Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-525/13 (P. B. iz Ugljevika)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Otkaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Disciplinski postupak
- Krivični postupak
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-525/13
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 525/13, rješavajući apelaciju Paje Bojića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Paje Bojića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 016875 11 Rev od 20. novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Pajo Bojić iz Ugljevika (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vinko B. Lazić, advokat iz Bijeljine, podnio je 2. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 016875 11 Rev od 20. novembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i ZP „Rudnik i termoelektrane“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 31. marta 2016. godine, a tuženi 16. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Disciplinski postupak
5. Rješenjem tuženog o povredi radne obaveze broj 11719 /06 od 23. avgusta 2006. godine apelant je proglašen odgovornim zbog krađe dizel-goriva u količini od 35 litara u vrijednosti od 64,75 KM iz rudarske mehanizacije tuženog 24. jula 2006. godine oko 23.45 časova sa PK „Bogutovo Selo“ u RJ „Rudnik“, te mu je, u skladu sa članom 21 stav 1 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, izrečen otkaz ugovora o radu.
6. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je, prema obavijesti PS Ugljevik broj 400/06 od 25. jula 2006. godine, policija 24. jula 2006. godine oko 23.45 časova na putu Ugljevik- Stari Ugljevik vršila kontrolu automobila čiji je vlasnik apelant, kojim je on i upravljao i u kom su se nalazili Z.R. i G.R., da je tom prilikom u prtljažniku vozila pronađen kanister sa 35 litara dizel-goriva za koje apelant nije imao račun-dokaz o porijeklu, te su, zbog postojanja osnova sumnje da je gorivo otuđeno sa PK „Bogutovo Selo“, apelant i Z.R. privedeni u PS Ugljevik. Tom prilikom apelant je priznao da je dizel-gorivo ukrao iz radne mašine tuženog sa PK „Bogutovo Selo“ 24. jula 2006. godine oko 23 časa, a što je potvrdio i Z.R.
7. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je na javnoj raspravi, održanoj 17. avgusta 2006. godine, apelant izjavio da je dao izjavu (u policiji) kojom je priznao izvršenje krađe iz straha da će ga tući policija. Takođe, apelant je dostavio ovjerenu kopiju računa broj 42 od 24. jula 2006. godine, izdatu od „Oktan prometa“ d.o.o., na količinu od 39,070 l za koji je tvrdio da je to račun za gorivo koje je nađeno u prtljažniku njegovog automobila, ali da se kritične noći nije sjetio da ima račun, zbog čega ga nije ni pominjao prilikom informativnog razgovora u policiji. S tim u vezi je ukazano da se račun ne može prihvatiti kao dokaz, jer na njemu nije navedeno ime kupca a ni količina kupljenog goriva se ne poklapa sa količinom pronađenom kod apelanta.
8. Nadalje, u obrazloženju rješenja je ukazano da je apelant kontrolisan na putu Ugljevik-Stari Ugljevik, koji prolazi pored PK „Bogutovo Selo“, i to sa strane gdje ne postoji portirnica i gdje je pristup kopu slobodan, a da je apelant tvrdio da taj put uopšte ne prolazi pored kopa.
9. Nadalje, u obrazloženju rješenja je ukazano da je izvršen uvid u pojedinačno navedenu materijalnu dokumentaciju u spisu: obavijest PS Ugljevik broj 400/06 od 25. jula 2006. godine, odštetni zahtjev broj 10538/06 od 26. jula 2006. godine, Ugovor o radu broj 9172/05 od 14. juna 2005. godine, smjenski izvještaj o pogonskoj spremnosti mehanizacije III i II smjene od 24. jula 2006. godine, izvještaj o radu rudarske opreme za 24. juli 2006. godine, izvještaj o potrošnji energenata i prisustvu i odsustvu radnika RC „Otkrivka“ za 24. juli 2006. godine, izvod iz knjige evidencije radnika za juli 2006. godine, dopis rukovodioca RJ „Rudnik“ broj 10834/06 od 2. avgusta 2006. godine, te račun broj 42 od 24. jula 2006. godine.
10. Najzad, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je utvrđeno da je apelant kritičnog dana bio na bolovanju, da je na kritično mjesto došao isključivo radi krađe, što je, u skladu sa članom 30 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, ocijenjeno kao otežavajuća okolnost.
Ponavljanje disciplinskog postupka
11. Apelant je 11. septembra 2006. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka zbog povrede radne obaveze.
12. Tuženi je Rješenjem broj 14146/06 od 12. oktobra 2006. godine odbacio kao nepotpun apelantov prijedlog za ponavljanje postupka. U obrazloženju rješenja je ukazano da je apelant ponavljanje postupka tražio na temelju, kako je naveo, računa broj 42, koji je izdao „Oktan promet“ d.o.o., od 24. jula 2006. godine i izjave M.T., radnika „Oktan prometa“, na okolnosti navedenog računa. Imajući u vidu održanu javnu raspravu na kojoj je predočen navedeni račun koji je bio i predmet ocjene u rješenju tuženog od 23. avgusta 2006. godine, apelantov prijedlog za ponavljanje postupka ocijenjen je kao nepotkrijepljen dokazima, odnosno kao nepotpun, pa je, u skladu sa članom 38 Pravilnika, odbačen.
Krivični postupak
13. Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj 80 0 K 001 187 07 K od 29. aprila 2009. godine oslobodio od optužbi apelanta i Z.R. da su krajem juna 2006. godine, na način opisan u izreci presude, otuđili 30 litara nafte iz radne mašine tuženog na označenoj lokaciji, te apelanta, G.R. i Z.R. da su 24. jula 2006. godine, na način bliže opisan u izreci presude, iz radne mašine tuženog locirane na površinskom kopu „RITE Ugljevik“ otuđili 30 litara nafte, čime su počinili produženo krivično djelo krađa iz člana 231 stav 2 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS). U obrazloženju presude je ukazano da okružni tužilac nije van razumne sumnje dokazao da su apelant, Z.R. i G.R. izvršili produženo krivično djelo krađa iz člana 231 stav 2 KZRS.
14. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 80 0 K 00187 09 Kž od 25. avgusta 2009. godine žalbu Tužilaštva odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da su pretres apelantovog vozila i, s tim u vezi, preduzeto privremeno oduzimanje predmeta nezakonit dokaz u smislu člana 129 Zakona o krivičnom postupku RS. Nadalje, Okružni sud je zaključio da, imajući u vidu cjelokupnu dokaznu građu ponuđenu od Tužilaštva, čak i kada bi se prihvatilo da je pometnuti dokaz zakonit, nije dovoljno za zaključak da su apelant i ostali optuženi izvršioci predmetnog krivičnog djela, jer niti jedan drugi dokaz ne podržava stanovište tužioca izneseno u optužnici.
Parnični postupak okončan osporenom presudom
15. Apelant je 18. septembra 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog kojom je, pored ostalog, tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog od 23. avgusta 2006. godine.
16. Osnovni sud je Presudom broj 80 0 P 016875 06 P od 15. jula 2010. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog od 23. avgusta 2006. godine, pa da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju apelantovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu isplati označeni iznos naknade na ime izgubljene plate i drugih primanja za označeni period sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
17. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant, saslušan u svojstvu stranke, istakao da je protiv njega vođen disciplinski postupak zbog navodne povrede radne obaveze od 24. jula 2006. godine, ali da on nije izvršio krađu nafte, koja činjenica je utvrđena pravosnažnom oslobađajućom presudom u krivičnom postupku.
18. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je uvidom u disciplinski spis tuženog utvrđeno da je ovlašćeno službeno lice tuženog podnijelo prijavu o povredi radne obaveze 31. jula 2006. godine na osnovu službenog obavještenja CJB Bijeljina - PS Ugljevik broj 12-4/02-230-400/06 od 25. jula 2006. godine, tj. u roku koji je određen članom 128 stav 2 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Nadalje, utvrđeno je da je protiv apelanta sproveden disciplinski postupak, da mu je omogućeno da iznese svoju odbranu, te da je prije donošenja odluke razmotreno i mišljenje Sindikalne organizacije tuženog broj 1160/06 od 10. avgusta 2006. godine. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je protiv apelanta sproveden disciplinski postupak u skladu sa relevantnim odredbama ZOR-a, te aktima tuženog: Pravilnika o radu i Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti.
19. Međutim, Osnovni sud je usvojio stav da tuženi tokom postupka nije dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu apelantu, odnosno da tokom disciplinskog postupka nije na pouzdan način, van razumne sumnje, utvrđeno da je apelant izvršio težu povredu radne obaveze na način da je 24. jula 2006. godine prisvojio 35 litara dizel-goriva. S tim u vezi je ukazano da, u skladu sa članom 32 stav 6 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog, obrazloženje odluke mora sadržavati naznaku sprovedenih dokaza i njihovu ocjenu, razloge odluke, olakšavajuće i otežavajuće okolnosti prilikom odlučivanja o odgovornosti i vrsti mjere.
20. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je izvršen uvid u krivični spis istog suda, te da je apelant prvostepenom presudom od 29. aprila 2009. godine, koja je potvrđena drugostepenom presudom od 25. avgusta 2009. godine, oslobođen optužbi da je počinio produženo krivično djelo krađa iz člana 231 stav 2 KZRS, odnosno da je 24. jula 2006. godine izvršio krađu nafte iz radnih mašina koje se nalaze na površinskom kopu tuženog.
21. Osnovni sud je, pozivajući se na član 12 stav 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ukazao da sud nije vezan za oslobađajuću presudu suda u krivičnom postupku, a zbog razloga postojanja šire građanskopravne odgovornosti u odnosu na krivičnu odgovornost. Međutim, ukoliko je krivični sud izrekao da se optuženi oslobađa optužbe, jer nije dokazano da je izvršio predmetno krivično djelo, parnični sud ne može utvrditi drugačije činjenično stanje, ukoliko bi utvrđivanje postojanja izvršene štetne radnje značilo u isto vrijeme da je učinjeno i krivično djelo. S tim u vezi je ukazano da se u konkretnom slučaju ne radi o dva različita činjenična stanja, već da isto činjenično stanje koje je utvrđeno u krivičnom postupku predstavlja i činjenično stanje iz konkretnog parničnog postupka. Najzad, bez obzira na oslobađajuću presudu u krivičnom postupku prema apelantu u odnosu na inkriminisanu radnju od 24. jula 2006. godine, Osnovni sud je usvojio stav da tokom disciplinskog postupka, kao i postupka pred ovim sudom, van razumne sumnje, nije dokazano da je apelant izvršio težu povredu radne obaveze, pa je zaključio da je osporeno rješenje tuženog nezakonito i zbog toga ga poništio.
22. Protiv presude Osnovnog suda žalbe su izjavili i apelant i tuženi. Apelant je prvostepenu presudu osporavao u dijelu u kojem je odlučeno o obavezi tuženog da plati zakonske zatezne kamate. Tuženi je prvostepenu presudu osporavao zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.
23. Okružni sud je Presudom broj 80 OP 016875 10 Gž od 24. decembra 2010. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo u dijelu u kom je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati, te u ovom dijelu predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. Žalba tuženog odbijena je kao neosnovana i prvostepena presuda je u preostalom dijelu potvrđena.
24. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da su neosnovanim ocijenjene tvrdnje tuženog da je postojao i da je dokazan osnov za prestanak apelantovog radnog odnosa, a na osnovu sprovedenog disciplinskog postupka. U vezi s tim je ukazano da ni u krivičnom, ni u disciplinskom postupku nijednim validnim dokazom nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo krađa, odnosno radnju teže povrede radne obaveze. Okružni sud je istakao da je tačno da je građanskopravna odgovornost šira od krivičnopravne odgovornosti i da je, teoretski, apelant mogao pričiniti štetnom radnjom tuženom štetu iako ona ne predstavlja krivično djelo, ali da tuženi nije dokazao da postoji neka radnja koja predstavlja povredu radne obaveze i kojom mu je pričinjena šteta a koja nije krivično djelo za koje je apelant pravosnažno oslobođen.
25. Okružni sud je, takođe, ukazao i da iz drugostepene krivične presude ovog suda proizilazi da je zaključeno da cjelokupna dokazna građa koju je tužilac ponudio, a što znači i izjava koju je apelant dao u policijskoj stanici na koju se pozvao tuženi u konkretnom postupku, nije predstavljala dokaz za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a da tuženi nije dokazao da postoji neka druga apelantova radnja koja bi predstavljala povredu radne dužnosti.
26. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 016875 11 Rev od 20. novembra 2012. godine usvojio reviziju tuženog i presudu Okružnog suda preinačio na način da se žalba tuženog usvaja, presuda Osnovnog suda preinačava u dosuđujućem dijelu, tako što se apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbija kao neosnovan.
27. Vrhovni sud je ukazao da su disciplinska i krivična odgovornost samostalne pravne odgovornosti s obzirom na to da se utvrđuju u posebnim postupcima, koji mogu biti paralelni, jer se zasnivaju na istom životnom događaju, koji predstavlja i povredu radne obaveze i krivično djelo. Kada je povreda radne obaveze utvrđena normom koja upućuje na krivično djelo, kao što je u konkretnom slučaju, disciplinski organi ne utvrđuju postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, već postojanje povrede radne obaveze i disciplinsku odgovornost. Pri tome elementi određenog krivičnog djela služe samo kao sredstvo za identifikaciju radne povrede kao da su ti elementi određeni dispozicijom same disciplinske norme. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je prekinuo parnični postupak do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanta. U vezi s tim je ukazano da sud vezan samo pravosnažnom osuđujućom presudom donesenom u krivičnom postupku, i to u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, ali ne i za presudu kojom se tužilac (apelant) oslobađa optužbe. S obzirom na to da su nižestepeni sudovi pravni zaključak o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva zasnovali na činjenici da je apelant oslobođen optužbi za krivično djelo krađa izvršeno 24. jula 2006. godine, po ocjeni Vrhovnog suda, dali su mjesta revizionim prigovorima da su, zbog pogrešnog pravnog zaključka, došli i do pogrešne odluke o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.
28. Nadalje, Vrhovni sud je, imajući u vidu da je nedaleko od označene lokacije u apelantovom vozilu 24. jula 2006. godine nađen kanister od 35 litara nafte, da je tom prilikom apelant u prostorijama policijske stanice priznao da je, zajedno sa Z.R., ukrao naftu iz radnih mašina tuženog, a što je na informativnom razgovoru priznao i njegov saputnik Z.R., da apelant tom prilikom nije imao račun za navedeno gorivo, da se sve to dešavalo u kasnim noćnim časovima nedaleko od označene lokacije koja je otvorena prema putu i koja nije obezbijeđena, zaključio da je apelant na navedeni način počinio težu povredu radne obaveze iz člana 10 stav 2 tačka 2 Pravilnika, odnosno iz člana 91 stav 2 tačka 2 ZOR-a, zbog čega mu je, shodno članu 91 stav 2 ZOR-a i članu 29 Pravilnika, izrečena mjera otkaza ugovora o radu.
29. Vrhovni sud je činjenicu da je apelant prilikom saslušanja u toku disciplinskog postupka negirao iskaz dat u policiji ocijenio kao beznačajnu s obzirom na to da ničim nije dokazao da je on dat pod prisilom, kao i da je u toku postupka prezentovao račun označene benzinske pumpe od 24. jula 2006. godine za 39 litara goriva, jer je ovaj račun dostavljen naknadno i apelant ga nije imao u momentu kada je kod njega pronađen kanister od 35 litara goriva. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je osporeno rješenje tuženog kojim je apelantu izrečen otkaz ugovora o radu, zbog teže povrede radne dužnosti, zakonito.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
30. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3b), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 3 i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant tvrdi i da su mu povrijeđena prava iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Najzad, apelant tvrdi i da su mu povrijeđena prava garantovana ZOR-om.
31. Apelant tvrdi da disciplinski postupak protiv njega nije bio pravičan, te da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo.
32. Prema apelantovim tvrdnjama, prvostepeni i drugostepeni sud su pravilno zaključili da je osporeno rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu nezakonito. U prilog ovim tvrdnjama apelant je ukazao na stav Okruženog suda prema kom ni u krivičnom, ni u disciplinskom postupku nijednim validnim dokazom nije dokazano da je počinio krivično djelo krađa i radnju teže povrede radne obaveze, kao i da tuženi nije dokazao da postoji neka njegova radnja koja predstavlja povredu radne obaveze kojom mu je pričinjena šteta a koja nije krivično djelo za koje je već pravosnažno oslobođen. U ovom dijelu ukazano je i na stav Osnovnog suda da, kada je krivični sud izrekao da se oslobađa od optužbi (apelant), jer nije dokazano da je izvršio predmetno krivično djelo, tj. da krivično djelo nije učinjeno, parnični sud ne može utvrditi drugačije činjenično stanje, ukoliko bi utvrđivanje postojanja izvršene štetne radnje značilo u isto vrijeme da je učinjeno i krivično djelo, kao i da se u konkretnom slučaju ne radi o dva različita činjenična stanja, već isto činjenično stanje koje je utvrđeno u krivičnom postupku predstavlja i činjenično stanje iz ovog parničnog postupka.
33. Nadalje, apelant tvrdi da je disciplinski postupak sproveden uz brojne nepravilnosti, te da je tuženi utvrdio da je počinio težu povredu radne dužnosti samo na temelju obavijesti policije koja sadrži podatak da je od njega oduzeto gorivo, a u krivičnom postupku je pravosnažnom presudom utvrđeno da je radnja oduzimanja goriva preduzeta nezakonito, odnosno da se radilo o nezakonitom dokazu. S tim u vezi, apelant tvrdi da tuženi u disciplinskom postupku nije saslušao očevice događaja Z.R. i G.R., te policajca R.M., kao i M.T., prodavca na benzinskoj pumpi.
34. Nadalje, apelant tvrdi da je tuženom podnio prijedlog za ponavljanje disciplinskog postupka uz koji je predočio i sprovođenje pobrojanih dokaza, te da je tuženi, nakon zakonom propisanog roka od 30 dana, prijedlog odbacio. Po njegovom mišljenju, ovo je imalo za učinak da je tuženi zahtjev prihvatio i pristao na obnavljanje disciplinskog postupka. Apelant tvrdi da je ovo isticao u tužbi, na pripremnom ročištu, na ročištu za glavnu raspravu, te u odgovoru na žalbu tuženog na prvostepenu presudu ali da je to Vrhovni sud potpuno zanemario.
35. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud propustio primijeniti čl. 117 i 126 ZOR-a, kao i Odjeljak VII ovog zakona-Zabrana diskriminacije, konkretno član 109 stav 1 alineja 5 koji zabranjuje diskriminaciju i u pogledu ugovora o radu.
36. Apelant tvrdi da je izložen ogovaranju, omalovažavanju i ponižavanju male sredine u kojoj živi ne radeći i ne zarađujući niz godina koliko traje sudski postupak, što je nečovječno, ponižavajuće i nehumano postupanje prema njemu prouzrokovano isključivo i samo radnjama tuženog, odnosno nezakonitim otkazom ugovora o radu, kao i osporenom presudom Vrhovnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
37. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao, te da su, s tim u vezi, u osporenoj presudi dati iscrpni razlozi i obrazloženja.
38. Tuženi je naveo da je u toku disciplinskog postupka, na osnovu materijalne dokumentacije u spisu, kao i apelantovog iskaza, nesporno utvrđeno da je nedaleko od površinskog kopa „Bogutovo Selo“ u apelantovom vozilu nađen kanister od 35 litara goriva, te da je apelant u PS priznao da je ukrao gorivo iz radnih mašina, što je u informativnom razgovoru priznao i njegov saputnik Z.R. Nadalje, ukazano je da apelant tom prilikom nije imao račun za gorivo, da se sve dešavalo u kasnim noćnim časovima nedaleko od površinskog kopa, na dijelu otvorenom prema putu koji nije obezbijeđen. Tuženi tvrdi i da je apelant poučen da može uzeti branioca iz reda advokata, te da može predlagati svjedoke koje smatra korisnim za svoju odbranu. Nadalje, ukazano je da je apelant negirao svoj iskaz dat u policiji, ali da to nije bilo od značaja za drugačiju odluku, jer ničim nije dokazao da je iskaz u prostorijama policijske stanice dao pod pritiskom. Takođe, ukazano je i da je bez uticaja bila činjenica da je apelant prezentovao račun benzinske pumpe od 24. jula 2006. godine za 39 litara goriva, jer je račun dostavljen naknadno i apelant ga nije imao u momentu kada je kod njega nađen kanister od 35 litara goriva.
V. Relevantni propisi
39. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 90.
(...)
Za povredu radnih obaveza radnik je odgovoran poslodavcu a ako je povredom radnih obaveza pričinjena materijalna šteta poslodavcu ili trećim licima ili je učinjeno krivično djelo ili prekršaj, radnik je odgovoran materijalno, odnosno krivično ili prekršajno.
Član 91.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz kog se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
U skladu sa stavom 1. ovog člana težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:
(...)
2. krađa,(...)
(...)
Član 92.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu bliže se uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline.
(...)
Član 105.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
Član 113.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 91. ovog zakona, (...)
Član 115.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede.
U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
40. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom djelu glasi:
Krađa Član 231.
(…) (2) Ako vrijednost ukradene stvari ne prelazi iznos od 200 KM, a učinilac je išao za tim da pribavi malu imovinsku korist, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.
41. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/07, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(…) Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(…) Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 12.
Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 67.
Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
(…) 4) da je stvar pravosnažno presuđena;
(…) Član 125.
Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice.
Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.
(…) Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
42. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
43. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 016875 11 Rev od 20. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. decembra 2012. godine a apelacija je podnesena 2. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
46. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3b), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 3 i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant tvrdi i da su mu povrijeđena prava iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Najzad, apelant tvrdi i da su mu povrijeđena prava garantovana Z0R-om.
Pravo na pravično suđenje
47. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
48. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
49. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje odluka tuženog o otkazu ugovora o radu, apelantovom vraćanju na posao i isplati plate. Iz navedenog proizilazi da se radi o ostvarivanju prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
50. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
51. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
52. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
53. Apelant tvrdi da ni u krivičnom ni u disciplinskom postupku nijednim validnim dokazom nije dokazano da je počinio krivično djelo krađe i radnju teže povrede radne obaveze, kao i da tuženi nije dokazao da postoji neka njegova radnja koja predstavlja povredu radne obaveze kojom mu je pričinjena šteta a koja nije krivično djelo za koje je već pravosnažno oslobođen. U suštini, iz apelantovih navoda proizilazi da smatra da, s obzirom na to da je u povodu istog činjeničnog osnova oslobođen optužbi da je počinio krivično djelo, ne može biti proglašen odgovornim za težu povredu radne obaveze.
54. Ustavni sud, u vezi sa ovim apelacionim navodima, prvenstveno zapaža da je apelant predmetnom apelacijom osporio presudu Vrhovnog suda, donesenu u parničnom postupku u kojem je odlučivano o „zaštiti prava iz radnog odnosa". Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao da je sud vezan samo pravosnažnom osuđujućom presudom donesenom u krivičnom postupku, i to u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, ali ne i presudom kojom je, kao u konkretnom slučaju, apelant oslobođen optužbi. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da su disciplinska i krivična odgovornost samostalne odgovornosti koje se utvrđuju u posebnim postupcima, pa da se, zbog toga, u povodu istog životnog događaja paralelno mogu voditi i disciplinski i krivični postupak, te da u tom slučaju disciplinski organ ne utvrđuje postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, već postojanje povrede radne obaveze i disciplinsku odgovornost. Imajući u vidu član 12 stav 3 ZPP prema kom je sud u parničnom postupku vezan pravosnažnom osuđujućom presudom u krivičnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, odnosno da navedenom odredbom nije isključena mogućnost da se i u tom slučaju u povodu istog događaja utvrđuje građanska odgovornost prema pravilu o teretu dokazivanja koje vrijedi u građanskom postupku, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je odluka tuženog zakonita s obzirom na to da je u povodu istog događaja zbog kog je utvrđeno da je počinio težu povredu radne dužnosti, u krivičnom postupku oslobođen optužbi da je počinio krivično djelo.
55. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da niti jednim validnim dokazom nije utvrđeno da je počinio težu povredu radne dužnosti, odnosno da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena „samo na osnovu policijske obavijesti“ o njegovoj odgovornosti, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda ukazano da je u postupku utvrđeno da je nedaleko od lokacije koja je označena kao mjesto krađe u apelantovom vozilu 24. jula 2006. godine nađen kanister od 35 litara nafte, da je apelant u policijskoj stanici priznao da je, zajedno sa Z.R., ukrao naftu iz radnih mašina tuženog, da apelant kod sebe nije imao račun za pronađeno gorivo, te, najzad, da se sve to dešavalo u kasnim noćnim časovima, nedaleko od označene lokacije koja je otvorena prema putu i koja nije obezbijeđena. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i da činjenica da je apelant negirao izjavu datu u policiji u kojoj je priznao da je počinio krađu nije od značaja s obzirom na to da nije dokazao da je ovu izjavu dao pod prisilom. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje i da iz zapisnika sa javne rasprave pred organom tuženog, koji je apelant predočio uz apelaciju, proizilazi da je potvrdio da je u policiji dao izjavu kojom je priznao da je počinio krađu goriva, kao i da ga pri tome policija nije tukla ili maltretirala. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je Vrhovni sud osporenu presudu zasnovao samo na obavijesti policije.
56. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da je osporena presuda Vrhovnog suda, kako apelant tvrdi, zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni relevantnog prava.
57. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
58. S druge strane, u pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6 st. 2 i 3 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se navedeni stavovi člana 6 Evropske konvencije tiču isključivo prava lica u vezi sa "krivičnom optužbom". S obzirom na to da se, dakle, u predmetnom sudskom postupku odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje odluke tuženog i uspostavi prava iz radnog odnosa, a ne o "krivičnoj optužbi" protiv apelanta, odnosno da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv sa aspekta garancija koje pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 690/11 od 10. aprila 2014. godine, tačka 29, i, mutatis mutandis, AP 147/09 od 23. februara 2012. godine, tačka 82, dostupne na www.ustavnisud.ba) neće ulaziti u daljnje ispitivanje ovih apelantovih navoda.
Ostali navodi
59. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena i prava iz člana II/3b) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 3 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant tvrdi i da su mu povrijeđena prava iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Najzad, apelant tvrdi i da su mu povrijeđena prava garantovana ZOR-om.
60. U suštini, iz apelantovih navoda proizilazi da povredu ovih prava temelji na tvrdnji da odluka tuženog kojom mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa i osporena presuda Vrhovnog suda nisu zakonite. S obzirom na to da iz činjenica predmeta ne proizilazi da je apelant bio diskriminisan, odnosno da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti proizilazi da je bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženog, te kako je Ustavni sud utvrdio da su apelantove tvrdnje o nezakonitosti odluke o otkazu i osporene presude Vrhovnog suda neosnovane, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju navedenih prava smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama koje su utvrđene u postupku na temelju provedenih dokaza, te dao obrazloženje u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili diskriminacione primjene relevantnog prava.
62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3b) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i, s tim u vezi, prava iz ZOR-a kada apelant navode o povredi ovih prava svodi na tvrdnje o utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni relevantnih zakonskih odredbi, a Ustavni sud je zaključio da su ovi navodi neosnovani.
63. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman