim je utvrđeno da je Razija Jakupović (u daljnjem tekstu: apelantova majka) bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, te je apelantu kao članu porodičnog domaćinstva predmetni stan vraćen u posjed, i to 17. novembra 2008. godine u postupku administrativnog izvršenja navedenog rješenja.

10. U upravnom sporu koji je pokrenula Rozelina Ikić, privremena korisnica predmetnog stana, radi poništenja rješenja Ministarstva za izbjeglice od 26. maja 2008. godine, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 000338 08 U (raniji broj 011-0-U-08-000 549) od 15. juna 2009. godine tužbu uvažio, osporeni akt poništio, vraćajući predmet na ponovno odlučivanje.

Osporene odluke

11. Rješenjem OMI Banjaluka broj 05-050-02-02-6086/99 od 12. oktobra 2011. godine, donesenim u ponovnom postupku, odbijen je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Sporno pitanje koje je prvostepeni organ trebao da riješi u ponovnom postupku jeste da se na nesumnjiv način utvrdi da li je apelant na dan 30. april 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva svoje majke i da li je predmetni stan 1991. godine bio apelantov dom ili je apelant bio korisnik porodične kuće u Ulici Kolubarska broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetna porodična kuća), a sve u svjetlu činjenice da je apelantu 30. novembra 2001. godine u postupku pred navedenim organom vraćena u posjed predmetna porodična kuća u Banjaluci, o čemu je sačinjen i zapisnik o uvođenju u posjed.

12. Na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, ocjenom provedenih dokaza koji su sagledani pojedinačno i u međusobnoj vezi (o čemu se prvostepeni organ detaljnije izjasnio na str. od 4. do 7. obrazloženja rješenja), prvostepeni organ je utvrdio da apelant nije imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, već je 30. aprila 1991. godine bio prijavljen na adresi na kojoj se nalazi predmetna porodična kuća, a da je na adresi predmetnog stana bio prijavljen apelantov brat Azur. Nadalje je utvrđeno da je apelant 1. septembra 1999. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetne porodične kuće u Banjaluci (gdje je imao prijavljeno prebivalište od 16. septembra 1975. godine, odnosno ponovno od 17. aprila 2001. godine), koja mu je vraćena u posjed 30. novembra 2001. godine budući da je tokom tog postupka utvrđeno da se radi o apelantovom prijeratnom domu u kom je živio do napuštanja Banjaluke.

13. Prvostepeni organ je dalje naveo da je zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnio i apelantov brat Muharem u kom je naveo da je on bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, a od zahtjeva je odustao tek na usmenoj raspravi 24. novembra 2005. godine. U obrazloženju je navedeno da je istina da je apelant bio obuhvaćen popisom stanovništva iz 1991. godine na adresi predmetnog stana zajedno s majkom, s tim da u aktu Gradske uprave nema unesenog JMBG (za apelantovu majku JMBG ne nedostaje), na osnovu čega je prvostepeni organ izveo zaključak da je prilikom popisa druga osoba dala podatke za apelanta. Isto tako je prvostepeni organ uprave zaključio da nije isključena mogućnost da je u predmetnom stanu s apelantovom majkom živio njegov brat Azur koji je imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, na šta ukazuje činjenica da je Azurova supruga u septembru 1992. godine potraživani stan predala u posjed vlasniku stana Narodnom pozorištu u Banjaluci. Prvostepeni organ je prilikom odlučenja imao u vidu i da se u evidencijama kod Ministarstva odbrane - Odsjek Banjaluka apelant vodi na adresi Kolubarska broj 3, na kojoj se nalazi predmetna porodična kuća koja je apelantu vraćena u posjed, te je imao u vidu da je apelantova majka prilikom konkurisanja za dodjelu stana navela da živi sama. Na osnovu takvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni organ je zaključio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, niti je predmetni stan 1991. godine bio njegov dom, pa je iz tog razloga i odlučeno kao u izreci rješenja.

14. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo za izbjeglice je Rješenjem broj 18.05/2-R 337/11 od 7. decembra 2011. godine žalbu odbilo. Nakon ispitivanja osporenog rješenja u svjetlu žalbenih prigovora apelanta Ministarstvo za izbjeglice je, između ostalog, navelo da je prvostepeni organ u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja pravilno ocijenio svaki od dokaza pojedinačno, što se, prije svega, odnosi na materijalne dokaze i izjave svjedoka koji se odnose na apelantove zahtjeve za vraćanje u posjed predmetnog stana, kao i na zahtjev za vraćanje u posjed predmetne porodične kuće. Prvostepeni organ je, prema ocjeni Ministarstva za izbjeglice, izvršio pojedinačnu ocjenu dokaza, pri čemu je dao ocjenu svih dokaza zajedno, ali je i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka utvrdio koji su to dokazi koji su mogli utjecati na donošenje osporenog rješenja. Prema ocjeni Ministarstva za izbjeglice prvostepeni organ je na taj način u cijelosti ispoštovao odredbe člana 10. Zakona o općem upravnom postupku. Upravo je na osnovu takve ocjene dokaza prvostepeni organ i utvrdio da je apelantov dom bio u predmetnoj porodičnoj kući, čiji je povrat tražio i koja mu je vraćena u posjed 30. novembra 2001. godine, pa iz tog razloga apelantu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed. Shodno svemu navedenom Ministarstvo za izbjeglice je zaključilo da je prvostepeni organ u predmetnoj upravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je na takvo činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je osporeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano.

15. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj radi poništenja drugostepenog rješenja Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 008619 12 U od 23. maja 2013. godine tužbu odbio uz istovremeno odbijanje apelantovog zahtjeva za odlaganje izvršenja osporenog akta. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelant, osim što osporava sadržaj uvjerenja o prebivalištu, te podatke iz akta Ministarstva odbrane RS „kriveći“ za sve svoju građansku nemarnost i neprofesionalnost službenika, u tužbi „dodatnu krivicu“ prebacuje na teret službenika OMI Banjaluka koji je vodio i okončao postupak po apelantovom zahtjevu za povrat kuće u Banjaluci, iznoseći tezu da je njegov zahtjev za povrat kuće trebalo odbaciti zbog nedostatka aktivne stranačke legitimacije. Prema ocjeni Okružnog suda navedeni prigovori apelanta su potpuno neprihvatljivi jer je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant lično podnio zahtjev za povrat predmetne porodične kuće u posjed, predavši uz zahtjev dokaze o vlasništvu na nekretnini koja se vodila na njegovom ocu Mehmedaliji, tražeći prvo sam, a poslije putem punomoćnika brata Muharema, rješavanje tog predmeta, u čemu je uspio jer je 6. marta 2000. godine doneseno rješenje kojim mu je vraćena u posjed predmetna kuća u Banjaluci, nakon čega je apelant lično zatražio i njegovo prinudno izvršenje, u čemu je također uspio jer je 30. novembra 2001. godine uveden u posjed kuće. Uz to, kako je naveo Okružni sud, apelant je u postupka izvršenja zatražio i intervenciju Ombudsmena RS koji je 30. maja 2001. godine donio pismenu preporuku u kojoj je preporučeno vraćanje predmetne porodične kuće apelantu, uz obrazloženja da „ista predstavlja dom podnosioca u smislu člana 8. Evropske konvencije, jer je u njoj živio dok nije bio prisiljen da je napusti“.

16. U vezi s apelantovim prigovorima kojim ukazuje da su organi uprave prilikom odlučenja vršili selektivan odabir dokaza uzimajući samo one dokaze koji apelantu ne idu u prilog, Okružni sud je naveo da apelant gubi iz vida suštinski najvažniju okolnost da apelant, osim jednog materijalnog dokaza - izvod iz popisa stanovništva 1991. godine koji, sam po sebi, nije dovoljan, a ima i nedostatke koje su uočili organi uprave, nije ponudio niti jedan drugi relevantan dokaz da je bio član porodičnog domaćinstva svoje majke. Uz to, kako je istakao Okružni sud, ovu jedinu pismenu ispravu koja ide u apelantovu korist potkrepljuju samo iskazi pojedinih svjedoka koji, u osnovi, predstavljaju najnepouzdanije dokazno sredstvo, pri čemu ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da se u spisu nalaze i iskazi drugih svjedoka koji opovrgavaju navode apelanta da je on bio član porodičnog domaćinstva svoje majke. Dakle, kako je u obrazloženju istaknuto, nasuprot dokazima koji idu u prilog apelantu (akt iz popisa stanovništva, te iskazi pojedinih svjedoka) stoji druga grupa dokaza koji upravo upućuju na činjenicu da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, a sve njih je pravilno, pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, sagledao tuženi organ uprave.

17. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da predmetna porodična kuća ne predstavlja apelantov dom, nego dom njegovog brata Muharema, nudeći kao dokaze uvjerenje o prebivalištu, porezno uvjerenje, te račune za telefon, vodu i struju koji zaista glase na ime apelantovog brata Muharema. Pojašnjavajući stav o neosnovanosti ovih tvrdnji Okružni sud je naveo da apelant uz navedene tvrdnje istovremeno propušta da decidirano navede da se porodična imovina u Kolubarskoj 3 sastoji od kuće i dvorišnog objekta, u koje posebne objekte su se uselile dvije izbjegličke porodice koje su posebno deložirane (porodica Dušanke Mitrović je deložirana 30. novembra 2001. godine kada je taj dio kuće vraćen apelantu, a druga porodica Ilije Čavića je deložirana 30. maja 2000. godine kada je stan u dvorišnom objektu vraćen u posjed apelantovom bratu Muharemu), o čemu postoje zapisnici o uvođenju u posjed, pri čemu je irelevantno da li je svoj dio kuće apelant preuzeo lično ili putem punomoćnika brata Muharema, bitno je da je deložacija izvršena u korist apelanta kao tražitelja izvršenja. S obzirom na sve navedeno Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.

18. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda Vrhovni sud je u vijeću sudija Smiljane Mrše kao predsjednice vijeća, te Davorke Delić i Violande Šubarić kao članova vijeća, Presudom broj 11 0 U 008619 13 Uvp od 12. februara 2015. godine zahtjev kao neosnovan odbio uz istovremeno odbijanje zahtjeva zainteresirane osobe Rozeline Ikić za naknadu troškova sastavljanja odgovora na zahtjev. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da se apelant neosnovano poziva na povredu pravila postupka koja se odnosi na ocjenu iskaza svjedoka. U vezi s tim Vrhovni sud je pojasnio da organi uprave nisu poklonili vjeru iskazima pojedinih svjedoka, ali da su organi uprave za svoj stav dali jasno obrazloženje iz kog razloga se ne može pokloniti vjera pojedinim iskazima (o tome se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. 3. i 4. obrazloženja). Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da je pravilan zaključak nižestepenih organa da je apelantova majka predmetni stan dobila kao osoba koja nije imala članova porodičnog domaćinstva jer to proizlazi iz rang liste od 8. decembra 1983. godine, pa se u tom pravcu čini neosnovanim apelantov prigovor da nije relevantno da li je apelantova majka stan dobila i na osnovu broja članova domaćinstva jer joj je, po apelantovom shvaćanju, stan dodijeljen samo po osnovu radnog staža. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ovakav zaključak je suprotan rang listi na kojoj je apelantova majka bodovana po svakom kriteriju koji je općim aktom bio predviđen u postupku dodjele na korištenje predmetnog stana, pa tako i po kriteriju broja članova porodičnog domaćinstva.

19. Vrhovni sud je izveo zaključak da su organi uprave pravilno cijenili podatak iz evidencije o popisu stanovništva i nedostatke ovog dokaza, zbog čega takvom dokazu nije poklonio vjeru kao dokazu koji bi mogao potvrditi činjenicu da je apelant živio sa svojom majkom na adresi predmetnog stana. I ostali provedeni dokazi su, prema ocjeni Vrhovnog suda, tokom postupka pravilno ocijenjeni, kao što su: prijava adrese apelanta na adresi Kolubarska broj 3, zatim prijava prebivališta od 6. maja 2003. godine na adresi Kolubarska broj 3 iz koje je vidljivo da je apelant na navedenoj adresi prijavljen od 6. septembra 1975. godine, te podnošenje zahtjeva za povrat predmetne porodične kuće koja je apelantu vraćena u posjed, što apelant neosnovanim prigovorima pokušava dovesti u pitanje.

20. Nadalje su neprihvatljivim ocijenjeni apelantovi prigovori da je u postupku vraćanja u posjed porodične kuće zahtjev trebalo odbaciti jer apelantu ta nekretnina nije trebala biti vraćena u posjed, a sve kod činjenice da je organ uprave, upravo postupajući po apelantovom zahtjevu, proveo postupak vraćanja u posjed predmetne kuće koja je apelantu vraćena u posjed, pri čemu, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije relevantno da li je to bilo putem punomoćnika. Neosnovanim je ocijenjeno i pozivanje apelanta na propuste u postupku donošenja osporenog akata, a koji se odnosi na značaj preporuke Ombudsmena RS jer se apelant obratio tom organu intervenirajući da se prinudno izvrši rješenje o vraćanju u posjed porodične kuće, tvrdeći pred navedenom institucijom da je u pitanju njegov dom iz člana 8. Evropske konvencije. Vrhovni sud je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, naveo da je pravilan zaključak tuženog organa da apelant nije bio član domaćinstva svoje majke na predmetnom stanu, te da navedeni stan nije bio njegov dom, već da je apelantov dom bila porodična kuća koja mu je po njegovom zahtjevu vraćena u posjed.

21. U dopuni apelacije kojom je apelant osporio presudu Vrhovnog suda od 12. februara 2015. godine apelant je kao dokaz za kršenje prava na nepristrasnost suda dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 000338 09 Uvp od 20. jula 2010. godine kojom je zahtjev apelanta kao zainteresirane osobe u odvojenom postupku koji je pokrenula privremena korisnica predmetnog stana Rozalina Ikić odbijen. Vrhovni sud je citiranu presudu donio u vijeću sudija Petra Bajića kao predsjednika vijeća, te Smiljane Mrše i Biljane Tomić, kao članova vijeća.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum). Apelant u iscrpnoj apelaciji navodi, između ostalog, da je Okružni sud prilikom odlučenja izvršio selektivnu primjenu načela slobodne ocjene dokaza, te da je u predmetnom postupku izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza. Apelant tvrdi da je na osnovu istih dokaza prvo utvrđeno da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje majke na predmetnom stanu, a zatim da ipak nije, što je za apelanta neprihvatljivo. Uz sve to apelant smatra da je izostalo i primjereno obrazloženje odluke u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP 2482/06 u kojoj je Ustavni sud zaključio da je arbitrarno zaključiti da se određenim dokazima ne vjeruje iz prostog razloga što su u suprotnosti s drugim dokazima. Na kraju apelant je ukazao da je postupak trajao neprihvatljivo dugo, što je dovelo do kršenja njegovog prava na suđenje u razumnom roku.

23. U dopuni apelacije apelant je u svemu ostao pri navodima iz apelacije s tim što je svoje navode proširio i na presudu Vrhovnog suda, ukazujući da je navedenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje. U vezi s tim apelant navodi da je u sastavu sudskog vijeća Vrhovnog suda koji je donio osporenu presudu, kao predsjednica tog vijeća učestvovala sutkinja Smiljana Mrša koja je, prema apelantovim tvrdnjama, kao član vijeća u istoj pravnoj stvari učestvovala u donošenju presude istog suda od 20. jula 2010. godine (koju je apelant dostavio u prilogu, iz koje proizlazi da je upravni postupak vodila korisnica predmetnog stana Rozalina Ikić, a da je apelant kao zainteresirana osoba pokrenuo zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke) kojom je apelantov zahtjev odbijen. Nadalje, navodi da je u vezi s tim blagovremeno uputio zahtjev za izuzeće imenovane sutkinje Smiljane Mrše koji je odbijen rješenjem Vrhovnog suda od 17. decembra 2013. godine (koje je apelant dostavio na uvid). Apelant osporava i sastav sudskog vijeća u cjelini jer smatra da je jedan od sudija morao biti iz naroda iz kojeg on dolazi iz razloga što se radi o veoma osjetljivoj bošnjačkoj porodici koja je u Banjaluci tokom ratnih dešavanja doživjela progon, a njegova majka je nakon protjerivanja iz predmetnog stana nasilno ubijena u Prijedoru o čemu apelant ima dokaze koje je priložio uz apelaciju.

24. Nadalje, ponovo ukazuje na selektivan pristup prema izvedenim dokazima i rangiranje dokaza na pouzdane i nepouzdane, čime je izvršena povreda odredbe člana 10. Zakona o općem upravom postupku. Nadalje je ukazao na praksu Ustavnog suda da se prijava prebivališta ne izjednačava s domom iz 1991. godine, a što je učinio Okružni sud koji je prijavu prebivališta apelanta od 6. maja 2003. godine cijenio relevantnim dokazom da je njegov dom 1991. godine bila predmetna porodična kuća. Zatim ukazuje na pogrešno tumačenje preporuke Ombudsmena RS od strane nadležnih organa jer navedena institucija nije ovlaštena da utvrđuje činjenice, pa smatra da je pogrešno protumačio navode iz preporuke da je predmetna kuća apelantov dom. Konačno, ukazuje na nezakonito tumačenje instituta punomoćja od strane Vrhovnog suda jer se pozivaju da u spisu postoji punomoć kojom je apelant ovlastio brata za zastupanje u postupku povrata predmetne kuće, ali se nije bavio pitanjem da li je ta punomoć pravno valjana. Prema apelantovoj ocjeni ta punomoć je nezakonita jer apelant nije vlasnik ni korisnik predmetne kuće, pa samim tim ni punomoć kojom je ovlastio brata za zastupanje nije pravno valjana pa ona, kao takva, nije mogla biti korištena kao dokaz. Ukazuje također da je njegov zahtjev za povrat porodične kuće trebalo odbaciti jer on u tom postupku nije imao stranačku legitimaciju.

25. U naknadno dostavljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant traži da se odloži izvršenje zaključka o dozvoli reizvršenja jer je za 12. april 2016. godine zakazana deložacija apelanta iz predmetnog stana. Apelant traži donošenje privremene mjere iz razloga što zaključkom Ministarstva za izbjeglice, donesenim 15. decembra 2015. godine (kojim se navedeno Ministarstvo oglasilo stvarno nenadležnim za rješavanje zahtjeva za odlaganje reizvršenja), nije ispoštovan stav Vrhovnog suda zauzet u presudi od 29. septembra 2010. godine, na koji način je, prema apelantovoj ocjeni, narušeno načelo pravne sigurnosti stranaka u postupku. Apelant je zahtjev potkrijepio relevantnim odlukama na koje se u zahtjevu pozvao.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, predloživši da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

27. Okružni sud je istakao da u svemu ostaje pri presudi od 23. maja 2013. godine, čijim donošenjem nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.

28. Ministarstvo za izbjeglice je navelo da u svemu ostaje pri svim navodima iznesenim u osporenom rješenju od 7. decembra 2011. godine.

V.Relevantni propisi

29. U Zakonu o općem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 (ispravka) i 50/10) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Načelo slobodne ocene dokaza Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašćeno službeno lice po svom uverenju na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata celokupnog postupka.

30. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:

Član 35.

Zahtjev za vanredno preispitivanje Protiv pravosnažne odluke okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev) Vrhovnom sudu Republike Srpske putem nadležnog suda.

Član 39.

Vrhovni sud rješava o zahtjevu iz člana 35. ovog zakona u sjednici vijeća od troje sudija, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 35. stav 2. ovog zakona.

Član 48.

Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.

31. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 357.

Isključenje i izuzeće Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):

1) ako je i sam stranka, zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlašćenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak, 2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravnoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije, 3) ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo, 4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica, 5) ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i 6) ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.

Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.

VI.Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 008619 12 U od 23. maja 2013. godine protiv koje je apelant uložio vanredni pravni lijek koji je rezultirao Presudom Vrhovnog suda od 11 0 U 008619 13 Uvp od 12. februara 2015. godine koju je apelant osporio podneskom od 24. marta 2015. godine, dakle, blagovremeno u roku propisanom članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U vezi s blagovremenošću presude Okružnog suda od 12. februara 2015. godine Ustavni sud zapaža da je apelant osporenu presudu primio 29. maja 2013. godine, a da je apelaciju podnio 27. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i njezina dopuna ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija i njezina dopuna nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i njezina dopuna ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma.

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelant vodio postupak radi povrata predmetnog stana u posjed, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

40. Apelant kršenje prava na pravično suđenje suštinski zasniva na proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno selektivnom pristupu dokazima, što se posljedično odrazilo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ukazujući u vezi s tim na kršenje člana 10. Zakona o općem upravnom postupku, pri čemu je ukazao i na pristrasnost sutkinje koja je učestvovala u istom postupku u različitim ulogama, odnosno vijećima Vrhovnog suda prilikom postupanja po apelantovim zahtjevima.

41. Shodno iznesenim prigovorima Ustavni sud će, prije svega, ispitati apelantove prigovore koji se odnose na nepristrasnost sutkinje Vrhovnog suda Smiljane Mrše koja je kao predsjednica, odnosno član vijeća, učestvovala, kako apelant tvrdi, u istom postupku po njegovim zahtjevima za vanredno preispitivanje presude. Navedeni prigovor apelant dovodi u kontekst kršenja načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje. U tom pravcu apelant navodi da je imenovana sutkinja učestvovala kao predsjednica vijeća u donošenju osporene presude Vrhovnog suda od 12. februara 2015. godine, ali da je ista sutkinja učestvovala kao član vijeća prilikom donošenja Presude tog suda broj 11 0 U 000338 09 Uvp od 20. jula 2010. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u postupku u kojem je apelant imao status zainteresirane osobe. Ustavni sud zapaža da je navedeni postupak pokrenula Rozalina Ikić kao korisnica predmetnog stana, dakle ne radi se o istom postupku.

42. Ustavni sud podsjeća da je „nepristrasnost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama, te da test „nepristrasnosti“ ima dva vida tako da može biti subjektivni i objektivni. Ustavni sud zapaža da apelant zapravo pokreće pitanje objektivne nepristrasnosti sutkinje Vrhovnog suda Smiljane Mrše. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U tom smislu, čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti.

43. Razmatrajući sporno pitanje Ustavni sud podsjeća da izmijenjene i dopunjene odredbe člana

357. Zakona o parničnom postupku, na koje upućuje odredba člana 48. Zakona o upravnim sporovima, eksplicitno ne isključuju mogućnost postupanje istog sudije ili sudija istog suda u istom postupku, uz napomenu da se u konkretnom slučaju ne radi ni o istom postupku. Ustavni sud nadalje zapaža da iz raspoložive dokumentacije proizlazi da imenovana sutkinja nije učestvovala u donošenju odluke nižeg suda, već se radi o učestvovanju imenovane sutkinje u donošenju odluka Vrhovnog suda u dva odvojena postupka povodom apelantovih zahtjeva za vanredno preispitivanje presuda Okružnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu prigovora apelanata da je došlo do kršenja načela objektivne nepristrasnosti suda u okolnostima kada su iste sudije istog suda, dakle suda istog ranga, učestvovale u donošenju odluka u istim, odnosno odvojenim (vezanim) predmetima (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 971/10 od 10. aprila 2013. godine, tačka 45, te AP 1836/11 od 12. marta 2014. godine, tačka 29, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranim predmetima Ustavni sud nije našao opravdanim prigovore apelanata usmjerene u pravcu kršenja načela objektivne nepristrasnosti suda. Budući da apelant, osim ovog prigovora, nije ukazao na subjektivnu pristrasnost imenovane sutkinje, niti je u tom pravcu bilo što prigovorio, Ustavni sud, nastavlja svoju praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu postojanje objektivne nepristrasnosti suda, te ovaj apelantov prigovor smatra neosnovanim.

44. U vezi s apelantovim prigovorima koji se tiču sastava vijeća zbog, kako tvrdi, nepoštovanja sastava vijeća po nacionalnom principu, Ustavni sud zapaža da je ovaj, ničim obrazloženi prigovor, zapravo potaknut nezadovoljstvom osporenim odlukama što, per se, ne može pokrenuti pitanje nepristrasnosti.

45. U kontekstu daljnjih apelantovih prigovora Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

47. Ustavi sud zapaža da apelant osporava odluke koje su donesene u ponovnom postupku kojima je odbijen njegov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Ustavni sud nadalje zapaža da je u ponovnom postupku, nakon što su ukinute odluke kojima je apelantu vraćen predmetni stan u posjed, trebalo utvrditi da li je apelant zaista bio član porodičnog domaćinstva svoje majke koja je bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, u svjetlu činjenice da je apelantu povodom njegovog zahtjeva od 4. septembra 1999. godine vraćena u posjed porodična kuća u Banjaluci u Ulici Kolubarska broj 3. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i nadležni sudovi u ponovnom postupku na osnovu velikog broja provedenih dokaza (ne samo akta o prijavi prebivališta, kako apelant tvrdi) koji su cijenjeni pojedinačno i u svojoj ukupnosti, utvrdili da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke na adresi spornog stana. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi za svoj stav o neosnovanosti apelantovog zahtjeva i istaknutim prigovorima koje apelant u apelaciji ponavlja, dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim u segmentima na kojima apelant i u apelaciji istrajava, a tiču se prije svega selektivne ocjene dokaza, pa se stoga ne mogu prihvatiti opravdanim prigovori apelanta o proizvoljnoj primjeni odredbe člana 10. Zakona o općem upravnom postupku.

48. Isto tako, Ustavni sud iz osporenih odluka ne zapaža da je apelant tokom postupka, niti to čini u apelaciji, relevantnim dokazima opovrgnuo ključnu činjenicu da mu je u posjed vraćena porodična kuća Banjaluci, osim što prigovora da su mu nadležni organi uprave kuću greškom vratili u posjed (za koju je lično podnio zahtjev i lično tražio zaštitu od Ombudsmena RS), da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno protumačili navode iz preporuke Ombudsmena RS da se radi o njegovom domu, te da tokom postupka nije utvrđena pravna valjanost punomoći koje su apelant i njegov brat Muharem međusobno davali jedan drugom za zastupanje u postupcima povrata porodične kuće i povrata predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da su identični prigovori bili predmet razmatranja pred nadležnim organima uprave i redovnim sudovima koji su prigovore ocijenili neosnovanim uz argumentirana obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i obrazloženja osporenih odluka koja se ne čine proizvoljnim u segmentu ocjene dokaza i činjeničnog stanja, što su apelantovi ključni prigovori, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu AP 2482/06.

49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, a tiču se utvrđenog činjeničnog stanja i pravne sigurnosti u odnosu na nepristrasnost sutkinje, odnosno sastav vijeća Vrhovnog suda. Pravo na suđenje u „razumnom roku“

50. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i s aspekta dužine njegovog trajanja koji je, prema apelantovoj ocjeni, trajao neprihvatljivo dugo, pa će stoga Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantna načela

51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

52. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

53. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

54. Ustavni sud zapaža da je apelant 1. septembra 1999. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 008619 13 Uvp od 12. februara 2015. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od 15 godina i šest mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

55. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na vraćanje napuštenog stana u posjed, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, veliki broj dokaza koje je trebalo provesti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o nešto složenijem predmetu.

56. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmetni postupak trajao duže od 15 godina, što je, samo po sebi, neprihvatljivo dug period koji bi mogao biti opravdan samo argumentiranim obrazloženjem koje je u konkretnom slučaju izostalo u odgovoru na apelaciju budući da se nadležni organi uprave i redovni sudovi nisu ni osvrnuli na ovaj apelantov prigovor. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka donesen veliki broj odluka, ali da je na dužinu postupka ključno utjecalo ukidanje odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, za što odgovornost svakako ne može da snosi apelant. Stoga, u odsustvu drugih razloga koji bi eventualno mogli opravdati dužinu predmetnog postupka, pri čemu Ustavni sud ne zapaža bilo kakav apelantov doprinos dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra opravdanim apelantove prigovore usmjerene u tom pravcu.

57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka za povrat predmetnog stana ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanta na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada na ime nematerijalne štete

58. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda u odluci kojom u cijelosti ili djelimično usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

59. U kontekstu naprijed navedenog, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se u predmetnom slučaju ne radi o postupku koji je prema zakonskim odredbama hitan, te da je postupak trajao nešto duže od 15 godina, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.250,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

60. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zatim pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava nije posebno obrazložio, već se navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru razmatranja prigovora u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je pozivanje na kršenje navedenih prava također neosnovano.

61. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava iz člana 1. Aneksa VII Okvirnog sporazuma za mir Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je apelantu vraćena u posjed kuća za koju je utvrđeno da je bila apelantov dom prije izbijanja rata na području Bosne i Hercegovine, što je bio i ključni razlog što je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen, pa u takvim okolnostima Ustavni sud smatra da se predmetnom apelacijom ne može pokrenuti kršenje navedenog prava.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je upravni postupak trajao duže od 15 godina, a tome je ključno doprinijelo ukidanje odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, pri čemu apelant svojim ponašanjem tome nije doprinio.

63. S druge strane Ustavni sud zaključuje da ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu prekršeni u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, kada iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da je ocjena dokaza bila proizvoljna, odnosno činjenično stanje utvrđeno na štetu apelanta i kada je apelantovo pozivanje na pristrasnost sutkinje Vrhovnog suda i sastav vijeća navedenog suda ostalo bez racionalnog utemeljenja.

64. Ustavni sud zaključuje da nije bilo ni kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su ti navodi zasnovani na proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju o čemu se Ustavni sud izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, ne nalazeći opravdanim apelantove prigovore.

65. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 1. Aneksa VII Okvirnog sporazuma za mir kada osporene odluke ne pokreću pitanje kršenje navedenog prava.

66. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov novi, naknadno dostavljeni, prijedlog za donošenje privremene mjere.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3338/13 (E. J.) | Sudska praksa | Aktio