Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3296/15 (G. M. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3296/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3296/15, rješavajući apelacije Gordane Mirčić i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Gordana Mirčić, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036698 15 Rev od 30. aprila 2015. godine;

Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 108368 15 Gž od 6. januara 2016. godine;

Z. Č., protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 062520 15 Rsž od 10. decembra 2015. godine;

Bojana Teodorović Kukrika, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 156611 15 Gž od 25. decembra 2015. godine;

Asim Suljić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 064901 12 Rsž od 12. februara 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3296/15 Gordana Mirčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 30. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036698 15 Rev od 30. aprila 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav upis suposjeda sa ½ u posjedovnom listu označenom u presudi, da je tužena M. B. dužna priznati i dozvoliti da se apelantica upiše kao posjednik nekretnina sa 1/1 dijela u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja i to na nekretninama bliže označenim u presudi. Tokom postupka utvrđeno je da su prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu pravilno primijenjene odredbe čl. 45. do

48. Zakona o premjeru i katastru zemljišta budući da prilikom premjera i prikupljanja podataka o površinama, kulturama, klasama i korisnicima predmetnog zemljišta, kao i tokom izrade katastra zemljišta tokom 1976. i 1978. godine nije vršena niti jedna pravna radnja koja je protivna ustavom utvrđenim načelima, prinudnim propisima ili moralu, niti je u konkretnom slučaju nastao obligacioni odnos koji je protivan načelima, prinudnim propisima ili moralu da bi se u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima utvrđivala ništavost koju traži apelantica.

2. AP-631/16 Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH iz Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 108368 15 Gž od 6. januara 2016. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Sud je ukazao da odredba člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku predviđa posljedice izostanka tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu i propisuje presumpciju da je tužitelj povukao tužbu ukoliko izostane s glavne rasprave. Činjenica da je apelant bio spriječen pristupiti ročištu za glavnu raspravu ne opravdava njegovo ponašanje, budući da je imao mogućnost o razlozima koji sprječavaju njegovo prisustvo obavijestiti sud pismenim ili telefonskim putem, i u smislu odredbe člana 111. Zakona o parničnom postupku zatražiti odgodu ročišta. S obzirom da apelant nije tako postupio, sud je odlučio kao u izreci odluke.

3. AP-644/16 Z. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa ZAK Ilijas Midžić i Elvisa Zulić iz Bihaća, podnijela je 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 062520 15 Rsž od 10. decembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom odbačena je tužba koju je apelantica podnijela protiv Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Bihać. Tokom postupka je utvrđeno da je predmet tužbenog zahtjeva da Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalna administrativna služba Bihać prihvati zahtjev JU Službe za zapošljavanje USK za apelanticu kojim se traži utvrđivanje početka osiguranja dana 1. januara 1992. godine i prestanka osiguranja sa danom 30. juni 1993. godine, te uplata doprinosa za navedeni period po važećoj stopi. Sud je utvrdio da je u Zakonu o matičnoj evidenciji osiguranika, obveznika uplate doprinosa i korisnika prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja propisano da matične evidencije ustrojava i vodi nositelj osiguranja na temelju podataka kojima raspolaže i podataka iz prijave obveznika uplate doprinosa. Za sporni period JU Služba za zapošljavanje USK je kao obveznik uplate doprinosa za apelanticu podnijela zahtjev za utvrđivanje početka i prestanka osiguranja koji je odbijen rješenjem donesenim u upravnom postupku. Protiv tog rješenja nije podnesena žalba, pa budući da se u konkretnom slučaju radi o pravnoj stvari za čije rješavanje nije nadležan sud u parničnom postupku, odlučeno je kao u izreci odluke.

4. AP-1233/16 Bojana Teodorović Kukrika (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Bogdan Golubović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 18. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 156611 15 Gž od 25. decembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene Komercijalne banke a.d. Banja Luka kojim je tražila da se utvrdi da je ništava odredba člana 3. stav 3. Ugovora o stambenom kreditu broj 0003-1084/07 od 4. oktobra 2007. godine koja glasi Banka može promijeniti kamatnu stopu i naknadu za godišnji monitoring u skladu s iznosima koje utvrdi u aktima svoje poslovne politike za ovu vrstu kredita, bez obaveze ugovornih strana da zaključuju poseban aneks ugovora, uz usmeno obavještenje korisnika. Sud je tokom postupka utvrdio da je apelantica predmetni ugovor o stambenom kreditu zaključila slobodno izraženom voljom sa dozvoljenom osnovom, da je ugovorom određen iznos kredita, rok otplate, kao i kamata stopa na dan odobravanja kredita, s tim što je odredbom člana 3. stav 3. ugovora određeno da se kamata može promijeniti. Sud je stava da odredba ugovora koju apelantica osporava nije suprotna prinudnim propisima, jer ugovaranje promjenjive kamate nije zabranjeno, niti suprotno pravnom poretku i dobrim običajima, stoga navedena odredba u smislu odredaba člana 103. stav 1. i člana 12. Zakona o obligacionim odnosima nije ništava.

5. AP-1284/16 Asim Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 21. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 064901 12 Rsž od 12. februara 2016. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla kojim je tražio da se obaveže tuženi, da apelantu kao autoru tehničkog unaprjeđenja samohodno drobilišno postrojenje, na ime naknade za korištenje tehničko unaprjeđenja u trajanju od pet godina ili proizvedenih 5.757.935,7 tona uglja ispati naknada u iznosu označenom u presudi, kao i da mu tuženi naknadi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je apelant, kao autor tehničkog unaprjeđenja, tražio da mu tuženi za korištenje tog unaprjeđenja plati naknadu za period od 1987. do 1992. godine, zasnivajući zahtjev na Zakonu o zaštiti pronalazaka i tehničkih unaprjeđenja i znakova raspolaganja. Sud je ukazao na odredbu člana 360. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da zastarjelošću prestaje pravo na zahtijevanje ispunjenja obveze, dok je u stavu 2. propisano da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac moga zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom člana 361. stav 1. ZOO propisano je da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Budući da se u ovom slučaju radi o potraživanju na koje se ima primijeniti rok zastare propisan u odredbi člana 371. ZOO od pet godina a da se apelantovo potraživanje odnosi na period od 1987. do 1991. godine, kao i da je apelant tužbu podnio 29. marta 2011. godine, proizlazi da je apelantovo potraživanje zastarjelo, čak i ako bi se zastrani rok počeo računati od 1. januara 12992. godine kao dana dospjelosti predmetnog potraživanja a ne od 1987. godine kao dna početka primjene tehničkog unaprjeđenja. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3296/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3296/15 (G. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio