Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-224/15 (JU „Dom zdravlja“ Gornji Vakuf i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Zastara
  • Javna vlast
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-224/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-224/15, rješavajući apelacije JU „Dom zdravlja“ Gornji Vakuf i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

JU „Dom zdravlja“ Gornji Vakuf protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 RS 044117 14 RSŽ od 4. decembra 2014. godine;

RMU „Banovići“ d.d. Banovići protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004784 13 REV od 15.

januara 2015. godine;

„Javno komunalno poduzeće“ d.o.o. Tomislavgrad protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Rs 002703 14 Rev od 7. januara 2016. godine;

Zeničko-dobojski kanton protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 103551 15 Rsž od 25. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-224/15 JU „Dom zdravlja“ Gornji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esma Husejnbegović, advokatica iz Bugojna, podnio je 15. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 RS 044117 14 RSŽ od 4. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice J.R. kojeg je podnijela protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je poništeno rješenje apelanta o otkazu ugovora o radu tužiteljice i naloženo apelantu da tužiteljicu vrati na rad, kao i da joj isplati plaće u spornom periodu i uplati pripadajuće doprinose. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je predmetni tužbeni zahtjev osnovan iz razloga što je ugovor o radu tužiteljice otkazan nakon istekao roka od 15 dana od dana saznanja činjenice zbog kojih se daje otkaz, koji rok je prekluzivne prirode u smislu odredbe člana 89. Zakona o radu FBiH. S tim u vezi je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke istakao da je po nalaženju tog suda prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku kada je poništio sporno rješenje apelanta, pri čemu je za svoju odluku dao jasne, određene i dovoljno obrazložene razloge koje u cjelosti prihvata i drugostepeni sud. Na drugoj strani, Kantonalni sud je naveo da apelant osnovano prigovora na pravilnost prvostepene odluke u pogledu dosuđenih iznosa na ime naknade plate i iznosa koji je apelant obavezan uplatiti na ime doprinosa, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka, pa je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena na način opisan u dispozitivu osporene konačne odluke. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbi člana 226., člana 229. stav 1. tačka 4. i člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH.

2. AP-746/15 RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 004784 13 REV od 15. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja S.V. kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata manje isplaćenih plaća, regresa, te drugih naknada plaće, kao i uplata pripadajućih doprinosa). Apelant je, također, obavezan naknaditi troškove postupka tužitelju. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je prvenstveno istakao da je neosnovan apelantov prigovor da je tužbu u konkretnom slučaju trebalo odbaciti kao neblagovremenu u smislu odredbe člana 103. Zakona o radu FBiH, budući da se radi o novčanim potraživanjima na koja se primjenjuju pravila o zastari potraživanja iz člana 106. navedenog Zakona. Dalje je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana 69., 106. i 115. Zakona o radu FBiH, te odredbe čl. 24. (stav 3), 25., 26., 28. i 29. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU). Po ocjeni revizionog suda, nije osnovana ni tvrdnja apelanta o pogrešnoj primjeni odredbe člana 76. stav 2. navedenog GKU kada tvrdi da se osnovom te odredbe taj ugovor primjenjuje samo na zaposlenike koji su članovi sindikata potpisnika ugovora. Također je navedeno da nije osnovan ni prigovor apelanta da, ukoliko je tužitelj član sindikata, GKU se ne može primijeniti jer ga sindikalna organizacija apelanta nije potpisala, a niti dala punomoć da je u pregovorima zastupa Samostalni sindikat RMU BiH i Samostalni sindikat rudara FBiH. Tvrdnja apelanta da tužitelj svoj zahtjev ne može zasnivati na direktnoj primjeni GKU, po ocjeni Vrhovnog suda, je neosnovan. Na kraju je navedeno u revizionoj odluci da nema pravnog uporišta ni tvrdnja apelanta da je stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine prestao da važi GKU. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana

248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-1343/16 „Javno komunalno poduzeće“ d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 002703 14 Rev od 7. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja R.D. kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je utvrđeno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod apelanta od 1. novembra 1993. godine do 5. maja 2000. godine, te je naloženo apelantu da u radnu knjižicu tužitelja upiše radni staž za taj period, te mu uplati doprinose, kao i da mu isplati na ime naknade plata ukupan iznos od 8.228,43 KM i iznos od 1.238,16 KM na ime otpremnine. Apelant je, također, obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano u reviziji navodi da tužitelj nije bio na čekanju posla. To što apelant nije donio rješenje o upućivanju tužitelja na čekanje posla nakon njegovog prestanka dolaska na posao, po ocjeni revizionog suda, ne znači da tužitelj nema status zaposlenika na čekanju od dana kada je prestao dolaziti na posao, budući da je stupanjem na snagu Zakona o radu nastupila nova situacija u kojoj je cilj zakonodavca bio da svi koji su do stupanja na snagu tog Zakona ostali bez posla mogu u skladu sa odredbom člana 143. istog Zakona realizovati svoja prava predviđena tom odredbom. Dalje je navedeno da navodi apelanta da je tužitelju prestao radni odnos zbog teže povrede radne dužnosti, koja se ogleda u neopravdanom dolasku tužitelja na posao u roku dužem od pet dana, nisu prema mišljenju Vrhovnog suda relevantni za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari, jer apelant tokom postupka nije ni izvodio dokaze na te okolnosti. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

4. AP-1430/16 Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Zenici, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica iz Zenice, podnio je 30. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 103551 15 Rsž od 25. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, apelant obavezan da tužiteljima na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati novčani iznos od ukupno 79.501,83 KM, te da im uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Apelant je, također, obavezan da tužiteljima naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su neosnovani navodi apelanta da se tužitelji neosnovano pozivaju na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) i da se na njihova potraživanja treba primjenjivati Zakon o državnoj službi FBiH, odnosno Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH. S tim u vezi je u obrazloženju osporene odluke navedeno da su tačni navodi apelanta da je 1. januara 2006. godine stupio na snagu Kolektivni ugovor za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova u Ze-do kantonu. Međutim, kako je odredbom člana 3. stav 3. novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH propisano primjenjivanje najpovoljnijeg prava za zaposlenike u slučajevima kada je neko pravo regulisano različitim aktima na različitim nivoima, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnoj pravnoj situaciji imaju primijeniti odredbe navedenog GKU koji je još uvijek na snazi bez obzira što je Vlada Ze-do kantona otkazala njegovu primjenu i povukla suglasnost na njegov tekst svojom Odlukom od 10. decembra 2001. godine. Također je utvrđeno da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi o neblagovremenosti tužbe, budući da se radi o novčanim potraživanjima na koja se primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana

106. Zakona o radu, a ne rok iz člana 103. navedenog Zakona. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbi člana 226. i člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-224/15.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-224/15 (JU „Dom zdravlja“ Gornji Vakuf i… | Sudska praksa | Aktio