Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-278/15 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD, Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Javna vlast
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-278/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-278/15, rješavajući apelacije JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 150162 14 Rev od 30. oktobra 2014.

godine;

JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 024198 13 Rev od 25. decembra 2014.

godine;

Hercegovačko-neretvanski kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 050356 15 Rsž 2 od 16.

oktobra 2015. godine;

Hercegovačko-neretvanski kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 001767 15 Rsž 3 od 13. novembra 2015. godine;

Zapadnohercegovački kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 019895 15 Rsž od 17. novembra 2015. godine;

Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 068495 15 Rev od 10. novembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-278/15 JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD, Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 150162 14 Rev od 30. oktobra 2014. godine. Osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant tužitelju N. A. na ime razlike plaće i naknade plaće isplatiti određeni novčani iznos, izvršiti uplatu Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar razlike neuplaćenih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, te mu naknaditi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je predmet spora zahtjev za isplatu razlike plaće koja je tužitelju isplaćivana po odlukama apelanta i one koju je tužitelj trebao primati po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2000. i 2007. godine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Sud je stava da su tokom postupka pravilno primijenjene odredbe člana 69. Zakona o radu, te odredbe čl. 24., 25., 26., 27. i 28. Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, te odredbe čl. 24., 25., 26. i 27. Granskog kolektivnog ugovora iz 2007. godine zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

2. AP-1312/15 JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 024198 13 Rev od 25. decembra 2014. godine. Osporenom konačnom odlikom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se izmijeni pravosnažna odluka Općinskog suda u Tuzli broj P-786/2000 od 19. juna 2001. godine kojom je apelant obvezan F. D. na ime rente isplaćivati mjesečne iznose od 394, 55 KM na način da se ukine ranije dosuđena renta. Tokom postupka utvrđeno je da je F. D. priznato pravo da bude raspoređen na drugo radno mjesto zbog promjene radne sposobnosti uzrokovane invalidnošću II kategorije, zbog bolesti koja je u uzročnoj vezi s povredom na radu koju je pretrpio 1999. godine, pa mu, u skladu s odredbom člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima pripada pravo na novčanu rentu zbog manje ostvarive zarade. Sud je ukazao da je odredbom člana 196. zakona o obligacionim odnosima regulirana izmjena dosuđene rente na način da je propisano da sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može na zahtjev štetnika rentu smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. Dakle, apelant je trebao dokazati da su se okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja presude broj P-786/2000 od 19. juna 2001. godine znatnije promijenile. Sud je utvrdio da je F. D. 26. juna 2008. godine, dakle nakon donošenja presude P-786/2000 otišao u starosnu mirovinu, no ta bi okolnost eventualno mogla utjecati na smanjenje rente, ne i na njeno ukidanje u cijelosti. S obzirom da je apelant tokom postupka odustao od zahtjeva za smanjenje rente, a ostao kod zahtjeva za njeno potpuno ukidanje, Sud je stava da apelant, u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao znatniju promjenu okolnosti koje bi opravdale ukidanje prava na rentu.

3. AP-5076/15 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 18. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 050356 15 Rsž 2 od 16. oktobra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant tužitelju B. Š. na ime dijela naknade za ishranu isplatiti iznos označen u presudi, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.798,80 KM. Tokom postupka je utvrđeno da je tužitelj u periodu za koji potražuje naknadu bio zaposlen kao stručni suradnik u Općinskom sudu u Čapljini i da naknadu potražuje na temelju odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sud je ukazao da se, temeljem presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 28/11, na suce i stručne suradnike ne može primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, nego je tužitelju pravilnom primjenom prava do 30. jula 2010. godine naknadu za ishranu dosudio u visini od 2% od prosječne plaće u Federaciji BiH u skladu s odredbom člana 19. Zakona o pravima izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti u FBiH, a od 1. augusta 2010. godine u skladu s odredbom člana 12. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti u Federacije Bosne i Hercegovine u visini od 1% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH.

4. AP-5436/15 Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 7. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 001767 15 Rsž 3 od 13. novembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant tužiteljicama V. H., A. Š. i D. Š. na ime naknade za ishranu isplatiti iznose označene u presudi sa zakonskom zateznom kamatom, te im naknaditi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da su tužiteljice u periodu za koji potražuju naknadu bile zaposlene kao sutkinje u Kantonalnom, odnosno Općinskom sudu u Mostaru i da naknadu potražuje na temelju odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sud je ukazao da se, temeljem presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 28/11, na suce i stručne suradnike ne može primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, nego je tužitelju pravilnom primjenom prava do 30. jula 2010. godine naknadu za ishranu dosudio u visini od 2% od prosječne plaće u Federaciji BiH u skladu s odredbom člana 19. Zakona o pravima izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti u FBiH, a od 1. augusta 2010. godine u skladu s odredbom člana 12. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti u Federacije Bosne i Hercegovine u visini od 1% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH.

5. AP-5470/15 Zapadnohercegovački kanton iz Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant/apelantica), koju/kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Široki Brijeg advokat/advokatica iz Široki Brijeg, podnio/podnijela je 8. decembar 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 019895 15 Rsž od 17. novembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant tužiteljima D. B. i J. S. na ime neisplaćenog dijela plata po osnovu uvećanja rada, po osnovu rada blagdanom i praznikom, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom, noćnog rada, dodatka za posebne uvjete rada, izvanrednog rada za određeni vremenski period isplatiti određeni novčani iznos. Apelant je obvezan tužiteljima na ime manje isplaćenih plaća po osnovu umanjenja nezakonitom Odlukom Vlade apelanta za određeni vremenski period isplatiti određeni novčani iznos, te im na ime doprinosa i poreza i plata za PIO osiguranje za određeni vremenski period isplatiti određeni novčani iznos. Tokom postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je članom 29. Kolektivnog ugovora potpisanog između Sindikata zaposlenika MUP-a i Vlade apelanta dana 26. jula 2010. godine propisano da se osnovica za obračun plaće policijskim službenicima utvrđuje pregovorima Vlade apelanta i sindikata prilikom donošenja budžeta za svaku godinu, koji se tromjesečno prati i usuglašava. Utvrđeno je i da je očito da se osnovica utvrđuje pregovorima što u konkretnom slučaju nije učinjeno, kao i da se utvrđuje se prije donošenja budžeta što znači da mora biti utvrđena prije Zakona o izvršenju budžeta apelanta u predmetnom slučaju za 2013. godinu. Dakle, utvrđeno je da osnovicu nije moguće utvrditi bez pregovora sa sindikatima bez obzira na činjenicu što je članom 85. Zakona o policijskim službenicima apelanta regulirano da osnovicu plaća i koeficijente određuje Vlada apelanta, što nije ni sporno, jer je i spomenutim Kolektivnim ugovorom regulirano da Vlada utvrđuje osnovicu s tim što Kolektivni ugovor pojašnjava proceduru, odnosno način utvrđivanja visine osnovice i to isključivo pregovorima sa sindikatima, a kako se to ugovorom Vlada i obavezala. Naime, utvrđeno je da ako bi Vlada apelanta donosila osnovicu za obračun plate policijskim službenicima sama bez da je utvrdi u pregovorima sa sindikatima, onda se ne bi ispunio smisao predmetnog Kolektivnog ugovora, koji je dvostrani ugovor i sačinjen je suglasnošću volja obiju strana. Kad ne bi bilo navedenog, sud je zaključio da bi se ostavljao prostor da Vlada može donositi odluke i konstantno umanjivati prava zaposlenika koja su regulirana navedenim Kolektivnim ugovorom, a koji ugovor obavezuje Vladu kao ugovornu stranu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da se za tužitelje ne može primijeniti jednostrana odluka Vlade o smanjenju plata na iznos od 8% koja nije donesena u propisanoj proceduri pa su tužitelji mogli pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz Kolektivnog ugovora.

6. AP-32/16 Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta BiH, podnio je 30. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 068495 15 Rev od 10. novembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant tužiteljima, zaposlenicima u Odjeljenju za obrazovanje na ime naknade za obavljeni rad u visini razlike plaće koja im je isplaćena (VŠS) i plaće prema stručnoj spremi koja je Zakonom o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama propisana za obavljanje tih poslova (VSS) isplatiti iznose označene u presudi, za svakog tužitelja obračunati i uplatiti razliku doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za period za koji je vršio umanjenje plaće, te im naknaditi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je odluka o tužbenom zahtjevu tužitelja donesena pravilnom primjenom odredaba člana 155. Zakona o obligacionim odnosima, člana 148. Zakona o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama, te čl. 5. i 7. Zakona o plaćama zaposlenih u organima državne uprave i člana 7. stav 1. točka c) Zakona o državnoj službi u organima uprave, kao i da su sudovi postupili u skladu sa sudskom praksom u ovakvim predmetima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-278/15.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-278/15 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio