Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-608/15 (S. R., E. Č. i Z. Č. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-608/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-608/15, rješavajući apelacije Sadike Radonja i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sadika Radonja, Emin Čankušić i Zahida Čankušić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043304 14 Rev od 27. novembra 2014. godine;

Ševko Erović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 023959 15 Rev od 4. novembra 2015.

godine;

"Hajdić" d.o.o. Maglaj, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 002401 15 Rev od 3.

novembra 2015. godine;

Mirjana Jočić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 027640 13 Rev od 29. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-608/15 Sadika Radonja, Emin Čankušić i Zahida Čankušić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 10. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043304 14 Rev od 27. novembra 2014. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata podnesen protiv tuženih „Sarabon“ d.d. Tvornica čokolada i kandita Sarajevo u stečaju, Vlade Kantona Sarajevo i Agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo kojim su tražili da sud tužene obveže da apelantima solidarno isplate nematerijalnu štetu prouzrokovanu trpljenjem duševnih bolova zbog umanjenja opće životne radne aktivnosti, te zbog ugrožavanja životne egzistencije u iznosima označenima u presudi. Apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na odredbama člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odredbama čl. od 68. do 72. Zakona o radu, zatim Zakona o imovini Kantona Sarajevo, Zakona o Kantonalnoj agenciji za privatizaciju Kantona Sarajevo i Statuta Kantonalne agencije za privatizaciju. Sud je tokom postupka utvrdio da apelanti smatraju da su dokazali da su odgovorna lica prvotuženog ,,Sarabon“ d.d. svojim neodgovornim i kriminalnim ponašanjem namjerno prouzrokovali njegovu propast i uništenje, kao i da su u tim nezakonitim radnjama sudjelovali i odgovorna lica drugotuženog Kantona Sarajevo (Ministarstvo privrede). Sud je utvrdio da ovi navodi apelanata nisu osnovani i da, u smislu odredaba člana 155. u vezi sa članom

172. ZOO, ne postoji obaveza tuženih da naknadi štetu apelantima.

2. AP-55/16 Ševko Erović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 023959 15 Rev od 4. novembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih bolova zbog protupravnog lišenja slobode i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti zbog nehumanog tretmana za vrijeme zarobljeništva isplati ukupan iznos od 23.000,00 KM. Tokom postupka je utvrđeno da je predmet spora zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju je apelant pretrpio u periodu od 30. juna 1993. do 18. maja 1993. godine. Sud je ukazao da je odredbom člana 376. stav 1. ZOO propisano da pravo potraživanja naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu, dok je u stavu 2. istog člana propisano da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala. O svim vidovima nematerijalne štete koje je pretrpio, apelant je bio obaviješten nalazom kliničkog psihologa od 31. januara 2001. godine – dakle, od tog datuma je apelant „saznao za štetu“. Dakle, objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO od pet godina za apelanta je isticao 31. januara 2006. godine

– to je bio zadnji da kada je mogao podnijeti tužbu. Budući da je tužba podnesena 1. novembra 2007. godine, Sud je utvrdio da je podnesena po proteku objektivnog, prekluzivnog roka zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

3. AP-230/16 "Hajdić" d.o.o. Maglaj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 12. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 002401 15 Rev od 3. novembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant tužiteljici A. M.-S. na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 30.150,00 KM. Tokom postupka je utvrđeno da je tužiteljica, vozeći bicikl na regionalnom putu Zavidovići-Doboj, na kojemu je apelant prokopao put izvodeći radove, pala s bicikla u prokopani kanal i tom prilikom zadobila teške tjelesne povrede. Utvrđeno je da je apelant, kao izvođač radova, propustio poduzeti sve mjere osiguranja radova postupajući suprotno odredbama čl. 22., 144. i 149. ZOBS. Na temelju navedenog, te na temelju odredaba 154., 173., 174. stav 1., 192., 195. stav 1., 200. i 207. ZOO utvrđena je apelantova odgovornost za štetu koju je pretrpila tužiteljica zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

4. AP-348/16 Mirjana Jočić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Broda, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnijela je 19. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 027640 13 Rev od 29. oktobra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog M. Č. kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi, kao načelnik Općine Brod, u periodu od dolaska na dužnost i za vrijeme dok je apelantica odrađivala otkazni rok nad njom vršio mobing, čime joj je znatno narušeno zdravlje. Istom je presudom odbijen apelanticini tužbeni zahtjev da se tuženi obveže da joj nadoknadi nematerijalnu štetu zbog mobinga i to na ime duševnih bolova zbog straha od gubitka posla i straha za pronalaženje novog posla, duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, i za duševnu bol zbog smanjenja životne aktivnosti zbog šikaniranja, sa zakonskom zateznom kamatom. Sud je tokom postupka ukazao da je stava da je, kada se tužba za zaštitu dostojanstva podnosi na temelju odredbe člana 112. Zakona o radu, pasivno legitimiran poslodavac a ne i radnik koji vrši uznemiravanje, iz čega proizlazi da tuženi nije bio pasivno legitimiran u ovoj parnici. Ovo iz razloga što, imajući u vidu to da poslodavcu, pored mjera koje može urediti normativnim aktima, pripada i pravo regresa štete koju je isplatio žrtvi mobinga prema radniku koji je štetu uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom prema odredbama Zakona o radu i ZOO. Pri tome, Sud je našao da se odredbe člana 5. stav 2. i člana 6. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije tiču obaveze poštovanja principa jednakosti ljudi kod drugih oblika diskriminacije, kada se i fizičko lice može pojaviti kao lice koje je odgovorno za pravljenje razlike. Prema odredbi člana 112. stav 2. Zakona o radu apelantica je imala obvezu iznijeti činjenice koje opravdavaju sumnju da je tuženi postupio suprotno odredbi člana 111. stav 1. Zakona o radu, dok je na tuženom bila obaveza dokazivanja da nije narušen princip jednakosti. Dalje, Sud je ukazao da je u odredbi člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije odstupljeno od standardnog shvaćanja o teretu dokazivanja, utemeljenog u odredbama čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, na način da žrtva eventualne diskriminacije nije dužna dokazati diskriminaciju sa stupnjem sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerojatnim da je do diskriminacije došlo, pa ukoliko ispuni taj uvjet, navodni diskriminator je dužan dokazati da nije prekršio princip jednakog postupanja. Sukladno navedenom, čak i ukoliko Sud zanemari stav u pogledu pasivne legitimacije tuženog, apelanticin tužbeni zahtjev ipak treba odbiti budući da izvedenim dokazima nije dokazala vjerojatnim da je žrtva mobinga izvršenog od strane tuženog. Naime, u dokaznom postupku navodi iz tužbe o zabrani rada, izolaciji, te stavljanju u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike su potkrijepljeni samo apelanticinim iskazom, no ne i drugim izvedenim dokazima (materijalnim dokazima koji su čitani po apelanticinom prijedlogu te iskazima svjedoka saslušanih po prijedlogu tuženog). Prema tome, apelantica izvedenim dokazima nije učinila vjerojatnim da su radnje tuženog u spornom periodu (bez obzira da li su sve utemeljene u zakonu, jer eventualna nezakonitost istih može biti predmet drugog postupka i ne mora sadržavati elemente mobinga) bile usmjerene ka njenom sistematskom psihičkom zlostavljanju, odnosno apelantica nije učinila vjerojatnim da je do diskriminacije došlo, zbog čega je odlučeno kao izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-608/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-608/15 (S. R., E. Č. i Z. Č. i drugi) | Sudska praksa | Aktio