Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4172/13 (M.K.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Dioba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4172/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-4172/13, rješavajući apelaciju M. K. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050527 12 Rev od 31. jula 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050527 11 Gž 2 od 21. marta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050527 08 P od 15. jula 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nerezina, Republika Hrvatska, podnio je 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050527 12 Rev od 31. jula 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050527 11 Gž 2 od 21. marta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050527 08 P od 15. jula 2011. godine. Apelant je 3. februara 2014. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak koji se vodi kod Osnovnog suda broj 71 0 I 147 402 12 I do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 4172/13 od 30. juna 2015. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda, donesenom po tužbi apelanta protiv tuženih radi utvrđivanja ništavosti, broj 71 0 P 050527 08 P od 15. jula 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen između apelanta, njegove braće i sestara (u uvodu prvostepene presude označeni kao tuženi od 1 do 6) i Drage Kovačevića– prednika tuženih koji su istoj presudi označeni kao sedmotuženi i osmotužena), kao prodavca i tužene Ljeposave Janković, kao kupca, ovjeren kod Osnovnog suda 17. januara 1995. godine pod brojem II-Ov-2/95, kojim su prodavci prodali kupcu po 1/8 dijela nekretnina pobliže opisanih u izreci presude i tuženi su obavezani da to priznaju, a tužena Ljeposava Janković i da trpi da se umjesto nje u zemljišnim knjigama na spornim nekretninama upišu „suvlasnici od po 1/8 dijela“ (stav I izreke). Suprotno tome stavom II izreke presude tužena Ljeposava Janković je obavezana da apelantu „na ime zakupnine isplati ukupno 42.000,00 KM na ime neosnovanog obogaćenja upotrebom tuđe stvari, iskazanog kroz korištenja dvorišnog objekta“ (od 1. januara 1996. godine do 31. decembra 2009. godine) i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 050527 11 Gž od 21. marta 2012. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o ništavosti spornog ugovora potvrđena, a žalba tužene Ljeposave Janković je usvojena i presuda je preinačena u usvajajućem dijelu odluke kojom je ona obavezana da apelantu plati iznos od 42.000,00 KM tako da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen i apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 18.847,50 KM .
5. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 050527 12 Rev od 31. jula 2013. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 050527 11 Gž od 21. marta 2012. godine.
6. Po ocjeni Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestepenih sudova da apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora, s obzirom na razloge ništavosti na kojim je apelant temeljio tužbeni zahtjev, nije osnovan.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da nije zaključio ugovor o prodaji svog suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina tuženoj, da je punomoćnika Dragu Blagojevića ovlastio samo za zamjenu, a ne i na njihovu prodaju i da je predmet porodična kuća a ne i dvorišni objekat; da je sporni ugovor ništav jer je zaključen u vrijeme važenja Zakona o zabrani prometa nepokretnosti; te iz razloga što su braća i sestre apelanta upisani u z.k. ul. broj 7343 (kao suvlasnici nekretnina) i u z.k. 7717 (kao korisnici nekretnina), iako je između njih postignut i usmeni dogovor, po kojem se apelant odrekao svog dijela 1/8 nekretnina iz z.k. ul. broj 7343 k.o. Banjaluka, a u samovlašće mu je pripao dvorišni objekat, izgrađen na parceli upisanoj u z.k. ul. broj 7717 k.o. Banjaluka.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da, kako apelant izvedenim dokazima, prije svih, nalazima vještaka grafologa, nije dokazao tvrdnju da je Dragu Blagojevića ovlastio samo za zamjenu a ne i za prodaju kuće, koja je predmet spornog ugovora, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je apelant ugovorna strana u zaključenju kupoprodajnog ugovora, predmetom kojeg je i suvlasnički dio apelanta 1/8 nekretnina, sa kojim je samo formalno pravno upisan u z.k. ul. broj 7343 i da nema osnova apelantova tvrdnja da je predmetni ugovor ništav zbog navodnog neučestvovanja apelanta u njegovom zaključenju. Naime, sam apelant je u reviziji potvrdio da je između njega, braće i sestara (usmenim ugovorom) izvršena dioba nekretnina, što među njima nije ni bilo sporno, po kojoj se on odrekao prava na nekretninama iz z.k. ul. 7343 k.o. Banjaluka (stambena porodična kuća sa pripadajućim zemljištem, a zauzvrat mu je u samovlašće pripao dvorišni objekat, sa pravom korištenja pripadajućeg zemljišta, tako da apelant ne polaže nikakvo pravo na nekretninama koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora, što znači ni na suvlasničkom dijelu 1/8, sa kojim je on upisan. Kod ovakvog stanja stvari i činjenice da dvorišni objekat, prema utvrđenju nižestepenih sudova, nije predmet spornog ugovora, i po ocjeni Vrhovnog suda, taj ugovor nije ništav po navedenim osnovima, po kojim je utvrđenje ništavosti u konkretnom slučaju traženo. Okolnost da su braća i sestre apelanta, i pored pomenutog ugovora o diobi nekretnina koje su naslijedili iza oca, upisani u oba navedena z.k. ul. (po kom osnovu se takođe traži ništavost predmetnog ugovora), tiče se njihovog međusobnog odnosa i nije ni od kakvog uticaja na valjanost predmetnog ugovora.
9. Vrhovni sud je takođe istakao da je pravilno shvatanje nižestepenih sudova da okolnost da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio donesen Zakon o zabrani prometa nepokretnosti za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti ne predstavlja razlog za ništavost ugovora jer ovaj zakon nije stupio na snagu.
10. Konačno, istaknuto je da je pravilno drugostepeni sud sudio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) odbio apelantov zahtjev za isplatu naknade na ime korištenja njegovog dvorišnog objekta od strane tužene Ljeposave Janković u iznosu od 42.000,00 KM, jer apelant na okolnost utvrđivanja visine ove naknade, nije proveo nijedan dokaz, a na njemu je teret dokazivanja činjenica odlučnih za utvrđivanje osnovanosti i visine predmetnog potraživanja (član 7, 102. i 123. ZPP-a).
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno na njegovu štetu primijenili materijalno i procesno pravo.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda, dali detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora, kao i apelantov zahtjev za isplatu naknade na ime korištenja njegovog dvorišnog objekta od strane tužene Ljeposave Janković, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanta nema "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman