Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3238/15 (A. B. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3238/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3238/15, rješavajući apelacije Almira Begića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Almir Begić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 447710 14 Rev od 31. marta 2015. godine;

Marko Hušidić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 001675 15 Gž 2 od 4. novembra 2015. godine;

Safet Dukić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 049373 15 Gž od 23. decembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3238/15

1. Almir Begić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, iz Tuzle, podnio je 25. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 447710 14 Rev od 31. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene odluke kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavim Odluka Skupštine tužene („Sarajevske berze-burze za vrijednosne papire“ d.d. Sarajevo) o imenovanju članova Nadzornog odbora tužene, donesene na osmoj sjednici tužene kao i ostale Odluke donesene na toj sjednici. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da kod nespornog činjeničnog utvrđenja da je apelant razriješen funkcije generalnog direktora društva 5. maja 2005. godine, kada mu je otkazan ugovor o zaposlenju i kada mu je prestao radni odnos sa tuženom, te da je tužbu u predmetnom sporu podnio 25. maja 2005. godine, kada više nije bio član upravnog, a ni nadzornog odbora tužene, to stoji kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije bio aktivno legitimisan za podnošenje tužbe u predmetnom sporu za utvrđenje ništavosti spornih odluka skupštine tužene. S obzirom na navedeno Vrhovni sud konstatuje da je pravilan stav drugostepenog suda kada smatra da odredba člana 258. Zakona o privrednim društvima striktno određuje ko može pokrenuti postupak pobijanja i poništenja odluke skupštine dioničkog društva iz razloga navedenih u članu 257. navedenog zakona.

AP-17/16

2. Marko Hušidić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Mirsada Bašić, advokatica iz Velike Kladuše, podnio je 30. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 001675 15 Gž 2 od 4. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojen je tužiteljicin (M. S.) tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je djelomično ništav ugovor o prodaji (čiji je predmet prodaje bliže opisan u prvostepenoj presudi) zaključen između drugotužene (A. M.) kao prodavca i apelanta kao kupca i to za prodanu površinu od 9 m2, slijedom čega je ništav upis i uknjižba ove površine zemljišta u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je među parničnim strankama sporno da li je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen između apelanta i drugotužene, a kojim ugovorom je bila obuhvaćena i sporna površina od 9m2, a koja se površina u naravi sastoji od porodičnog mezarja porodice tužiteljice, ništav ili ne i da li je upis ovih 9m2 na apelanta u javnim registrima o nekretninama ništav ili ne. Dalje se navodi, da je tužiteljica u smislu odredbe člana 7. i

123. Zakona o parničnom postupku, dokazala činjenice na kojim je temeljila tužbeni zahtjev, a te činjenice jesu da je predmetnim ugovora o kupoprodaji nekretnina bilo obuhvaćeno i spornih 9m2 zemljišta parcele, a koja površina u naravi čini porodično mezarje porodice tužiteljice, da među strankama nije sporno da na terenu u stvarnosti postoje mezarluci, da otac tužiteljice upravo tih 9m2 zemljišta nikada nije prodao predniku drugotužene, pa zbog toga se sporna površina nije mogla ni uspješno uknjižiti na prednika drugotužene, niti je onda njen prednik mogao njoj prenijeti pravo vlasništva, a tako ni drugotužena nije mogla prenijeti pravo vlasništva na apelanta kada je u pitanju navedenih 9m2 jer niko ne može na drugog prenijeti pravo koje nije ni sam stekao. S obzirom na navedene odlučne činjenice koje je pravilno utvrdio prvostepeni sud, Kantonalni sud konstatuje, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvoji tužbeni zahtjev.

AP-538/16

3. Safet Dukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 2. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 049373 15 Gž od 23. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov i tužiteljicin (Š. D.) tužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između prvotužene (S. H.) kao prodavca i drugotuženog (S. M.) kao kupca a čiji je predmet bliže opisan u izreci prvostepene odluke. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je nakon ocjene svih provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da su zakonski nasljednici odnosno apelant, tužiteljica i prvotužena stekli svojinu na nekretninama iza svog oca, naslijeđem u trenutku otvaranja nasljeđa, koje nasljeđe je otvoreno smrću njihovog oca, te da su izvršili usmenu diobu naslijeđenih nekretnina pa tako i sporne nekretnine (koja je predmet spornog ugovora o kupoprodaji), a što slijedi i iz nalaza i mišljenja vještaka i što je u saglasnosti sa podacima iz Zapisnika sa ročišta održanog u ostavinskom postupku iza njihovog oca. Dalje se navodi da je izvršena usmena dioba kroz sastavljenu skicu snimanja i prijavni list „dobila“ svoju pismenu formu kroz odluku Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama Opštine Bijeljina na osnovu koje odluke je dioba upisana u evidencione knjige nekretnina, pa tako i dioba sporne parcele na po 1/2 na ime tužiteljice i prvotužene. Također se navodi da je nakon navedenog upisa suvlasničkog i suposjedničkog dijela u evidencionim knjigama nekretnina na ime prvotužene, ista spornim kupoprodajnim ugovorom raspolagala sa svojim dijelom (suvlasničkim dijelom od 1/2 na spornoj parceli) u korist drugotuženog, koji ugovor je proveden kroz evidencione knjige nekretnina. S obzirom na navedno, Okružni sud konstatuje da iz činjeničnog i pravnog utvrđenja prvostepenog suda slijedi da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora, a što su apelant i tužiteljica svojom tužbom zahtijevali, jer iz utvrđenja prvostepenog suda slijedi da predmetni kupoprodajni ugovor nije protivan Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva, shodno članu 103/1 Zakona o obligacionim odnosima.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3238/15.

5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3238/15 (A. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio