Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/15 (D. M. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1973/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1973/15, rješavajući apelacije Dušana Mrkonjića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dušan Mrkonjić, protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Pr 036267 14 Pžp od 5. februara 2015. godine;

„Gorenje commerce“ d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 395227 15 Pžp od 18.

novembra 2015. godine;

I. M., protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr

167424 16 Pžp od 16. februara 2016. godine;

M. Ć., protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 1 Pr 002832 15 Pžp od 9. marta 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1973/15 Dušan Mrkonjić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, podnio je 21. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Pr 036267 14 Pžp od 5. februara 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 49. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, pa mu je izrečena kazna u novčanom iznosu od 300,00 KM i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, s tim da se apelantu odlaže izvršenje izrečene zaštitne mjere na period od šest mjeseci tako da se ista neće izvršiti pod uslovom da okrivljeni u tom periodu ne učini novi, isto tako težak ili teži prekršaj. Također, apelantu je određen i jedan kazneni bod, te je obavezan platiti troškove postupka u paušalnom iznosu od 150,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da apelant, upravljajući putničkim motornim vozilom marke „Lada“ nije zaustavio vozilo ispred raskrsnice i propustio putničko motorno vozilo marke „Mercedes“ koje se kretalo putem s prvenstvom prolaza, nakon čega je došlo do kontakta između navedenih putničkih motornih vozila, što je za posljedicu imalo materijalnu štetu na putničkim vozilim, kao i lake tjelesne povrede suvozača u putničkom motornom vozilu „Lada“. Dakle, utvrđeno je nespornim da je apelant počinio prekršaj iz člana 49. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, koji propisuje da vozač koji ulazi vozilom na put koji je saobraćajnim znakom označen kao put s prvenstvom prolaza, dužan je da propusti sva vozila koja se kreću tim putem.

2. AP-534/16 „Gorenje commerce“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. februar 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 395227 15 Pžp od 18. novembra 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 90. Zakona o radu, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. Osim toga, apelant je obavezan platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 KM. U toku postupka je utvrđeno, na osnovu Zapisnika o inspekcijskoj kontroli od 11. novembra 2013. godine, da je apelant otkazao ugovor o radu zaposleniku N. S. zbog teže povrede obaveze iz radnog odnosa, a da prije donošenja odluke o prestanku ugovora o radu nije omogućio zaposleniku da iznese svoju odbranu. Nadalje, konstatovano je da je inspekcijskom nadzoru bila prisutna E. D., rukovodilac pravne, kadrovske i opće službe apelanta, te da je Zapisnik potpisala bez primjedbi. Također, utvrđeno je da u odluci o otkazu ugovora o radu apelant ne navodi koju težu povredu radne obaveze je zaposlenik učinio. Osim toga, zaključeno je da poslodavac mora zaposleniku omogućiti odbranu, odnosno da iznese razloge usljed kojih je došlo do eventualnog kršenja obaveze, te da je ova obaveza ispunjena ako je omogućeno zaposleniku da iznese svoju odbranu kod poslodavca. Isto tako, zaključeno je da apelant nije potkrijepio tvrdnju da je zaposlenik upoznat s razlozima otkaza i da mu je omogućena odbrana, u čemu se stiču sva obilježja prekršaja iz člana 90. Zakona o radu kojim je propisano da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

3. AP-1129/16 I. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 15. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 167424 16 Pžp od 16. februara 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je proglašen odgovornim zbog propuštanja po osnovu naloga Federalnog tržišno, turističko-ugostiteljskog inspektora Federalne uprave za inspekcijeske poslove Sarajevo, te je obavezan platiti troškove postupka u paušalnom iznosu od 50,00 KM. Također, osporenom odlukom, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu od strane Federalnog tržišno, turističko-ugostiteljskog inspektora Federalne uprave za inspekcijske poslove Sarajevo 30. juna 2015. godine izdat prekršajni nalog, zbog prekršaja iz člana 52. stav 3. Zakona o fiskalnim sistemima. Isto tako, utvrđeno je da je apelant blagovremeno zatražio odlučivanje suda po izdatom prekršajnom nalogu, te je u vezi toga sud zakazao usmeni pretres za 10. septembar 2015. godine, na koji apelant nije pristupio, iako je bio uredno obavješten, uručenom preporučenom poštom na adresu registrovanog prebivališta, pa je po tom osnovu u skladu sa članom 66. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima okrivljeni prihvatio odgovornost po navedenom prekršajnom nalogu i isti je postao konačan i izvršan 10. septembra 2015. godine. Pored toga, konstatovano je da je apelant 18. septembra 2015. godine podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, u kome ističe da nije primio prekršajni nalog, da je poziv za raspravu dostavljen na adresu na kojoj on ne živi. U vezi s tim, utvrđeno je da član 3. stav 1. tačka

8. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da se pod uručenjem pismena podrazumjeva uručenje putem preporučene pošte na adresu fizičkog lica koja je utvrđena u Registru prebivališta i boravišta građana, te imajući u vidu da je poziv apelantu uručen na njegovoj registrovanoj adresi prebivališta, nije od značaja da li je apelant lično potpisao dostavnicu o njegovom prijemu ili je to učinilo neko drugo lice, pa stoga apelant nije uspio dokazati da mu poziv za usmeni pretres nije uručen.

4. AP-1130/16 M. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dario Sandić, advokat iz Banja Luke, podnio je 14. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 1 Pr 002832 15 Pžp od 9. marta 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 174., 184., 207. i 203. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. Također, aplenat je obavezan platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je apelant 21. oktobra 2014. godine upravljajući neregistrovanom radnom mašinom – motokultivator, pod dejstvom alkohola i bez položenog vozačkog ispita za upravljanje ovom vrstom vozila, zbog tehničke neispravnosti (neposjedovanje svjetlosne signalizacije na radnoj mašini) prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj su učestvovali i putničko motorno vozilo „Audi“ i putničko motorno vozilo „BMW“ (saobraćajna nezgoda pobliže opisana u izreci prvostepenog rješenja). Isto tako, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, da se motokultivator nepropisno kretao magistralnim putem u noćnim satima bez propisane opreme, ali i da je postojala tehnička mogućnost da se putničko motorno vozilo „Audi“ zaustavi prije mjesta primarnog kontakta da se vozač navedenog vozila kretao prilagođenom brzinom, a što je cijenjeno kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja sankcije apelantu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1973/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/15 (D. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio