Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1461/16 (D. Č. i M. R.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1461/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1461/16, rješavajući apelacije Dalibora Čilića i Marine Rajner, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dalibor Čilić, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 022233 15 Gž od 16. marta 2016. godine;

Marina Rajner, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 042520 15 Rev od 15. marta 2016.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1461/16 Dalibor Čilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 30. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 022233 15 Gž od 16. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi štetu na motociklu u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio pokloniti vjeru nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke jer je isti utvrdio i razjasnio činjenice koje su važne za utvrđivanje navoda koje su predmet dokazivanja koristeći pri tome naučna dostignuća i iskustvo u svojoj stručnoj oblasti, tako da njegov nalaz i mišljenje predstavlja uvjerljiv i objektivan dokaz, a što se ne može reći za iskaze apelanta i svjedoka jer njihovo viđenje toka saobraćajne nesreće nije tehnički održivo, zato što sa tehničkog aspekta ali i primjenom pravila logike udar vozila mase od preko 4000 kg na motocikl je moralo uzrokovati njegov pad uzrokujući dodatna oštećenja a koja su izostala, što je kod prvostepenog suda stvorilo sumnju i nepovjerenje u istinitost njihovih iskaza. S druge strane, utvrđeno je da je vještak saobraćajne struke iscrpno analizirao dokumentaciju u spisu, izjave sudionika date prilikom prijava o šteti, te iskaze istih na ročištu za glavnu raspravu, te je isti jasno i nedvosmisleno utvrdio da sa stručnog aspekta nije moguć nastanak saobraćajne nesreće opisan od strane apelanta bez pada njegovog motocikla. Imajući u vidu navedeno, sud je konstatovao da se može zaključiti da je do štete na motociklu apelanta došlo prilikom kontakta s teretnim vozilom, ali da se ne može pouzdano utvrditi da je, shodno relevantnoj odredbi Zakona o obveznim odnosima, osiguranik tuženog (vozač teretnog vozila) svojom protupravnom radnjom prouzročio štetu apelantu, pa je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-1463/16 Marina Rajner (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 31. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 042520 15 Rev od 15. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi, a među njima i apelantica, da tužitelju „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate određeni novčani iznos na ime duga po osnovu ugovora o kreditu od 21. septembra 2002. godine. Dakle, utvrđeno je da je predmet spora isplata određenog novčanog iznosa na osnovu mjenice sa klauzulom bez protesta izdate na ime osiguranja obaveze iz ugovora o kreditu. U toku postupka je utvrđeno da tužitelj kao povjeritelj ima pravo sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kojeg potpisnika mjenice, u predmetnom slučaju od prvotužene kao mjeničnog dužnika ili ostalih tuženih, a među njima i apelantice, kao avalista. Nadalje, utvrđeno je da prigovor tuženih da je izvršni sud trebao obustaviti izvršni postupak koji je pokrenut na osnovu mjenice, koja nema karakter vjerodostojne isprave, nije od značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, obzirom da parnični sud ne može ispitivati pravilnost i zakonitost odluka izvršnog suda. Isto tako, utvrđeno je da prigovor tuženih o zastarjelosti mjenično-pravnog potraživanja tužitelja nije osnovan. Naime, utvrđeno je da je tužitelj mjenicu ispunio sa danom 10. septembra 2007. godine, kada je dospjela na naplatu i podnio prijedlog za izvršenje dana 23. novembra 2007. godine koji se dan ima smatrati danom podnošenja tužbe, jer je po prigovoru tuženih postupak nastavljen u parnici. Također, utvrđeno je da je članom 80. stav 1. Zakona o mjenici propisano da svi mjenično-pravni zahtjevi zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti, kao i da se navedena odredba primjenjuje u vezi sa odredbom člana 33. stav 1. navedenog zakona obzirom da preostali tuženi, a među njima i apelantica, kao avalisti odgovaraju onako kako odgovara onaj za koga su jamčili, a glavni dužnik odgovara kao akceptant trasirane mjenice. Obzirom na navedeno, sud je zaključio da se u konkretnoj činjenično pravnoj situaciji na tužene primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz člana 80. stav 1. predmetnog zakona, koji nije protekao, jer je mjenica na naplatu dospjela 10. septembra 2007. godine, a mjenična tužba je podnesena 23. novembra 2007. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1461/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica Marina Rajner se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1461/16 (D. Č. i M. R.) | Sudska praksa | Aktio