Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-954/16 (D. B.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Dokaz
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 335
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-954/16
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 954/16, rješavajući apelaciju Džane Boloban, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Džane Boloban, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 229962 15 Kž od 16. novembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Džana Boloban (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Konjica, koju zastupaju Alen Nakić i Džemo Hadžiomeragić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 2. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 229962 15 Kž od 26. novembra 2015. godine. Apelantica je istovremeno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji.
2. Podnescima od 29. marta i 1. aprila 2016. godine apelantica je dopunila apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Kantonalnog tužilaštva iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 16. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 30. odnosno 31. marta 2016. godine.
5. Ustavni sud je na prijedlog predsjednika Ustavnog suda Mirsada Ćemana donio odluku o njegovom izuzimanju iz rada i odlučivanja o apelaciji iz razloga propisanih članom 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 229962 12 K od 24. aprila 2015. godine apelantica je oglašena krivom što je u vrijeme, mjestu i na način, pobliže preciziran u izreci presude, počinila krivično djelo, i to teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zbog čega joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, uz istovremeno izricanje mjere sigurnosti zabrane upravljanja vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednu godinu, računajući od dana pravomoćnosti presude, sve preciznije navedeno u izreci presude. Istom presudom je oštećeni A. D., otac smrtno stradalog A. D. (u daljnjem tekstu: oštećeni), sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak, dok je apelantica oslobođena plaćanja troškova krivičnog postupka.
8. Općinski sud je, postupajući po optužnici Kantonalnog tužilaštva od 23. januara 2012. godine, na osnovu provedenih dokaza Tužilaštva (saslušanjem svjedoka, uvidom u materijalne dokaze, između ostalog, zapisnik s uviđaja s lica mjesta MUP-a KS od 28. jula 2010. godine, službene zabilješke nadležnih policijskih organa, izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta od 28. jula 2010. godine, crtež lica mjesta, fotodokumentaciju saobraćajne nesreće, te vještačenja po vještacima saobraćajne, medicinske, biološke, te hemijske struke), kao i dokaza odbrane (saslušanjem apelantice kao optužene u svojstvu svjedoka, pri čemu ju je direktno ispitao branilac, te unakrsno tužiteljica, te saslušanjem svjedoka D. I., H. K. i N. Ć.), te dopunskim dokazima Tužilaštva, kao i apelantice (uvid u akt MUP-a KS od 19. januara 2015. godine, kao i pregled CD videozapisa sačinjenog nakon saobraćajne nesreće) utvrdio apelanticinu krivičnu odgovornost.
9. U vezi sa spornom činjenicom ko je kritične prilike upravljao navedenim vozilom koje je skrivilo saobraćajnu nesreću, budući da je apelantica tokom postupka tvrdila da je vozilom upravljao smrtno stradali A. D., Općinski sud je na osnovu svih provedenih dokaza odbrane i tužilaštva (koje je sud taksativno naveo na str. 3. i 4. obrazloženja presude), njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj povezanosti, utvrdio da je kritične prilike (28. juli 2010. godine oko 02 i 55 sati) apelantica upravljala automobilom marke audi A-8, švedskih registarskih oznaka (u daljnjem tekstu: sporno vozilo), vlasništvo R. Ć., kojim se koristio smrtno stradali A. D., krećući se brzinom između 120-160 km/h iz pravca centra Sarajeva prema Čengić Vili, te na taj način prouzrokovala automobilsku nesreću u kojoj su smrtno stradali putnici u spornom vozilu A. D. i A. F., pri čemu su lakše tjelesne povrede zadobili apelantica i vozač automobila marke golf koji je bio parkiran na proširenju za autobusko stajalište s desne strane u koje je sporno vozilo udarilo, te je pričinjena materijalna šteta na vozilima i na prometnici.
10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud iscrpno prezentirao sve provedene dokaze odbrane i tužilaštva, i to pojedinačno, te je na osnovu svih provedenih dokaza koje je doveo u međusobnu vezu, prije svega iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka različitih struka koji su provedeni tokom istražnog postupka, te drugih materijalnih dokaza, utvrdio apelanticinu krivičnu odgovornost. Tako je Općinski sud iz iskaza svjedoka A. B. i M. F., koji apelanticu i smrtno stradalog A. D. poznaju iz viđenja, između ostalog, utvrdio da je kritične noći oko 01,15 sati spornim vozilom, u pokušaju izlaska s parkinga ispred Ambasade Grčke, upravljala apelantica, da se spornim vozilom odvezla dalje s parkinga, da se na mjestu suvozača nalazio poginuli A. D. Nadalje, Općinski sud je na osnovu položaja sjedišta vozača i suvozača u kontekstu fizičke konstitucije apelantice i poginulog A. D., koji je bio znatno krupniji od apelantice, te činjenice da se sjedišta nakon udesa nisu mogla pomjeriti ručno jer su ostala blokirana nakon udesa (što je tokom postupka utvrdio vještak saobraćajne struke i o čemu se Općinski sud u obrazloženju detaljno izjasnio), izveo zaključak da je apelantica upravljala navedenim vozilom. Takav zaključak je doveden u vezu s nalazom vještaka hemijske struke koji je vještačio porijeklo mrlja sa zračnih jastuka koji su se aktivirali kritične prilike na mjestu vozača (tragovi koji upućuju na šminku), odnosno suvozača (tragovi krvi koji pripadaju smrtno stradalom A. D.). Tokom postupka je provedeno vještačenja po vještaku medicinske struke koji se na osnovu tjelesnih povreda koje su zadobili apelantica i drugi stradali u spornom vozilu izjasnio da u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost sigurnog izjašnjenja o tome ko je kritične prilike upravljao vozilom, ali je, s obzirom na zadobivene povrede stradalih u spornom vozilu, ocijenio vjerovatnijim da je u momentu nastanka saobraćajne nesreće spornim vozilom upravljala apelantica (kod apelantice je utvrđeno nagnječenje grudnog koša i prelom vanjske ploče drške grudne kosti, koje su nanesene udarom od neki tupo-tvrdi predmet, što upućuje na mogući nastanak takvih povreda udarom u volan).
11. Nadalje, Općinski sud je uvidom u materijalne dokaze utvrdio da je između papučice gasa i kočnice pronađena zaglavljena desna ženska sandala s platformom ljubičaste boje, koja je pripadala apelantici, pri čemu sud nije mogao prihvatiti apelanticine navode da se sandala tu pronašla slučajno jer je „zbog umora malo podigla noge na pregradu koja se nalazila između mjesta vozača i suvozača“, kao ni paušalne navode odbrane da je naknadno pronađena sandala podmetnuta. U vezi s naknadnim pronalaskom desne ženske sandale (lijeva sandala je pronađena na licu mjesta izvan spornog automobila na travnjaku), Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je desnu sandalu 30. jula 2010. godine, zaglavljenu između papučice gasa i kočnice, pronašao oštećeni koji je u pratnji službene osobe MUP-a Kantona Sarajevo došao do spornog vozila koje se nalazilo osigurano u krugu firme „Unioninvest“ kako bi preuzeo ostale stvari koje su pripadale smrtno stradalom A. D. Iz provedenih dokaza Općinski sud je nadalje utvrdio da je nakon pronalaska desne ženske sandale službenik policije ostvario kontakt s postupajućom tužiteljicom koja je izdala naredbu da se izvrši dodatno fotografiranje unutrašnjosti spornog vozila, s akcentom na prednja sjedišta, te je naknadno pronađena sandala izuzeta od strane službenika MUP-a KS, o čemu je sačinjen zapisnik, a kao članovi uviđajne ekipe potpisani su postupajući tužilac, vještak saobraćajne struke, kriminalistički inspektor odnosno tehničar. Općinski sud nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane H. K. i D. I. koji su u svom iskazu naveli da prilikom njihovog ulaska na parking prostor na kojem je bilo deponirano sporno vozilo nije bilo nikakvog osiguranja jer su takvi navodi u suprotnosti s iskazima svjedoka optužbe i vještaka saobraćajne struke koji su saglasno izjavili da se radi o ograđenom prostoru koje je pod stalnim nadzorom i osiguranjem čuvara. Općinski sud, također, nije prihvatio vjerodostojnim iskaz svjedokinje tužilaštva N. Ć. na okolnost ko je upravljao spornim vozilom kritične prilike iz razloga što je navedeni sud ocijenio neuvjerljivom tvrdnju svjedokinje iznesenu na glavnom pretresu, četiri godine nakon udesa, da je sigurna da je spornim vozilom upravljala muška osoba, dok u to nije bila sigurna neposredno nakon saobraćajnog udesa, pri čemu sud nije prihvatio tvrdnju da je bila u šoku nakon udesa jer se radi o činjenici o kojoj svjedokinja nije mogla imati dileme prilikom davanja prvog iskaza. Dodatnu neuvjerljivost iskaza navedene svjedokinje, prema ocjeni Općinskog suda, potvrđuje i to što je iz zapisnika o saslušanju vidljivo da je svjedokinja navela da je u toku vožnje više puta na retrovizoru obraćala pažnju na sporno vozilo, ali da ipak tada nije mogla sa sigurnošću navesti ko je upravljao spornim vozilom, niti ko sjedi na mjestu suvozača, dok je, suprotno tome, četiri godine kasnije na glavnom pretresu izjavila da je u retrovizoru vidjela sporno vozilo iza sebe, koje se kretalo „nenormalnom brzinom“, da je prošlo pored njezinog vozila, da bi u momentu kada je sporno vozilo prošlo pored nje takvom brzinom u noćnim satima vidjela da vozilom upravlja muškarac.
12. U vezi s preuzimanjem službenih radnji nakon saobraćajne nesreće koje su obavili zaposlenici MUP-a Kantona Sarajevo, iz zapisnika s lica mjesta koji je sačinjen 28. jula 2010. godine proizlazi da je isti završen u 6,30 sati ujutro, te da je nakon saobraćajne nesreće u toku uviđaja počela da pada jaka kiša. Iz iskaza službenih osoba MUP-a Kantona Sarajevo je proizašlo da je cjelokupan uviđaj trajao znatno duže jer su zapisnikom s lica mjesta obuhvaćene i druge uviđajne radnje koje su obavljene naknadno, a što proizlazi iz službenih zabilješki koje su sačinjene 30. jula 2010. godine, 4. augusta 2010. godine i dvije od 23. augusta 2010. godine, te da je to uobičajena procedura kod ovakvih ili sličnih događaja.
13. Iz obrazloženja proizlazi da Općinski sud, cijeneći apelanticin iskaz, nije mogao prihvatiti njezine navode da kritične prilike nije znala upravljati spornim vozilom i da je brzinom od oko 20 km/h spornim vozilom upravljala od Radićeve ulice do Skenderije jer je apelantica sama potvrdila da je u to vrijeme bila vozač, pa s obzirom da je bila osposobljena da upravlja vozilom s manualnim mjenjačem bila je osposobljena i za upravljanje vozilom koje je bilo s automatskim mjenjačem (sporno vozilo), što je mnogo lakše. Općinski sud, također, nije prihvatio ni apelanticine navode da prilikom sjedanja na mjesto vozača nije pomjerala sjedište iz razloga što je sud na osnovu ostalih provedenih dokaza utvrdio da je smrtno stradali A. D. bio osoba izuzetno krupne građe, mladić visine 195 cm, te da je vozilom upravljao tako što bi sjedište pomaknuo maksimalno prema nazad, dok je apelantica u odnosu na smrtno stradalog sitnije građe, te je apelanticine navode da je spornim vozilom upravljala bez pomjeranja sjedišta ocijenio neistinitim.
14. Na osnovu svih provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio odgovornost apelantice koja je kritične prilike postupala s nehatom kao oblikom vinosti, odnosno utvrđeno je da je bila svjesna da uslijed činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, olako držeći da ona neće nastupiti. U prilog navedenom govori podatak da je apelantica bila svjesna da je kritične večeri, prije uključivanja u saobraćaj, konzumirala alkohol, što je sama potvrdila na glavnom pretresu, te da vozi kroz naseljeno mjesto pod uvjetima smanjene vidljivosti (noćna vožnja). Osim toga, Općinski sud je utvrdio da između kršenja saobraćajnih propisa i posljedica koje su nastupile postoji neraskidiva kauzalna veza. Prilikom odmjeravanja kazne Općinski sud je imao u vidu granice kazne propisane za počinjeno krivično djelo, svrhu kažnjavanja, te okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, o čemu se navedeni sud detaljnije izjasnio na str. 25. i 26. obrazloženja presude.
15. Odlučujući o žalbama apelantice, njezinog branioca, te Kantonalnog tužilaštva Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 229962 15 Kž od 16. novembra 2015. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio (o čemu se navedeni sud opširno i detaljno izjasnio na stranama od 2. do 31. obrazloženja presude). Iz obrazloženja proizlazi da su sjednici vijeća žalbenog suda prisustvovali kantonalni tužilac, apelantica i njezin branilac.
16. Ispitujući žalbene prigovore apelantice i njezinog branioca koji se odnose na pitanje pravilnog i potpunog utvrđenog činjeničnog stanja, te ocjene dokaza Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kada je na osnovu ocjene dokaza provedenih na glavnom pretresu, ispravno zaključio da je apelantica počinila krivično djelo koje je optužnicom stavljeno na teret, pri čemu se prvostepeni sud bavio ocjenom i analizom svih izvedenih dokaza u smislu načela slobodne ocjene dokaza. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Okružni sud, s obzirom na žalbene prigovore, izvršio ponovnu ocjenu svih dokaza koji su žalbenim prigovorima dovedeni u pitanje.
17. U vezi sa žalbenim navodima odbrane u pogledu pronađene ženske sandale u predmetnom vozilu, kao i u pogledu činjenice da li je parking na kojem se predmetno vozilo nalazilo nakon nesreće bio osiguran ili ne, Kantonalni sud se, prije svega, osvrnuo na pronalazak apelanticine sandale u spornom vozilu, pa je tako navedeni sud naveo da činjenica da su nakon predmetne saobraćajne nesreće pronađene ženske sandale proizlazi iz objektivne dokumentacije, između ostalog, zapisnika MUP-a KS s lica mjesta od 28. jula 2010. godine. Iz materijalnih dokaza koji su provedeni tokom prvostepenog postupka proizlazi da je dolaskom uviđajne ekipe na lice mjesta uočeno kako je kolovoz bio suh, ali da je na samom početku uviđaja počela da pada jaka kiša, da je vidljivost na licu mjesta bila dobra, mjesto događaja pregledno i osvijetljeno uličnom rasvjetom. Nadalje je Kantonalni sud citirao dio iz zapisnika s uviđaja sačinjenog na licu mjesta iz kojeg proizlazi da je od zadnjeg stabla do prednje strane zadnjeg dijela vozila udaljenost 15,00 m, te da se na travnatom pojasu nalazi ženska lijeva sandala ljubičaste boje s platformom, a desna ljubičasta sandala s platformom nalazila se u unutrašnjosti spornog vozila, i to zaglavljena između papučice kočnice i gasa. Nadalje, iz Izvještaja o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta MUP-a KS, Odsjek za kriminalističku tehniku i forenziku proizlazi da je prema naredbi nadležne kantonalne tužiteljice 30. jula 2010. godine između 14,00 i 14,30 sati izvršeno fotografiranje ženske desne ljubičaste sandale na tapacirungu poda ispred vozačevog sjedišta, u neposrednoj blizini papučice gasa i kočnice u unutrašnjosti spornog vozila koje se nalazilo na parking prostoru „Unioninvesta“, te je tom prilikom desna sandala evidentirana i pohranjena u kriminalističku tehniku. Iz obrazloženja proizlazi da su kao članovi uviđajne ekipe navedeni tužilac, vještak saobraćajne struke, te kriminalistički inspektor, odnosno tehničar. Shodno navedenom Kantonalni sud je istakao da je uviđaj trajao par dana, odnosno da on nije završen iste večeri kada je došlo do saobraćajne nesreće, što je sasvim razumljivo, budući da je u pitanju bila teška nesreća i da je postojao niz okolnosti koje je trebalo utvrditi. Nadalje je pojašnjeno da je iz iskaza službenika MUP-a KS proizašlo da je kod saobraćajnih nesreća uobičajena praksa da se na licu mjesta obavi dio uviđajnih radnji i da se na zapisnik stavlja datum kada su preduzete uviđajne aktivnosti na licu mjesta, a da se u zapisnik unose i informacije o drugim preduzetim radnjama, tako da se zapisnik u konačnici sačinjava nekoliko dana, nekada i 20 dana nakon saobraćajne nesreće, što zavisi od obimnosti posla. Kantonalni sud je, ispitujući osnovanost žalbenih prigovora, imao u vidu i iskaze svjedoka, i to oštećenog, službenika MUP-a KS koji su prisustvovali uviđaju na licu mjesta, te vještaka saobraćajne struke koji je ostatke predmetnog vozila vještačio, zaključivši da je iz navedenih iskaza jasno proizašlo da je parking na kojem je havarisano predmetno vozilo bilo pohranjeno nakon predmetne nesreće bio zaštićen, te se na ulazu nalazio čuvar, kao i to da su okolnosti u vezi s pronalaskom desne ljubičaste sandale u predmetnom vozilu rasvijetljene. Kantonalni sud, shodno takvim okolnostima, nije mogao prihvatiti opravdanim prigovore odbrane koji se odnose na nezakonitost dokaza - sandale koja je pronađena u predmetnom vozilu iz razloga što je ista pronađena naknadno jer ta činjenica u okolnostima konkretnog slučaj taj dokaz ne čini nezakonitim.
18. Prigovore odbrane da je havarisanom predmetnom vozilu mogao prići bilo ko, te da postoje svjedoci koji će to potvrditi, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim jer apelantica na tu okolnost tokom prvostepenog postupka nije predložila svjedočenje tih svjedoka, a na to je imala pravo. Nadalje, Kantonalni sud je u obrazloženju iscrpno elaborirao nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, te njegov iskaz dat na glavnom ročištu, ne nalazeći nikakvu proizvoljnost, pa su apelanticini prigovori usmjereni u tom pravcu ocijenjeni neosnovanim jer svojim navodima nije dovela u pitanje navedeno vještačenje. Kantonalni sud je, između ostalog, naglasio da je odbrana svakako imala mogućnost da tokom prvostepenog postupka, pored pobijanja navoda vještaka, izvede vještačenje i ispred odbrane, ali da to očito nije učinjeno. U pogledu fotografije koju je apelantica priložila uz žalbu, Kantonalni sud je nije mogao prihvatiti jer se za fotografiju nije moglo utvrditi ko ju je napravio i kada da bi bila valjan dokaz. U vezi s nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke Kantonalni sud je detaljno elaborirao navedeni nalaz, kao i iskaz navedenog vještaka, zaključivši nakon njegovog detaljnog ispitivanja u svjetlu žalbenih prigovora da ga je prvostepeni sud s pravom prihvatio kao vjerodostojan i objektivan i dat u skladu s pravilima struke, s kojim utvrđenjem je u potpunosti saglasan i navedeni sud. Kantonalni sud se detaljno osvrnuo i na prigovore usmjerene na diskreditaciju iskaza drugih svjedoka, odnosno neprihvaćanje iskaza onih svjedoka koji apelantici idu u prilog, uključujući i apelanticin iskaz dat u svojstvu svjedoka, nalazeći prigovore neosnovanim. Kantonalni sud je u vezi s takvim prigovorima naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud u toku postupka proveo sve dokaze kako tužilaštva tako i odbrane koji su detaljno navedeni u obrazloženju presude, te je prvostepeni sud nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno, kao i svih dokaza zajedno odlučio kao u izreci osporene presude, za što je dato argumentirano obrazloženje koje je u cijelosti, nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih prigovora, prihvatio i navedeni sud.
19. Kako je Kantonalni sud utvrdio da ne stoje razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda, to je navedeni sud žalbe odbio kao neosnovane, te odlučio kao u izreci presude u smislu člana 328. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz iscrpnih navoda apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na proizvoljno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje je zasnovano na nezakonitim dokazima, proizvoljnu ocjenu dokaza, te na kršenje relevantnih odredaba procesnog prava. Apelantica, između ostalog, otvara pitanje zakonitosti zapisnika o uviđaju s lica mjesta MUP-a KS od 28. jula 2010. godine, zatim dužine njegovog trajanja, te ukazuje da se u spisu predmeta ne nalazi naredba za prevoženje spornog vozila s lica mjesta na parking „Unioninvesta“, pa zbog toga apelantica smatra da joj je povrijeđeno njezino pravo na pravičan postupak. Apelantica smatra da bi se Ustavni sud u konkretnom slučaju trebao upustiti u procjenu činjeničnog stanja koje su redovni sudovi utvrdili jer je njihovo postupanje bilo proizvoljno i za apelanticu neprihvatljivo. Navedeno posebno jer je jedini očevidac saobraćajne nesreće, svjedokinja N. Ć., na glavnom pretresu izjavila da je 100% sigurna da je spornim vozilom upravljala muška osoba. U takvim okolnostima apelantica smatra da je sud potpuno proizvoljno primijenio odredbu člana 3. stav 2. ZKPFBiH, te tu sumnju, kršeći odredbe člana 6. Evropske konvencije, cijenio na štetu apelantice. Na zaključak o proizvoljnom postupanju suda u kontekstu sumnje, prema apelanticinoj ocjeni, ukazuju povrede osoba koje su se nalazile u spornom vozilom jer apelantica tvrdi da nije zadobila povrede koje su karakteristične za vozača, dok su povrede koje je zadobio poginuli A. D. karakteristične za vozača. Apelantica također ukazuje na nezakonitost dokaza i to naknadno pronađenu žensku sandalu u unutrašnjosti spornog vozila. Apelantica smatra da je navedena sandala, koja je najvažniji dokaz tužilaštva, naknadno podmetnuta da bi se apelantica okrivila za sporni događaj, pa apelantica osporava zakonitost tog dokaza, prije svega u pogledu načina njegovog pribavljanja. Apelantica se pita kako je oštećeni s članovima svoje porodice uopće mogao prići spornom vozilu ako je ono bilo osigurano i čuvano kako to redovni sudovi tvrde, te joj je čudno da je baš on pronašao sandalu koju istražioci tokom uviđaja nisu pronašli. Zatim prigovora što ona nije bila pozvana da prisustvuje „pretresu“ vozila od strane oštećenog, pa je na taj način došlo do kršenja ravnopravnosti strana u postupku.
21. Apelantica posebno naglašava da u spisu predmeta postoji fotodokumentacija lica mjesta, te jedna fotografija unutrašnjosti vozila, koju je apelanticina odbrana uvećala i dostavila uz žalbu, iz koje se vidi da se na licu mjesta u unutrašnjosti spornog vozila ne nalazi sporna desna ženska sandala. Apelantica navodi da je tokom postupka osporavala zakonitost tog dokaza kao i u odnosu na preduzetu radnju „pretresanja“ havarisanog vozila nekoliko dana poslije obavljenog uviđaja. Navedeno stoga jer je naredbu za „pretres“ havarisanog vozila, u smislu člana 75. st. 1. i 2. ZKPFBiH, mogao izdati samo sud, a ne tužiteljica, s obzirom da ulaženje u zatvoreni prostor prilikom „izuzimanja sandale“ predstavlja radnju pretresanja, a ne neku kriminalističko-operativnu radnju. Pri tome je apelantica dodala da ta sandala na glavnom pretresu nije prezentirana od strane tužiteljice, niti je predložena kao dokaz u optužnici, pa se o tome apelantica nije ni mogla izjasniti. Zbog svega navedenog apelantica smatra da joj je uskraćeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na obrazloženu odluku jer se sudovi nisu izjasnili o tome da li bi i bez tog dokaza (naknadno pronađena sandala) bile donesene iste presude, iako je na to ukazala tokom postupka, uključujući i žalbu. Apelantica se pozvala na praksu Ustavnog suda za koju je smatra da je primjenjiva u konkretnom slučaju (odluke br. AP 720/04, AP 1040/04, AP 661/04, AP 1124/05, AP 2482/06 i AP 1123/11), te na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzetu, između ostalih, u predmetima Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, stav 68, Piersack protiv Belgije, De Cubber protiv Belgije, Padovani protiv Italije. Apelantica je u prilogu apelacije dostavila timsko saobraćajno-tehničko i medicinsko vještačenje od 16. februara 2016. godine, sačinjeno po vještacima saobraćajne i medicinske struke iz Mostara.
22. U vezi s donošenjem privremene mjere navedeno je da bi izdržavanje kazne zatvora za apelanticu predstavljalo nenadoknadivu i nepopravljivu štetu koja se ni na koji način ne bi mogla kompenzirati. Posebno je naglašeno da je apelantica studentica pete godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu, tako da bi upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora za apelanticu imalo nesagledive posljedicu po njezino školovanje koje bi morala prekinuti.
23. U naknadnim obraćanjima apelantica je zatražila hitno postupanje u predmetu, dostavivši uz podnesak poziv Općinskog suda u Konjicu od 23. marta 2016. godine, kojim je pozvana da se javi navedenom sudu radi saopćavanja datuma kada će biti upućena na izdržavanje kazne zatvora u KPZ u Tuzlu, te je ponovo dostavljen isti nalaz i mišljenje vještaka koji je sačinjen 16. februara 2016. godine na zahtjev apelanticinih branilaca. Apelantica je informirala Ustavni sud da je dobila poziv da se 15. aprila 2016. godine javi u KPZ u Tuzli na izdržavanje kazne zatvora.
b) Odgovor na apelaciju
24. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su svi navodi iz apelacije bili i žalbeni navodi na prvostepenu presudu koje je navedeni sud ocijenio neosnovanim. Istaknuto je da je navedeni sud prilikom odlučivanja o žalbama postupao u skladu sa ZKPFBiH, te su na javnoj sjednici koja je održana16. novembra 2015. godine, podnosioci žalbe i usmeno izložili navode koje je sud cijenio prilikom donošenja odluke, te je u potpunosti objašnjeno kojim razlozima se rukovodio navedeni sud prilikom donošenja presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju sve iznesene prigovore ocijenio neosnovanim, navodeći da su identični prigovori razmatrani pred navedenim sudom, kao i pred Kantonalnim sudom po žalbama stranaka. Predloženo je da se u pogledu pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja apelacija odbaci kao (prima facie) neosnovana, a da se ostali navodi apelacije u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje odbiju kao neosnovani.
26. Kantonalno tužilaštvo je u dogovoru na apelaciju ocijenilo sve prigovore neosnovanim jer je tokom postupka na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđena apelanticina krivična odgovornost. Naime, kako je u obrazloženju istaknuto, vještačenjem je utvrđeno da su na zračnom jastuku suvozača u spornom vozilu pronađeni tragovi krvi, te da isti odgovaraju DNK profilu smrtno stradalog A. D., a da je na vozačevom zračnom jastuku pronađena svijetla mrlja koja po iskazu vještaka hemijske struke najvjerovatnije predstavlja trag ženske šminke. Nadalje je vještak saobraćajne struke svojim nalazom i mišljenjem, te iskazom na glavnom pretresu potvrdio da je spornim vozilom mogla upravljati samo osoba sitnije građe, te da cijeneći konstituciju smrtno stradalog A.D., koji je bio izuzetno krupna osoba, on nije mogao upravljati vozilom u momentu nastanka saobraćajne nesreće jer je sjedište vozača bilo pomjereno prema naprijed, tako da poginuli u takvoj poziciji pomaknutog sjedišta prema kontrolnoj tabli ne bi uopće mogao sjesti, niti upravljati vozilom. Dakle, navedeno tužilaštvo je navelo da je sud prilikom ocjene dokaza cijenio sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, osim sporne ženske sandale za koju su svjedoci (koji su upozoreni na glavnom pretresu da su dužni govoriti istinu jer lažno svjedočenje predstavlja krivično djelo) potvrdili da su je našli ispod papučice u vozilu.
V.Relevantni propisi
27. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14), relevantne odredbe glase:
KRIVIČNA DJELA PROTIV SIGURNOSTI JAVNOG PROMETA
Član 332.
Ugrožavanje javnog prometa (1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.
(2) Ko ugrožavanjem željezničkog, brodskog, tramvajskog, trolejbusnog ili prometa žičarom dovede u opasnost život ili tijelo ljudi ili imovinu većih razmjera, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.
(3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Član 336. stav (4) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (4) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. stav 3.; člana 333. stav 2.; člana 334. stav 2. i člana 335. stav 3. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
28. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 3. Stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 106.
Preduzimanje uviđaja Uviđaj se preduzima kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno direktno opažanje.
Član 108.
Pomoć vještaka i stručnog lica (1) Uviđaj i rekonstrukcija događaja vrše se uz pomoć stručnog lica kriminalističko-tehničke ili druge struke koje će pomoći u pronalaženju, osiguranju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna mjerenja i snimanja, sačiniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti i druge podatke.
(2) Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak ako bi njegova prisutnost bila od koristi za davanje nalaza i mišljenja.
Član 231.stav (1) Naredba o provođenju istrage (1) Tužilac naređuje provođenje istrage ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo.
Član 232. st. (1) i (2) Provođenje istrage (1) U toku provođenja istrage tužilac može preduzeti sve istražne radnje, uključujući ispitivanje osumnjičenog i saslušanje oštećenog i svjedoka, vršenje uviđaja i rekonstrukcije događaja, preduzimanje posebnih mjera koje osiguravaju bezbjednost svjedoka i informacija i naređivanje potrebnih vještačenja.
(2) O preduzetim istražnim radnjama sastavlja se zapisnik u skladu sa ovim zakonom. Član 236.
Uviđaj i vještačenje Ovlašteno službeno lice, nakon obavještavanja tužioca, dužno je da izvrši uviđaj i odredi potrebna vještačenja, osim „pregleda”obdukcije i ekshumacije leša. Ako je tužilac prisutan na licu mjesta u toku vršenja uviđaja od ovlaštenih službenih lica, može tražiti da ovlašteno službeno lice izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim. Sve radnje preduzete tokom uviđaja moraju se dokumentovati i detaljno obrazložiti kako u zapisniku, tako i u posebnom službenom izvještaju.
Član 240. stav (1) Okončanje istrage (1) Tužilac okončava istragu kada nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 229962 15 Kž od 16. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticina odbrana je primila 11. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 2. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njezino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na kršenja člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanju njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
36. Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava odluke donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelantice, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud zapaža da se apelanticini ključni prigovori odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, što je dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje je zasnovano na nezakonitim dokazima, pri čemu su apelanticina prava ugrožena i proizvoljnom primjenom krivičnog procesnog prava. Apelanticini ključni prigovori se zapravo odnose na postupak predistražnih radnji, odnosno propuste nadležnih službenika MUP-a KS prilikom preduzimanja službenih kriminalističko-tehničkih radnji neposredno nakon saobraćajne nesreće, što je posljedično dovelo do optuživanja apelantice, odnosno njezine krivične odgovornosti. Zbog svega navedenog apelantica smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno načelo in dubio pro reo.
38. U vezi s navedenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud nadalje ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojima je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
40. Polazeći od navedenih standarda Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza tužilaštva i odbrane, njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj povezanosti utvrdio apelanticinu krivičnu odgovornost jer su provedeni dokazi u svojoj ukupnosti navedenom sudu ukazali da je spornim vozilom kritične prilike upravljala apelantica. Ustavni sud zapaža da je do istog zaključka došao i Kantonalni sud koji je ispitao prvostepenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora apelantice i njezine odbrane, te nakon ponovne ocjene svih dokaza, izveo zaključak da žalbeni prigovori nisu doveli u sumnju zaključak prvostepenog suda o apelanticinoj krivičnoj odgovornosti. Ustavni sud, također, zapaža da su identični prigovori, koje apelantica iznosi u apelaciji, bili predmet detaljne analize od strane redovnih sudova koji su sve prigovore ocijenili neosnovanim. Ustavni sud, isto tako, zapaža da je apelantica tokom postupka imala mogućnost da predlaže dokaze, da su apelanticini svi predloženi dokazi provedeni tokom postupka, zatim da je imala pravo da traži dodatno vještačenje po vještaku saobraćajne i medicinske struke, ali da to pravo tokom postupka nije iskoristila, zatim je imala pravo da se očituje o dokazima tužilaštva, da ispituje svjedoke optužbe, pri čemu apelantica u apelacija i ne tvrdi suprotno.
41. Ustavni sud zapaža da je apelantici zapravo sporan postupak koji su proveli službenici MUP-a KS neposredno nakon saobraćajnog udesa, pa je tokom čitavog postupka pred redovnim sudovima, a što čini i u apelaciji, nastojala diskreditirati postupanje nadležnih organa MUP-a KS i dokaze koji su pribavljeni takvim postupanjem. Ustavni sud zapaža da su identični prigovori razmatrani pred redovnim sudovima i da su oni ocijenjeni neosnovanim, za što su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da su tokom postupka na navedene okolnosti ispitani ovlašteni službenici MUP-a KS koji su provodili predistražne radnje, a koji su u svojim iskazima detaljno opisali tok uviđaja, vremenske uvjete prilikom uviđaja, te druge tehničko-operativne radnje koje su preduzimali nakon uviđaja s lica mjesta, uključujući i detaljan opis načina na koji je dva dana nakon udesa u unutrašnjosti spornog vozila pronađena desna ljubičasta sandala. Ustavni sud nadalje zapaža da su ispitane službene osobe navele da je u praksi uobičajeno da se uviđaj vrši i po nekoliko dana, posebno kada su u pitanju teške saobraćajne nesreće, kao što je to bilo u konkretnom slučaju, te da ne vide ništa sporno što je u zapisniku na uviđaju navedeno da je uviđaj s lica mjesta okončan 28. jula 2010. godine u 06,30 minuta jer se to odnosilo isključivo na uviđaj na licu mjesta, dok je cjelokupan uviđaj trajao narednih desetak dana.
42. U vezi s apelanticinim prigovorima koji se odnose na postupanje nadležnih službenih osoba neposredno nakon saobraćajne nesreće Ustavni sud podsjeća da uviđaj spada u najvažnije procesno-pravne radnje dokazivanja koji se preduzima za utvrđivanje nekih važnih činjenica koje postoje u sadašnjosti, ali je u praksi moguće obaviti uviđaj i poslije proteka dužeg vremenskog perioda, a sve u cilju rasvjetljavanja spornog događaja. Dakle, uviđaj predstavlja jednu od osnovnih radnji dokazivanja, pri čemu zakon ne propisuje način vršenja uviđaja, pa se u tom pogledu primjenjuju kriminalistička pravila, odnosno kriminalistička metodologija. Ustavni sud nadalje podsjeća da se uviđaj može izvršiti na svakom mjestu gdje tužilac ili ovlaštena službena osoba ili sud koji vodi uviđaj mogu neposrednim opažanjem utvrditi neke važne činjenice koje se utvrđuju u krivičnom postupku. Ustavni sud smatra bitnim napomenuti, u kontekstu prigovora apelantice, da u fazi predistražnih radnji postupaju isključivo ovlaštene službene osobe i nadležni tužilac u smislu čl. 232. i 236. ZKPFBiH. Isto tako apelanticini prigovori koji se odnose na kršenje načela ravnopravnosti strana u postupku zbog činjenice da apelantica nije pozvana da prisustvuje, kako tvrdi, „pretresu“ spornog vozila dva dana nakon saobraćajne nesreće se čine neosnovanim jer relevantne odredbe ZKPFBiH tužilaštvu ne nameću takvu obavezu. Stoga, imajući u vidu sve navedeno u kontekstu relevantnih odredaba ZKPFBiH koje reguliraju ovo pitanje, a posebno okolnost da su redovni sudovi ovom prigovoru posvetili veliku pažnju, detaljno ispitujući ovaj prigovor vezan za predistražne radnje ovlaštenih službenih osoba, što uključuje dužinu trajanja uviđaja, mjesto uviđaja i naknadno pronađeni dokaz, pri čemu redovni sudovi nisu pronašli nikakvu proizvoljnost u ovom segmentu, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ove apelanticine prigovore. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelantica naknadno pronađenom dokazu (sandala) daje preveliki značaj, smatrajući ga ključnim dokazom na osnovu kojeg je apelantica oglašena krivom. Međutim, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi apelanticinu odgovornost u ovom predmetu nisu zasnovali na tom dokazu, niti je taj dokaz od strane nadležnog tužilaštva predložen kao dokaz, niti je cijenjen tokom postupka.
43. U vezi s apelanticinim prigovorom da sud nije prihvatio kao valjan iskaz svjedokinje tužilaštva N. Ć. koji apelantici ide u prilog, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude zapaža da je Općinski sud naveo jasne razloge zbog kojih nije mogao prihvatiti iskaz navedene svjedokinje. Naime, navedenom sudu činilo se neuvjerljivim da neko neposredno nakon saobraćajnog udesa nije siguran ko je spornim vozilom upravljao, niti ko je sjedio na mjestu suvozača, a da je u to 100% siguran na glavnom pretresu četiri godine nakon spornog događaja, i to u okolnostima kada se sporno vozilo kretalo „nenormalnom brzinom“ i u noćnim uvjetima vožnje. Identičan prigovor je od strane Kantonalnog suda dodatno ispitan, te ocijenjen neosnovanim, a Ustavni sud iz datog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost. U vezi s apelanticinim prigovorima da postoji fotografija unutrašnjosti spornog vozila na kojoj se sporna ljubičasta sandala ne vidi, Ustavni sud zapaža da je apelantica u žalbi dostavila navedenu fotografiju, ali da Kantonalni sud tu fotografiju nije mogao prihvatiti kao valjan dokaz budući da se iz fotografije nije moglo uočiti kada je i gdje fotografija napravljena. Ustavni sud ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda ne smatra proizvoljnim.
44. U vezi s dostavljanjem timskog vještačenja od strane vještaka saobraćajne i medicinske struke koje je sačinjeno na zahtjev apelanticinih advokata nakon što je predmetni postupak okončan pred redovnim sudovima, odnosno tek 16. februara 2016. godine, Ustavni sud ukazuje da to vještačenje nije traženo i provedeno tokom postupka kako bi redovni sudovi imali priliku da se o istom izjasne. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelantica, ni njezina odbrana tokom postupka pred redovnim sudovima nisu tražili dodatno vještačenje saobraćajne, odnosno medicinske struke, niti se u apelaciji obrazlaže zašto to nisu ni pokušali učiniti tokom postupka, pri čemu se u apelaciji i ne tvrdi da je tokom postupka takav prijedlog odbijen od strane redovnih sudova. Stoga, u ovoj fazi postupka i u takvim okolnostima Ustavni sud takav dokaz ne može cijeniti. Navedeno i stoga što je fotografija unutrašnjosti spornog vozila na koju apelantica u apelaciji upućuje bila predmet ocjene u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke.
45. Dakle, imajući u vidu obrazloženje osporene presude u svjetlu apelacionih prigovora kojim apelantica nastoji osporiti svoju krivičnu odgovornost za nastanak saobraćajne nesreće u kojoj su neposredni svjedoci događaja smrtno stradali, nastojeći diskreditirati sve dokaze koji joj ne idu u prilog, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, te da su redovni sudovi sa dovoljnom sigurnošću, suprotno apelanticinom stavu, utvrdili činjenično stanje i apelanticinu odgovornost za počinjeno krivično djelo, pri čemu nije izostalo jasno i argumentirano obrazloženje za sve navedeno.
46. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede načela in dubio pro reo. Ustavni sud naglašava da je načelo in dubio pro reo garantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom načelu svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Zatim, prema praksi Evropskog suda, optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost.
47. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH) i pri tome dati obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovesti sve provedene dokaze u uzajamnu logičku vezu.
48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili spornu činjenicu da je apelantica kritične prilike upravljala spornim vozilom (hemijska analiza tragova sa zračnih jastuka vozača i suvozača, položaj sjedišta vozača u kontekstu fizičke konstitucija smrtno stradalog A. D. koji je bio izuzetno krupan, te drugih dokaza koji su tokom postupka provedeni, pri čemu su data jasna i logična obrazloženja zašto pojedini dokazi nisu mogli biti prihvaćeni kao vjerodostojni), a što je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud već elaborirao. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o apelanticinoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je u bilo kojoj fazi postupka apelantica tretirana na način koji bi vodio kršenju načela in dubio pro reo ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu navedenog načela.
49. Stoga, imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
50. Ustavni sud također podsjeća da je prilikom odlučenja uzeo u obzir apelanticino pozivanje na dosadašnju praksu Ustavnog suda, kao i praksu Evropskog suda, ali u okolnostima konkretnog slučaja kada Ustavni sud nije našao proizvoljnost redovnih sudova u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, navedena praksa nije primjenjiva.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je proistekao zaključak da je apelantica počinila krivično djelo koje joj je optužnicom stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno relevantno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno, u smislu načela in dubio pro reo, te kada je apelantici tokom postupka bilo omogućeno da pod istim uvjetima, kao i suprotnoj strani, učestvuje u postupku.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman