Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-891/15 (R. B. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Penzija
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-891/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-891/15, rješavajući apelacije Ranka Baroša i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ranko Baroš protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009020 13 Uvp od 27. novembra 2014. godine;
Milorad Vasiljević protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002706 15 U od 2. juna 2015. godine;
Pero Slavnić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001765 13 Uvp od 15. oktobra 2015. godine;
Lj.D. protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003686 15 U od 21. oktobra 2015. godine;
M.G. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007570 13 Uvp od 15. oktobra 2015. godine;
Mile Radić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 003475 13 Uvp od 1. oktobra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-891/15 Ranko Baroš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Predrag Baroš advokat iz Banjaluke, podnio je 24. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009020 13 Uvp od 27. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Okružnog suda od 15. marta 2013. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je, u postupku revizije, utvrđeno da se apelantu i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) – VII kategorije sa 40% invaliditeta po osnovu oboljenja zadobijenog u JNA i oboljenja pogoršanog vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama Republike Srpske, sa pravom na ličnu invalidninu u visini od 9% od osnovice počev od 1. avgusta 2010. godine dok za to postoje zakonom propisani uslovi, odnosno trajno. Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da je pravilna odluka Okružnog suda kojom je odbijena tužba apelanta jer je u konkretnom slučaju apelantu pravilno utvrđen vojni invaliditet od 40%, s obzirom na oboljenje (tuberkuloza pluća) koje je apelant zadobio za vrijeme služenja vojnog roka u JNA, kada je stekao svojstvo mirnodobskog vojnog invalida, te da je 1985. godine zadobio sportsku povredu koljena, koja povreda se pogoršala od udarca u koljeno za vrijeme boravka u vojsci Republike Srpske. Vrhovni sud je istakao da je pravilno u postupku revizije te ukidanja prvostepenog rješenja apelantu utvrđen vojni invaliditet prema propisima koji su bili na snazi prije stupanja na snagu novog zakona, te da je neosnovan prigovor apelanta o pogrešnoj primjeni Pravilnika, tim prije što su sada važećim Pravilnikom za ocjenske tačke koje su primijenjene za oštećenje koljena (ranije T-106 a sada T-108 Liste procenata vojnog invaliditeta) predviđena ista oštećenja organizma. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 40. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS.
2. AP-5587/15 Milorad Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 17. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002706 15 U od 2. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant 1. decembra 2012. godine, kada je imalo 60 godina i dva mjeseca života i ukupan penzijski staž 40 godina, 11 mjeseci i 18 dana, ostvario pravo na starosnu penziju u skladu sa članom 131. stav 1. Zakona o penzijskom i invaliskom osiguranju RS. Također, Okružni sud je istakao da je drugostepeni organ uprave pravilno postupio kada je zaključio da je prvostepeni organ pogrešno utvrdio činjenice vezane za nepravilan obračun godišnjeg ličnog koeficijenta za 2008., 2009. i 2010. godinu (podaci o plati/osnovici osiguranja za navedene godine se razlikuju od podataka koji su registrovani u bazi podataka matične evidencije osiguranika), te predmet u tom dijelu vratio na ponovni postupak i odlučivanje prvostepenom organu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 31. Zakona o upravnim sporovima RS.
3. AP-30/16 Pero Slavnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, podnio je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001765 13 Uvp od 15. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Okružnog suda od 30. maja 2013. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ponovnog određivanja srazmjerne invalidske penzije. U predmetnoj upravnoj stvari je, po službenoj dužnosti, apelantu ponovo određena srazmjerna invalidska penzija shodno odredbi člana 172. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, počev od 1. februara 2012. godine, nakon što je utvrđeno da je apelant korisnik srazmjerne invalidske penzije počev od 5. marta 2007. godine, da ima ukupan penzijski staž od 31 godinu, dva mjeseca i jedan dan, kao i da mu je penzija bila određena od penzionog osnova u skladu sa članom 87. ranije važećeg zakona. Također, u postupku je utvrđeno (nalazom Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti od 18. januara 2011. godine) da invalidnost apelanta nije uzročno posljedično vezana sa ratnim dejstvima u vojsci Republike Srpske, zbog čega i po mišljenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredaba člana 172. stav 5. tačka a) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS (kojom je propisano da se izuzetno od stava 4. ovog člana neće ponovno određivati penzija korisniku invalidske penzije kod koga je uzrok invalidnosti povreda zadobijena za vrijeme vršenja vojne dužnosti u okolnostima oružanih sukoba, kao i bolest tog lica koja je uzročno posljedično vezana za te okolnosti). Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 40. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS.
4. AP-33/16 Lj.D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, koju zastupa Gordana Damjanović advokatica iz Dervente, podnijela je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003686 15 U od 21. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelantica, u vrijeme podnošenja zahtjeva, 24. septembra 2014. godine, imala navršenih 54 godine, četiri mjeseca i jedan dan života i ukupan penzijski staž 35 godina, te da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 177. stav 1. tačka v), kao ni iz člana 178. stav 2. tačka v) Zakona o penzijskom i invaliskom osiguranju RS (kojim je propisano da žena osiguranik sa 35 godina staža osiguranja ima pravo na starosnu penziju kad navrši u 2014. godini 54 godine i četiri mjeseca). Okružni sud je istakao da su organi uprave u konkretnom slučaju pravilno utvrdili da je apelantica u 2014. godini imala navršenih 54 godine i četiri mjeseca ali nije imala 35 godina staža osiguranja nego 35 godina penzijskog staža. Dalje se navodi da u penzijski staž prema odredbi člana 22. Zakona o penzijskom i invaliskom osiguranju RS ulazi staž osiguranja i poseban staž, dok odredba člana 23. navedenog Zakona propisuje da se pod stažom osiguranja podrazumijeva staž osiguranja sa efektivnim trajanjem i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem. S obzirom da iz stanja spisa proizilazi da apelantica ima 35 godina penzijskog staža u koji ulazi i poseban staž u dvostrukom trajanju (od sedam godina, četiri mjeseca i 28 dana), a kako odredba člana 38. Zakona o penzijskom i invaliskom osiguranju RS propisuje da se poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa u staž osiguranja, to proizilazi da su pravilno organi uprave odlučili kada nisu udovoljili zahtjevu apelantice. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 31. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS.
5. AP-50/16 M.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora-Rame, podnio je 5. januar 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007570 13 Uvp od 15. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Kantonalnog suda od 14. januara 2013. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava iz invalidskog osiguranja (po osnovu utvrđene promjene radne sposobnosti). U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da se apelant vodi kao nezaposlena osoba u aktivnoj kartoteci za nezaposlene osobe, te da je u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invaliskom osiguranju FBiH (član 19. navedenog Zakona) na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Stručnog organa u prvom i drugom stepenu utvrđeno da se apelantu ne priznaju prava iz invalidskog osiguranja. Naime, u odgovarajućem postupku pravilno je utvrđeno da apelantu, kod kojeg postoji II (druga) kategorija invalidnosti, ne mogu priznati prava iz invalidskog osiguranja jer je apelantu prestalo svojstvo osiguranika. Vrhovni sud je istakao da su organi uprave u predmetnom postupku postupili u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invaliskom osiguranju i odredbama Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju, kao i da su u postupku izvršenja ranije presude Kantonalnog suda, otklanjajući presudom ukazane propuste, omogućili apelantu da se izjasni o svim okolnostima važnim za donošenje rješenja u predmetnom postupku. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH.
6. AP-52/16 Mile Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 003475 13 Uvp od 1. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je usvojen zahtjev tuženog (Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS) za vanredno preispitivanje sudske presude (Okružnog suda od 25. decembra 2012. godine), kojom je uvažena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu, te je preinačena navedena presuda Okružnog suda na način što je tužba apelanta odbijena kao neosnovana. U predmetnoj upravnoj stvari je, u postupku revizije, utvrđeno da se apelantu i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) – VII kategorije sa 50% vojnog invaliditeta trajno i pravo na pripadajuću ličnu invalidninu, umjesto do tada priznatog statusa RVI-VI kategorije sa pripadajućim pravima na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak 3 stepena. Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da je za pravilno odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari bilo neophodno preinačiti presudu Okružnog suda i odbiti tužbu kao neosnovanu, jer je tuženi u osporenom aktu otklonio nepravilnosti na koje je ukazano ranijom presudom Vrhovnog suda. Naime, osporeno rješenje (kojim je utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida i priznato pravo na ličnu invalidninu apelanta) zasnovan je na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 20. septembra 2012. godine koja je zaključila da je apelant pravilno cijenjen od strane prvostepene ljekarske komisije po ocjenskoj T-117-40% (ograničena pokretljivost u zglobu kuka) i po T-109-20% (prelom butne kosti sa skraćenjem do 3 cm bez atrofije mišića i kotrakture zglobova), pa je primjenom člana 4. stav 1. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta apelantu utvrđen ukupni invaliditet od 50%. Vrhovni sud je istakao da pravilno apelant nije cijenjen po osnovu nalaza psihijatrijske bolnice Sokolac, jer taj nalaz nije postojao u vrijeme saobraćajne nezgode (27. januara 1995. godine kada je apelant zadobio povrede), niti u periodu od 30 dana od nastanka oboljenja, te da apelantu navedeni nalaz može poslužiti za podnošenje zahtjeva za utvrđenje novog procenta vojnog invaliditeta usljed pogoršanja stanja pod uslovima iz člana 101. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 40. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-891/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman