Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1609/15 (A.K. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1609/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1609/15, rješavajući apelacije A. K. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A. K., protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 012703 14 Gž od 24. novembra 2014. godine;
Darko Dolić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017774 15 Rev od 9. decembra 2015. godine;
Vesna Milošević i Nikolina Milošević, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 043292 14 Gž od 11. novembra 2015.
godine;
Osman Hodžić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 022792 16 Gž 2 od 26. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1609/15 A. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Draginja Selak, advokatica iz Gradiške, podnio je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 012703 14 Gž od 24. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Ž. G. isplati na ime materijalne štete određeni novčani iznos, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio vlasnik pet alpskih koza, a da je apelant, prema saglasnim izjavama svjedoka V. B. i D. A., ostavio kantu ureje (vještačko đubrivo) na njivi, te da je nakon što su koze pojele vještačko đubrivo došlo do njihovog uginuća. Nadalje, utvrđeno je da je veterinarski inspektor A. H. uz prisustvo odgovornog lica B. K. sačinila zapisnik o navedenom događaju, a da je jedan leš koze upućen na dijagnostiku u Veterinarski institut „Dr. Vaso Butozan“ u Banjoj Luci, u kom je konstatovano, između ostalog, da makroskopski nalaz ukazuje na brz tok bolesti, da do ovakvih promjena najčešće dolazi usljed dejstva različitih toksina, odnosno bakterijskih endotoksina, te da bakteriološkim ispitivanjem organa nisu izolovane patogene bakterije koje bi mogle dovesti do brzog uginuća životinja izazvano peraktnim ili aktnim tokom bolesti. Dakle, utvrđeno je da izvještaj Veterinarskog zavoda „Dr. Vaso Butozan“ nije tumačen proizvoljno, te da iz izvještaja proizilazi da do ovakvih promjena kod koza dolazi najčešće usljed dejstva različitih toksina, a kada se navedeni izvještaj dovede u vezu sa izjavama svjedoka, zaključeno je da je naglo uginuće koza u uzročno posljedičnoj vezi sa ponašanjem apelanta.
2. AP-524/16 Darko Dolić iz (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prozora-Rame, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 3. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017774 15 Rev od 9. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Bosna i Hercegovina, Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete, dok je apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je apelant oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo iz člana 173. tačka c), e) i f) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, te da je u pritvoru proveo ukupno 268 dana, nakon čega su mu izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja, kao i dnevne provjere od strane nadležnog policijskog organa u trajanju od devet mjeseci. Nadalje, utvrđeno je da se naknada za psihičke boli zbog povrede ugleda, časti i slobode utvrđuje i dosuđuje u jednom iznosu, jer nematerijalna šteta za duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode predstavlja jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane uz ličnost oštećenog proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. Također, zaključeno je da nema opravdanja da se apelantu dosudi novčana naknada na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti od 5%, koje je posljedica retraumatizacije uzrokovane neosnovanim lišenjem slobode i sudskim postupkom, u odnosu na prisutno ukupno umanjenje životne aktivnosti u procentu od 30%, uzrokovano ratnim i poslijeratnim zbivanjima. Osim toga, konstatovano je da dosuđeni iznos nije nerealan i nepravičan, te da je pravilno primjenjena odredba člana 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, koja obavezuje sud da prilikom odlučivanja o dosuđivanju novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu, duševne bolove i strah velikog intenziteta i dugog trajanja, vodi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada.
3. AP-718/16 Vesna Milošević i Nikolina Milošević (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica) iz Prijedora, koje zastupa Dragan Radetić, advokat iz Prijedora, podnijele su 12. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 043292 14 Gž od 11. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi „UNIQA Osiguranje“ d.o.o. Sarajevo da prvoapelantici na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova isplati određeni novčani iznos, a da drugoapelantici na ime naknade materijalne štete po osnovu troškova liječenja i na ime naknade nematerijalne štet (na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti, pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti), isplati određeni novčani iznos, dok su apelantice sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbijene. U toku postupka je utvrđeno da je nakon saobraćajne nezgode prvoapelantica zadobila običnu tešku tjelesnu povredu, a drugoapelantica tešku tjelesnu povredu. Pored toga, utvrđeno je da su i prvoapelantica i drugoapelantica doprinijele nastanku štete 30%, iz razloga što su znale da je vozač putničkog motornog vozila marke „Pežo 206“ prije saobraćajne nezgode konzumirala alkohol, pa su svjesno preuzele rizik nastanka mogućih štetnih posljedica. Dakle, konstatovano je da šteta nije nastala isključivom krivicom osiguranika tuženog, pa shodno tome prvoapelantica i drugoapelantica nemaju pravo na naknadu dijela štete koji potiče od njihove krivice. Isto tako, konstatovano je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke da je prvoapelantica pretrpjela tjelesne povrede koje imaju za posljedicu umanjenje životne aktivnosti 5% u prvih 24 sata od povrede, odnosno da se radi o umanjenju opšte životne aktivnosti privremenog karaktera, te nije opravdano dosuditi novčanu naknadu za ovaj vid nematerijalne štete. Također, konstatovano je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, da je drugoapelantica pretrpjela umanjenje životne aktivnosti od 25%, te joj pripada naknada za pretrpljeni fizički bol, pretrpljeni strah, duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti, koji predstavljaju satisfakciju za navedene vidove štete.
4. AP-932/16 Osman Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ugljevika, kojeg zastupa Dragomir Živanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. februar 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 022792 16 Gž 2 od 26. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi S. H. da apelantu naknadi štetu na ime fizičkih bolova, pretrpljenog straha, izgubljene zarade i troškova liječenja, isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjem osnovnog suda u Bijeljini od 20. marta 2008. godine obustavljen prekršajni postupak pokrenut protiv okrivljene D. H., tuženog i apelanta iz razloga što nije dokazano da su navedena lica počinila prekršaj iz člana 8. i 12. Zakona o javnom redu i miru, odnosno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Bijeljini od 16. oktobra 2014. godine stavljena van snage presuda istog suda od 7. oktobra 2009. godine, kojom je odbijena optužba da je tuženi povrijedio apelanta nanijevši mu tjelesnu povredu kamenom u vidu razderine glave na tjemenu i sljepoočnoj regiji, te da je ciglom povrijedio apelantovo desno rame, odnosno da nema dokaza na osnovu kojih se može zaključiti da je tuženi nanio tjelesne povrede apelantu. Također, konstatovano je da je apelant na ročištu od 21. aprila 2011. godine izjavio da ne zna da li ga je kamenom u glavu i ciglom u prsa udario tuženi ili njegova žena. Dakle, zaključeno je da nema dokaza da je tuženi pod navedenim okolnostima apelantu nanio naprijed opisane povrede, pa shodno tome ne postoji niti osnov da se tuženi obaveže da apelantu naknadi štetu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1609/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava npr., nediskriminacija, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman