Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-384/15 (E. S. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-384/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-384/15, rješavajući apelacije Erdina Sinana i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Erdin Sinan, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 045016 14 Rsž od 14. novembra 2014. godine;

A. T., protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 U 063160 14 Už od 3. decembra 2014. godine;

H. Č., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 Rs 038751 14 Rev od 12. novembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 038751 13 Rsž od 18. februara 2014. dodine;

Nezir Bojagić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 Rs 020890 15 Rev od 14. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020890 12 Rsž od 22. aprila 2015. godine;

Dragomir Majdov, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016651 15 Gž od 14. decembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-384/15

1. Erdin Sinan (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gornjeg Vakufa, kojeg zastupa Hajrudin Pokvić, advokat iz Bugojna, podnio je 22. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 045016 14 Rsž od 14. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je žalba tužene (JU “Prva osnovna škola“ Bugojno) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tužene, da se tužena obaveže da apelantu na ime razlike plate za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, te da mu uplati pripadajuće doprinose. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je u konkretnom slučaju sporno da li je predmetna odluka kojom se apelantu smanjuje broj sati norme sa 17 sati na 7 sati norme, zakonita ili ne. Kantonalni sud zaključuje da je sporna odluka tužene zakonita i donesena na osnovu naloga iz Rješenja Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Travnik, te da je pogrešan stav prvostepenog suda da se predmetnom odlukom smanjuje broj sati koji su dodijeljeni apelantu za zaključenje ugovora o radu sa 17 na 7 i da se to može smatrati jednom vrstom otkaza ugovora o radu za 10 sati, a svaki otkaz ugovora o radu mora biti obrazložen. Naime, prestanak ugovora o radu otkazom je strogo formalan, budući da se daje u pismenoj formi, kako to nalaže odredba člana 94. stav 1. Zakona o radu, bez obzira na osnov zbog kojeg se daje otkaz mora biti u pismenoj formi i mora biti obrazložen. Međutim, Kantonalni sud konstatuje, da je tužena pravilno postupila po rješenju Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Travnik, kojim je naloženo upravnom odboru tužene da promjeni i uskladi svoju odluku o prijemu apelanta, nastavnika geografije, kao prioriteta za dopunu do pune norme, budući da je isti u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u drugoj školi na devet sati sedmično. Kantonalni sud na kraju zaključuje da kako je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je predmetna odluka nezakonita, valjalo je usvojiti žalbu tužene i preinačiti prvostepenu odluku.

AP-394/15

2. A. T. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 063160 14 Už od 3. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor da se poništi upravni akt kojim je apelantu prestao radni odnos. U svom obrazloženju, između ostalog, Apelacioni sud navodi da je otkaz ugovora o radu apelantu zakonit, jer odredba člana 43. stav 3. Zakona o državnim službenicima (kojim Zakonom se reguliše radno-pravni status službenika, javnih službenika i namještenika u organima uprave Brčko distrikta BiH) izričito određuje da radni odnos na određeno vrijeme ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme. Dalje se navodi da je apelant zasnovao radni odnos na određeno vrijeme do povratka zaposlenika sa dužnosti direktora, pa kada je tužitelju radni odnos prestao povratkom zaposlenika na radno mjesto koje je apelant obavljao, odluka o prestanku radnog odnosa je donijeta pravilnom primjenom materijalnog propisa. AP-265/16

3. H. Č. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 18. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 Rs 038751 14 Rev od 12. novembra 2015. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 038751 13 Rsž od 18. februara 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1309/14 od 8. maja 2014. godine, u odnosu na apelaciju broj AP 1367/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je tuženi („Binas“ d.d. Bugojno) obavezan apelantu isplatiti određeni novčani iznos na ime neisplaćenih plata, naknade za vrijeme čekanja posla i naknade toplog obroka za određeni vremenski period, te da mu uplati pripadajuće doprinose, a preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da se pravilno prvostepeni sud, u svojoj odluci (prilikom obračuna naknade plate apelantu za utuženi period), pozvao (pored ostalih relevantnih propisa) i na Sporazum o regulisanju prava i obaveza iz radnog odnosa između poslodavca i zaposlenika koji je zaključen između poslodavca tuženog s jedne strane i Sindikata uposlenika tuženog i koji je ovjeren i potpisan od strane ovlaštenih osoba, a kojim Sporazumom je u članu 7. propisano da za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koju uposlenik nije kriv, kao i drugih prekida rada bez krivice uposlenika (iznenadno čekanje posla) uposlenici imaju pravo naknade plaće preko četiri sata čekanja kod kuće po satnici od 1.25 KM (u skladu sa kojom je i dosuđen sporni iznos apelantu). AP-586/16

4. Nezir Bojagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 Rs 020890 15 Rev od 14. decembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020890 12 Rsž od 22. aprila 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3103/15 od 8. decembra 2015. godine, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je djelomično usvojena apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu naknade za topli obrok, regres i troškove postupka, a odbijen je u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plata i doprinosa u određenom vremenskom periodu. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava, i to člana 39. stav 3. Zakona o državnoj službi FBiH, prema kojoj se koeficijenti, koji se odnose na platne razrede za državne službenike opštine utvrđuje opštinsko vijeće, te primjenom Pravilnika o platama tužene (Opština Živinice), na osnovu kojih je rađen nalaz vještaka finansijske struke, odbio tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na razlike plata i doprinosa PIO. Kantonalni sud konstatuje da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nema mjesta primjeni zaključka Vlade, kojim su određeni koeficijenti iz razloga što on nikad nije objavljen u Službenim novinama, iako je podzakonski akt, i zbog toga što je odredbom člana 39. stav 2. Zakona o državnoj službi FBiH propisano da polaznu osnovicu za plate za državne službenike dogovaraju sindikat, Vlada Federacije i Vlada Kantona, dakle ne samo Vlada Federacije svojim zaključkom.

AP-774/16

5. Dragomir Majdov (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Predrag Nikolić, advokat iz Višegrada, podnio je 16. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Suda BiH) broj S1 3 P 016651 15 Gž od 14. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište predmetna rješenja (direktora Granične policije i Odbora za žalbe policijskih službenika) o prestanku radnog odnosa apelanta, te je odbijen i eventualni tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene (Bosna i Hercegovina, Granična policija Bosne i Hercegovine) da apelantu isplati otpremninu u određenom novčanom iznosu. U svom obrazloženju, između ostalog, Sud BiH navodi da je relevantno za odlučivanje o pitanju primjene zakona kod donošenja spornih odluka je razlog proglašavanja apelanta prekobrojnim i stavljanje na raspolaganje drugim institucijama BiH, te da se odredbom člana 68. Zakona o policijskim službenicima BiH isključivo primjenjuje na policijske službenike koji su proglašeni viškom radne snage zbog reorganizacije ili smanjenja obima rada policijskih organa, dakle iz objektivnih okolnosti. Dalje se navodi, da je apelant proglašen prekobrojnim na osnovu člana 32. stav 4. Zakona o zaštiti tajnih podataka, te je isključena primjena zakonskih odredbi na koje se apelant poziva jer se nisu ostvarili propisani razlozi proglašavanja policijskog službenika prekobrojnim, budući da odredbe Zakona o policijskim službenicima nisu regulisale rješavanje radno-pravnog statusa policijskih službenika koji se proglašavaju viškom zaposlenih zbog ličnih svojstava, to se shodno članu 95. Zakona o policijskim službenicima BiH, primjenjuju odredbe Zakona o radu u institucijama BiH. Sud Bih konstatuje da pošto apelant u periodu raspolaganja nije preuzet na rad u drugu instituciju BiH, ispunjeni su uslovi iz člana 88. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH za prestanak radnog odnosa. Također, Sud BiH konstatuje da je pravilna odluka prvostepenog suda i u dijelu kojim je odbijen eventualni tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine budući da tužitelj nije proglašen viškom zaposlenih zbog razloga propisanih u odredbi člana 68. Zakona o policijskim službenicima BiH, te mu time ne pripada pravo na otpremninu propisanu u članu 91. navedenog zakona.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-384/15.

7. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-384/15 (E. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio