Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1167/16 (S.F.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1167/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1167/16, rješavajući apelaciju S.F., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.F. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010273 14 Uvp od 20. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

S.F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 16. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010273 14 Uvp od 20. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev tuženog Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: tuženi) za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 10. septembra 2013. godine, koja je preinačena tako da je apelantova tužba odbijena. Naime, utvrđeno je da je osporenom presudom uvažavanjem tužbe poništeno rješenje tuženog od 19. jula 2012. godine kojim je u vršenju revizije ukinuto rješenje Odjeljenja za boračko invalidsku zaštitu Općine Prnjavor od 3. jula 2008. godine, te apelantu utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI), V kategorije sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja nastalog u vršenja vojne dužnosti kao pripadnik oružanih snaga RS počev od 1. augusta 2012. godine pa nadalje. Nadalje, utvrđeno je da je ukinutim rješenjem, donesenim u postupku prevođenja, apelantu i dalje priznat status RVI I kategorije sa 100% invaliditeta po osnovu bolesti zadobijene u vršenju vojne dužnosti, sa pravom na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć I stepena, ortopedski dodatak I stepena i dopunsko materijalno obezbjeđenje počev od 1. maja 2008. godine, trajno.

U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da tuženi organ nije bio obaviješten od strane prvostepenog organa da je donijeto rješenje o prevođenju. Dakle, utvrđeno je da u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, s obzirom da je dokazni postupak na okolnost utvrđenja vojnog invaliditeta detaljno proveden, kao i zbog činjenice da je u dispozitivu prvostepenog rješenja navedeno da to rješenje podliježe reviziji, kao i rješenje od 8. februara 2012. godine donijeto u postupku prevođenja, ne može se prihvatiti pravilnim stav Okružnog suda da je osporeni akt nezakonit jer je već bilo donijeto rješenje od 8. februara 2012. godine, bez provođenja postupka i bez uvida u upravni spis. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da se ne može zanemariti zaključak tuženog u osporenom aktu da su utvrđene odlučne činjenice za ocjenu oštećenja organizma apelanta i udjela vojnog invaliditeta u tom oštećenju od strane Konzilija ljekara Klinike za očne bolesti i ljekara određenih specijalnosti, članova drugostepene ljekarske komisije na osnovu medicinske dokumentacije i pregleda apelanta u skladu sa pravilima medicinske struke i nauke. Prema tome, sud je zaključio da su na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene relevantne odredbe Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata i Pravilnika o utvrđenju procenta vojnog invaliditeta koji je bio na snazi u vrijeme kad je apelantu prvi put priznato svojstvo RVI i kad je donijeto prvostepeno rješenje.

U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1167/16 (S.F.) | Sudska praksa | Aktio