Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1068/16 (S. N. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1068/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1068/16, rješavajući apelacije Safeta Nožića i Osmana Demira, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Safeta Nožića i Osmana Demira podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017237 13 U od 10. decembra 2015. godine i broj 09 0 U 017161 13 U od 10. decembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1068/16 Safet Nožić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 11. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 017237 13 U od 10. decembra 2015. godine.

2. AP-1069/16 Osman Demir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 11. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 017161 13 U od 10. decembra 2015. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1068/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama odbijene su tužbe apelanata protiv rješenja tuženog Federalnog zavoda PIO (u daljnjem tekstu: tuženi) od 31. januara i 8. februara 2013. godine, kojim su odbijene njihove žalbe protiv rješenja prvostepenog organa od 13. i 17. decembra 2012. godine. Tim rješenjima su zahtjevi apelanata za isplatu penzije primjenom koeficijenta 1,73 odbijeni. U toku postupaka je, pored ostalog, utvrđeno da su apelanti 24. augusta i 24. septembra 2012. godine prvostepenom organu podnijeli zahtjeve za isplatu penzije primjenom isplatnog koeficijenta 1,73 počev od 1. jula 2012. godine. U postupanju po tim zahtjevima je utvrđeno da je apelantima privremenim rješenjima prvostepenog organa od 8. aprila i 8. juna 2000. godine priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa Uredbom o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika FBiH, počev od 1. aprila, odnosno 1. maja 2000. godine. Također, utvrđeno je da su ta rješenja zamijenjena konačnim rješenjima prvostepenog organa donesenim 30. maja 2008. godine kojima je apelantima priznato pravo na starosnu penziju na osnovu relevantnih odredbi navedene Uredbe. Isto tako, utvrđeno je da je tačkom V dispozitiva tih prvostepenih rješenja riješeno da će se sredstva za isplatu penzija po tim rješenjima osigurati i iz Budžeta FBiH.

Nadalje, utvrđeno je da je nesporna činjenica da je apelantima priznata starosna penzija pod povoljnijim uvjetima rješenjima prvostepenog organa od 30. maja 2008. godine i da se ista isplaćivala iz sredstava Budžeta, odnosno iz sredstava koja je osigurala Vlada FBiH, za čije je predlaganje i izvršenje ona odgovorna u skladu sa odredbama Zakona o budžetima u FBiH. S obzirom da se raspoloživa sredstva iz člana 4. stav 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima raspoređuju primjenom koeficijenta za isplatu, sud je zaključio da je Vlada FBiH koja je odgovorna za izvršenje Budžeta FBiH, imala pravo utvrđivati koeficijent za obračun, koji ne mora biti konstantan, nego u skladu sa odredbama navedenog zakona i isti zavisi o raspoloživim sredstvima, te može biti veći ili manji. Shodno tome, sud je zaključio da je Vlada FBiH imala zakonsko ovlaštenje da donese Odluku od 17. jula 2012. godine o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uvjetima koje se finansiraju iz Budžeta FBiH. Naime, utvrđeno je da je tačkom I navedene Odluke propisano da se u cilju provođenja mjera Stand by aranžmana sa MMF-om i usklađivanja visine penzija ostvarenih pod povoljnijim uvjetima sa planiranim sredstvima za te namjene u Budžetu FBiH za 2012. godinu, utvrđuje isplatni koeficijent u visini od 1.485, dok je tačkom II iste Odluke, propisano da se isplatni koeficijent iz tačke I. Odluke, može primjenjivati na sve penzije ostvarene pod povoljnijim uvjetima, koje se finansiraju iz Budžeta FBiH, a primjenjivat će se i na navedeni Zakon. Zatim, tačkom III Odluke propisano je da će se sredstva za izvršenje iste obezbijediti u Budžetu FBiH, a tačkom IV stav 1. Odluke propisano je da je isplatni koeficijent utvrđen iz tačke I iste Federalni zavod PIO obavezan primijeniti kod isplate penzija za period juli – decembar 2012. godine, dok je tačkom IV stav 2. Odluke propisano da će se ta Odluka primjenjivati i poslije perioda iz prethodnog stava sve dok Vlada FBiH ne izmijeni ili ne donese drugu odluku.

Imajući u vidu relevantne zakonske odredbe i odredbe predmetnih Uredbi, sud je zaključio da je Vlada FBiH bila ovlaštena donijeti navedenu Odluku o utvrđivanju isplatnog koeficijenta, te su neosnovane primjedbe apelanata u pogledu nadležnosti Vlade FBiH za donošenje te Odluke i u pogledu obaveze tuženog da istu primjeni u konkretnom slučaju. Također, utvrđeno je da su neosnovani i navodi apelanata da je pomenuta Odluka Vlade FBiH u suprotnosti sa odredbama čl. 51 i 126 Zakona o PIO, kojima se regulišu samo tehnička pitanja koja se odnose na matičnu evidenciju vojnih osiguranika i vođenje sredstava koja se koriste za isplatu penzija vojnim osiguranicima i tim se odredbama ne regulišu prava vojnih osiguranika. Isto tako, utvrđeno je da je tuženi organ na osnovu tačke IV stav 1. navedene Odluke Vlade FBiH bio obavezan primjenjivati utvrđeni isplatni koeficijent od 1,485 na sve korisnike penzija koji su to pravo ostvarili na osnovu predmetnih Uredbi I, II. i III. i kojim je to pravo potvrđeno Zakonom o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, pa i u odnosu na apelante, koji su navedeno pravo ostvarili po osnovu Uredbe I. Prema tome, sud je zaključio da apelanti kao korisnici prava na povoljnije penzionisanje primjenom navedene Odluke nisu dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na ostale korisnike prava iz penzijskog osiguranja. Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1068/16 (S. N. i drugi) | Sudska praksa | Aktio