Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-85/15 (N.V. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-85/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-85/15, rješavajući apelacije N.V. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

N.V. protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009200 14 GŽ od 3. novembra 2014. godine;

Amira Bošnjić, Husnija Mandžo, Mustafa Jašarević, Bećir Balić, Husein Suljagić, Abdulah Karahodžić, Omer Delić i Ćazim Makalić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053536 14 REV od 11. decembra 2014.

godine;

Ramiz Pripo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 018183 15 Gž od 16. decembra 2015. godine;

S.P. protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 038092 15 Rsž od 30. novembra 2015. godine;

Josip Maslać protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 049768 14 Rsž od 13. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-85/15 N.V. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 8. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 009200 14 GŽ od 3. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tužene (Bosna i Hercegovine-Ministarstvo vanjskih poslova BiH) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plate i uplata pripadajućih doprinosa). Apelantica je, također, obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantica rješenjem tužene iz 2007. godine raspoređena na radno mjesto ataše za kulturu u Ambasadi BiH u Beogradu, kojim rješenjem joj je utvrđen koeficijent za obračun plate 3,20 prema Pravilniku o platama. Dalje je utvrđeno da je rješenjem tužene od 12. decembra 2008. godine apelantica na navedeno radno mjesto razvrstana u platni razred B3 sa koeficijentom 2,10 te da apelantica na navedeno rješenje nije podnijela žalbu. S tim u vezi je Sud BiH, u obrazloženju konačno osporene odluke, naveo da je i po shvatanju tog suda apelantica imala mogućnost da protiv rješenja tužene iz 2008. godine podnese žalbu Odboru državne službe za žalbe. S obzirom da je apelantica to propustila učiniti, Sud BiH je zaključio da je navedeno rješenje, na osnovu kojeg je tužena vršila obračun i isplatu plaće apelantici, postalo pravosnažno, te da u takvoj situaciji nije od utjecaja na drugačiju odluku suda ni izjava svjedoka Ž.S. i apelantice da postoji razlika između zvanja ataše i ataše za kulturu. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH u drugostepenom vijeću nalazi da ne stoji nijedan od žalbenih razloga apelantice, slijedom čega je osporena odluka donesena primjenom odredbe člana 193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

2. AP-498/15 Amira Bošnjić, Husnija Mandžo, Mustafa Jašarević, Bećir Balić, Husein Suljagić, Abdulah Karahodžić, Omer Delić i Ćazim Makalić (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 2. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj 32 0 P 053536 14 REV od 11. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena drugostepena presuda Kantonalnog suda u Tuzli, kojom je preinačena usvajajuća prvostepena presuda na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata podnesen protiv tuženog („Gradski i prigradski saobraćaj“ d.d. Tuzla) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće i uplata pripadajućih doprinosa). U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da se sporno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari odnosi na mogućnost tuženog da apelantima kao svojim zaposlenicima isplaćuje umanjene plaće u situaciji kada je utvrđeno loše poslovanje tuženog u spornom periodu i to sa minimalnim dobitkom za 2003. godinu i gubitkom u poslovanju za 2004.-2006. godinu. S tim u vezi je istaknuto da su, i prema stajalištu Vrhovnog suda, takvi rezultati poslovanja tuženog davali osnova za korekciju plaća u skladu sa mogućnostima i poslovnim rezultatima, koji su kao izuzetak predviđeni granskim kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu. U tom smislu, po ocjeni revizionog suda, nije osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava-člana 69. stav 2. Zakona o radu FBiH, kao općeg propisa, jer su Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog promete u FBiH i Pravilnik o radu tuženog predvidjeli mogućnost izuzetaka u slučajevima kada poslovanje društva ne omogućava isplatu ukupne mase plaća i dohodaka. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-864/16 Ramiz Pripo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, kojeg zastupa Dženita Homarac, advokatica iz Ilidže, podnio je 23. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 018183 15 Gž od 16. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog (Bosna i Hercegovina-Ministarstvo odbrane BiH) radi zaštite prava iz radnog odnosa (primanje i uspostavljanje profesionalne vojne službe za period od 1. septembra 2013. godine do 30. juna 2014. godine, te isplata plaće u spornom periodu, odnosno obavezivanje tuženog na naknadu štete). Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Sud BiH je naveo da se neosnovano ukazuje žalbom da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje koje je temeljio na činjenici da je autonomno pravo tuženog da disponira sa procedurom raspisivanja internog oglasa. S tim u vezi je dalje istaknuto da se u konkretnoj situaciji ne može poći od pretpostavke da je Komisija za odabir i prijem podoficira odugovlačenjem postupka dovela do nejednakog tretmana apelanta u odnosu na druge primljene kandidate, jer predmetni tužbeni zahtjev nije ni opredijeljen na utvrđivanje diskriminacije u odnosu na apelanta. S obzirom na navedeno, zaključeno je da tuženi nije nezakonito postupao, pa nema ni osnova ni za štetu koju apelant potražuje kroz alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, jer radnjama tuženog nije pričinjena apelantu šteta koju neosnovano potražuje u vidu naknade plaće. Žalbom se, prema mišljenju drugostepenog suda, osnovano ukazuje da je nezakonito izvršeno dostavljanje pismena apelantu, međutim tako izvršeno dostavljanje pismena bi moglo negativno utjecati na stranku u smislu propuštanja roka za podnošenje žalbe, ali ne u smislu nenadoknadive štete, jer bi stranka te činjenice mogla dokazivati u sudskom postupku. Imajući u vidu navedeno, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da ne stoji nijedan od navedenih žalbenih razloga apelanta, pa je osporene odluka donesena primjenom odredbe člana 193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

4. AP-876/16 S.P. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Petrovog, koju zastupa Mirjana Ninković, advokatica iz Doboja, podnijela je 23. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 038092 15 Rsž od 30. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tužene (Opština Petrovo) radi zaštite prava i radnog odnosa (utvrđivanje nezakonitosti rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelantice, vraćanje na rad, uplata doprinosa, isplata regresa, omogućavanje korištenja godišnjeg odmora, isplata regresa, zimnice i ogrijeva, te službenih dnevnica). U predmetnoj pravnoj stvari, prvostepeni sud je zaključio da tužena nije imala mogućnost raspoređivanja apelantice na drugo radno mjesto, pa stoga nije ni povrijedila odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi RS i Zakona o radu RS, prilikom otkazivanja ugovora o radu apelantici, te da shodno tome apelantice nema pravo na vraćanje na rad, te isplatu ostalih potraživanja iz radnog odnosa, niti pravo na godišnji odmor. S tim u vezi je drugostepeni sud naveo da je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno izveo zaključak u pogledu zakonitosti rješenja tužene na osnovu kojih je apelantici prestao radni odnos, budući da je radno mjesto na kojem je apelantica radila ukinuto, te da nije bilo mogućnosti preraspoređivanja na drugo radno mjesto kako to propisuje odredba člana 128. stav 1. Zakona o lokalnoj samoupravi. Dakle, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud za svoju odluku po svim osnovama dao dovoljno jasne i valjane razloge, a koje u cjelosti prihvata u drugostepeni sud, pa je osporena konačna odluka donesena primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku RS.

5. AP-978/16 Josip Maslać (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čapljine, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 3. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 049768 14 Rsž od 13. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog (JP „Hrvatske telekomunikacije“ d.d Mostar) radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu, vraćanje na rad apelanta, te isplata plaća). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantu otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze, temeljem odredbe člana 95. Pravilnika o radu tuženog iz razloga što je Odjel za internu kontrolu i sigurnost tuženog ustanovio manjak u stvarima i novcu, a koji su nastali zloupotrebom položaja zaposlenika-apelanta, koji je neovlašteno uzimao robu na prodajnom mjestu. Suprotno žalbenim navodima apelanta, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), koji su relevantni za presuđenje i izveo pravilan zaključak da je odluka o otkazu ugovora o radu apelanta zakonita i donesena u skladu sa odredbom člana 88. stav 1. Zakona o radu FBiH. Dalje je navedeno da ne stoje apelantovi navodi da mu nije omogućeno da da odbranu. U odnosu na činjenicu da se poslodavac prije namjeravane odluke o otkazu ugovora o radu nije konsultovao sa vijećem zaposlenika u smislu odredbe člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika, Kantonalni sud je naveo da apelant to nije isticao tokom prvostepenog postupka, nego se na tu činjenicu poziva tek u žalbi. S obzirom na sadržaj odredbe člana 207. stav 1. ZPP, Kantonalni sud je konstatovao da apelant nije pružio dokaze da bez svoje krivice nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave navedenu činjenicu, pa drugostepeni sud nije ni uzeo u obzir istu. Imajući u vidu navedeno, osporena odluka je donesena primjenom odredbe člana 226. ZPP.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-85/15.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-85/15 (N.V. i drugi) | Sudska praksa | Aktio