Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-335/15 (N. P. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-335/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-335/15, rješavajući apelacije Nenada Plavšića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nenad Plavšić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048557 13 Rev od 23. oktobra 2014. godine;

Asim Harbaš protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 002644 14 Gž od 14. novembra 2014. godine;

Marko Krešić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 048379 13 Gž od 5. novembra 2015. godine;

"Kubik trans Niskogradnja" d.o.o. Laktaši protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 087636 15 Pž od 16.

novembra 2015. godine;

Marko Kovačević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 003224 13 Rev od 3. decembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-335/15 Nenad Plavšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048557 13 Rev od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan usmeni kupoprodajni ugovor koji je zaključio 20. maja 1967. godine sa H.K. za nekretnine pobliže opisane u izreci prvostepene presude, dok je tužba apelanta u dijelu kojim je tražio da se obavežu tuženi (M.P., R.Š., M.P. i Grad Banjaluka) da mu na ime naknade za izgrađeno građevinsko zemljište pobliže označeno u dispozitivu presude solidarno isplate iznos od 28.497,00 KM, kao i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da je 20. maja 1967. godine, kako tvrdi u tužbi, kao kupac predmetnih nekretnina sa svojom braćom R.P. i T.P., kao kupcima, zaključio usmeni kupoprodajni ugovor sa prodavcem tih nekretnina H.K., na način kako je to tada bilo predviđeno u pravnom pravilu iz paragrafa 861. OGZ. Naime, navedeno proizilazi i iz nesporne činjenice da su predmetne nekretnine kupili apelantova braća R.P. i T.P. dana 5. decembra 1967. godine i o tome sa prodavcem sačinili ugovor u pismenoj formi propisanoj zakonom, te da su se na temelju ugovora upisali kao suvlasnici i posjednici predmetnih nekretnina na kojima su sagradili porodičnu kuću i nesmetano ih koristili (R.P. do svoje smrti 1995. godine, a nakon toga njegovi nasljednici koji su tuženi u ovoj parnici) sve do 2001. godine, kada je apelant podnio predmetnu tužbu sudu. Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da ima valjan pravni osnov za sticanje suvlasništva na predmetnim nekretninama, te je odlučio kao u dispozitivu osporene odluke.

2. AP-494/15 Asim Harbaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Simo Tošić advokat iz Banjaluke, podnio je 30. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 002644 14 Gž od 14. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao isključivo pravo suvlasništva sa ½ dijela na nekretninama pobliže opisanim u izreci prvostepene presude, što je tužena (Općina Cazin) dužna priznati i trpjeti te dozvoliti izdavanje podobne isprave za zemljišno-knjižni prenos suvlasništva na predmetnim nekretninama. Kantonalni sud je naveo da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da presuda Općinskog suda u Cazinu broj P: 319/66 od 13. novembra 1967. godine (novi broj predmeta P: 238/69) nije postala pravosnažna, već da je ista ukinuta, te da je nakon ukidanja navedene presude postupak završen povlačenjem tužbe tako da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je pravosnažnom presudom utvrđeno da su M.V., A.V. i S.R. na predmetnim nekretninama stekli pravo vlasništva dosjelošću prije nego su prodali predmetne nekretnine. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da su lica od kojih je kupio predmetne nekretnine odnosno suvlasnički dio, doista i bili vlasnici predmetnih nekretnina. S tim u vezi, pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelant nema pravni osnov za sticanje prava vlasništva odnosno suvlasništva, jer prodavac nije bio vlasnik, već je vlasnik predmetnih nekretnina Državni erar FNRJ kao zemljišno-knjižni vlasnik od 1946. godine tj. nekretnine su državno vlasništvo, te da su ugovori o kupoprodaji nekretnina zaključeni usmeno ništavi jer nisu zaključeni u pismenoj formi, koja je bila propisana kao obavezna tada važećim Zakonom o prometu nepokretnosti bez obzira što su u cjelosti ispunjeni, jer se nedostatak pismene forme ne može nadomjestiti ispunjenjem ugovora. Također, žalbeni navod, da je porodica od koje je kupio predmetne nekretnine iste stekla u vlasnišvo na osnovu kompenzacije za oduzeto zemljište u korist Agrokomerca, apelant nije dokazao jer odluka organa uprave da se daje u zamjenu predmetno zemljište ne postoji zbog čega je i vođen spor protiv tužene koji nije pravosnažno okončan, naprotiv tužba je povučena.

3. AP-42/16 Marko Krešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Tomislav Zelić advokat iz Ljubuškog, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 048379 13 Gž od 5. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnine pobliže opisane u izreci prvostepene presude, prema skici vještaka geometra od 10. juna 2013. godine koja čini sastavni dio presude, te da se slijedom navedenog apelant upiše kao vlasnik predmetne nekretnine uz istovremeno brisanje tuženih (V.K. i A.K.), uz obavezu apelanta da tuženim naknadi troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da su tuženi, u zemljišnim knjigama i posjedovnom listu, upisani kao suvlasnici odnosno sukorisnici predmetne nekretnine koju su naslijedili iza umrlog oca N.K. rješenjem Općinskog suda od 24. septembra 2007. godine, te je sporno da li je apelant građenjem na tuđem zemljištu stekao vlaasništvo na objektu (kući), jer tvrdi da je srušio stari i gradio potpuno novi objekt. Dalje je utvrđeno da je sporni objekt površine 56 m2 sagrađen na dijelu predmetne nekretnine, koja je u suvlasništvu i suposjedu tuženih, te na dijelu nekretnine koja je u posjedu apelanta, kao i da je objekat upisan u katastar i snimljen avio snimanjem iz 1954. godine i da se sadašnji objekt jednim dijelom poklapa sa starim objektom. Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant svojim materijalom i svojim radom nije stvorio novu stvar već je adaptirao postojeći dio kuće koji je bio sagrađen na predmetnoj nekretnini, te da se izvedenim radovima od strane apelanta nije promijenila supstanca postojeće nekretnine-kuće, zbog čega se u smislu odredbe člana 21. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ne radi o izradi nove stvari, da bi apelant po odredbi člana 22. navedenog Zakona mogao steći pravo vlasništva na toj stvari. S obzirom da je u toku postupka utvrđeno da je u vrijeme gradnje na nekretnini postojao objekt koji je bio vlasništvo oca tuženih, uz čiju saglasnost je i vršena rekonstrukcija, to nema osnova za utvrđenje vlasništva gradnjom na tuđem zemljištu na osnovu čl. 25. i 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno člana 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Također, kako dalje ističe Kantonalni sud, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da apelant pravo vlasništva na spornom objektu nije stekao ni dosjelošću, u skladu sa odredbom člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koja je identična odredbi člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (prema kojem je potrebno da je posjed stjecatelja savjestan, a on postoji kada posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova). Naime, apelantu je bilo poznato da je predmetna nekretnina u vlasništvu oca tuženih, a kasnije i tuženih, dok tvrdnja da je dioba nekretnina između prednika parničnih stranaka izvršena po Ugovoru o diobi od 17. aprila 1971. godine nije osnovana, jer predmetni Ugovor nije potpisan od strane učesnika diobe.

4. AP-301/16 "Kubik trans Niskogradnja" d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Raosavljević advokat iz Banjaluke, podnio je 18. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 087636 15 Pž od 16. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta (tuženog) i potvrđena je prvostepena presuda kojom je obavezan apelant da tužitelju (Opština Laktaši) na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 13.930,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan. U toku postupka je utvrđeno da je djelimično osnovan apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja (za period do 1. januara 2001. godine, budući da je tužba podnesena 2. avgusta 2010. godine a nije moguće utvrditi iznos potraživanja od 31. jula do 31. decembra 2000. godine), te da iz nalaza vještaka ekonomske struke proizilazi da nezastarjelo potraživanje tužitelja iznosi 19.900,00 KM, od čega tužitelju pripada 70% odnosno 13.930,00 KM imajući u vidu zakonom propisani način raspodjele sredstava ostvarenih po osnovu iskorištavanja mineralnih sirovina u smislu odredbi Zakona o rudarstvu. Viši privredni sud je istakao da je količina eksploatisanog šljunka utvrđena uvidom od strane ovlaštene komisije čiji su članovi ovlaštena i službena lica (poljoprivredni inspektor, geometar i referent uprave prihoda), te da zapisnik o utvrđenom stanju predstavlja službenu ispravu koja dokazuje utvrđeno stanje, to je na tuženom (apelantu) teret dokaza u pogledu osporavanja na taj način utvrđene količine eksploatisanog šljunka. U konkretnom slučaju apelant ničim nije dokazao drugačije činjenično stanje, niti je svoje osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja potkrijepio uvjerljivim dokazima i argumentima, to se apelantovo odbijanje potpisivanja zapisnika i ignorisanje činjeničnog stanja utvrđenog od strane navedenih ovlaštenih i stručnih lica ne može prihvatiti kao valjan argument protiv tužbenog zahtjeva. U prilog navedenom je i činjenica da se, prema članu 16. stav 3. Zakona o rudarstvu, pravnim licima može odobriti eksploatacija šljunka sa lokaliteta na površini zemlje u količinama do 10.000 m3, dok u konkretnom slučaju apelant ne samo da nije imao odobrenje za eksploataciju šljunka, već je u predmetnom periodu eksploatisao čak 98.700 m3 šljunka.

5. AP-1217/16 Marko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Bukovice, podnio je 21. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 003224 13 Rev od 3. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici (R.M.) na ime naknade štete zbog preuzete kupoprodajne cijene za prodaju nepokretnosti pobliže opisanih u izreci prvostepene presude, koje nisu posjed i vlasništvo tuženog-apelanta, isplati iznos od 48.750,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U toku postupka je utvrđeno da su apelant kao prodavac i tužiteljica kao kupac 18. novembra 2007. godine zaključili i potpisali kupoprodajni ugovor o prodaji nepokretnosti, prema kojem je apelant prodao tužiteljici predmetne nekretnine za kupoprodajnu cijenu od 50.000,00 KM, da je tužiteljica uplatila iznos od 25.000,00 Eur na račun apelanta, da predmetne nepokretnosti u vrijeme zaključenja ugovora kao i danas nisu upisane na ime apelanta, te da predmetne nepokretnosti od pokretanja predmetnog spora apelant drži u posjedu i da tužiteljica nikada nije ušla u posjed predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant u konkretnom slučaju raspolagao nepokretnostima na kojima nije imao pravo svojine, iako je, kod ovakvog (derivativnog) načina sticanja prava svojine na nepokretnostima potrebno (između ostalog) da na datoj nepokretnosti postoji pravo svojine prodavca, te da je apelant prenio više prava nego što ih sam ima, u pogledu predmetnih nepokretnosti. S obzirom da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je bio vlasnik prodatih nepokretnosti, niti to pravo sada ima, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav u smislu člana 103. u vezi sa članom 47. Zakona o obligacionim odnosima (predmet obaveze je pravno nemoguć), pa je pravilno obavezan apelant da tužiteljici vrati iznos koji je primio na ime kupoprodajne cijene. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-335/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-335/15 (N. P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio