Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-983/16 (F. S.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Lišavanje slobode
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-983/16

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 983/16, rješavajući apelaciju Farisa Sejdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Farisa Sejdića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH br. 04 0 K 007856 16 Kž 3 od 13. aprila 2016. godine i 04 0 K 007856 16 Kž 2 od 8. februara 2016.

godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 K 007856 16 Kv 4 od 30. marta 2016. godine i 04 0 K 007856 16 Kv 3 od 29. januara 2016. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu u kojem je apelantu produžen pritvor zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d. Zakona o krivičnom postupku FBiH.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 K 007856 16 Kž 3 od 13. aprila 2016. godine u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 007856 16 Kv 4 od 30. marta 2016. godine u odnosu na produženje pritvora apelantu zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d. Zakona o krivičnom postupku FBiH.

Odbija se kao neosnovana apelacija Farisa Sejdića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH br. 04 0 K 007856 16 Kž 3 od 13. aprila 2016. godine i 04 0 K 007856 16 Kž 2 od 8.

februara 2016. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 K 007856 16 Kv 4 od 30. marta 2016. godine i 04 0 K 007856 16 Kv 3 od 29. januara 2016. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u preostalom dijelu i u odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Farisa Sejdića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH br. 04 0 K 007856 16 Kž 3 od 13. aprila 2016. godine i 04 0 K 007856 16 Kž 2 od 8. februara 2016. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici br.

04 0 K 007856 16 Kv 4 od 30. marta 2016. godine i 04 0 K 007856 16 Kv 3 od 29. januara 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Faris Sejdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 3. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 007856 16 Kž 2 od 8. februara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 007856 16 Kv 3 od 29. januara 2016. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 21. aprila 2016. godine kojom je osporio rješenja Vrhovnog suda broj 04 0 K 007856 16 Kž 3 od 13. aprila 2016. godine i Kantonalnog suda broj 04 0 K 007856 16 Kv 4 od 30. marta 2016. godine kojim mu je pritvor produžen za još dva mjeseca.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 9. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 14. marta 2016. godine, a Kantonalni sud i Tužiteljstvo 15. marta 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 007856 15 Kpp od 1. novembra 2015. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od jedan mjesec koji će trajati od 30. oktobra 2015. godine od 19.35 sati do 30. novembra 2015. godine do 19.35 sati zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela - teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 5. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te krivično djelo iz člana 52. stav 1. tačka c) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona, sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. U obrazloženju je navedeno da je pritvor predložen jer postoji osnovana sumnja da je apelant 20. oktobra 2015. godine u „fast food“ restoranu i u vrijeme precizirano u rješenju, u veoma malom prostoru u kojem je bilo oko 40 posjetilaca navedenog objekta, nakon svađe i fizičkog kontakta sa Husom Kadrićem (u daljnjem tekstu: oštećeni), izvadio pištolj (u to vrijeme neutvrđenog kalibra i marke) za koji nema dozvolu za nošenje i pucajući u tako skučenom prostoru izazvao opasnost po život ljudi, te nanio teške povrede oštećenom koji je u bolnici od ozljeda i preminuo. Nadalje je navedeno da je, nakon predmetnog događaja, apelant, uz pomoć svoga oca i lica poimenično navedenih u rješenju, pobjegao u pravcu Vlašića, gdje njegov otac ima vikendicu.

6. S tim u vezi, u obrazloženju Kantonalnog suda je, nadalje, navedeno da je, nakon uvida u dokaze koje je ponudilo Tužiteljstvo, sudija za prethodni postupak tog suda zaključio da osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela proizlazi iz iskaza svjedoka poimenično navedenih i interpretiranih u rješenju, iz zapisnika o uviđaju PU Visoko i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, te iz nalaza i mišljenja vještaka kriminalističke struke. Nadalje je obrazloženo da taj sud nalazi da su, što se tiče posebnih pritvorskih razloga, ostvareni elementi za određivanje pritvora na osnovu razloga iz tačke a) stav 1. člana 146. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), jer postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva ukoliko bi se apelant našao na slobodi. Navedeno je da je činjenica da se apelant odmah nakon događaja zajedno sa svojim ocem i licima poimenično navedenim u rješenju udaljio sa mjesta događaja, ali ne prema svojoj kući u Visokom ili hotelu „Džale“ u Visokom, čiji je vlasnik njegov otac, nego je pobjegao na područje drugog kantona (Srednjobosanskog), gdje njegov otac ima vikendicu na području planine Vlašić. Obrazloženo je da je apelant znao da ga policija traži, ali da se nije odmah javio ili prijavio policiji. Prema obrazloženju, apelant se u prisustvu svog branitelja javio u prostorije PS Visoko nakon što ga je njegov branitelj upoznao sa stanjem istrage koja se vodila. Navedeno je da okolnost da se apelant sam predao nije od takvog značaja da isključuje mogućnost skrivanja ili bijega apelanta ukoliko bi se našao na slobodi, a čime bi efikasno i uspješno ometao vođenje predmetne istrage.

7. Kantonalni sud je, nadalje, naveo da je nesporno postojanje i pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, jer, kako je obrazložio taj sud, činjenica je da u prijedlogu Tužiteljstva nije navedeno, niti su pruženi dokazi da je apelant lično ili posredstvom nekoga utjecao na iskaze svjedoka koji su do tada saslušani, ali da takva mogućnost postoji s obzirom na to da se događaj desio u objektu u kojem je bilo prisutno oko 40 lica, te da je u daljnjem nastavku istrage potrebno saslušati i preostala lica koja su prisustvovala dešavanjima. Navedeno je da takav zaključak sud izvodi iz činjenice da je apelant od sebe odbacio oružje-pištolj kojim je izvršio krivično djelo za koje se tereti, ali da taj pištolj još uvijek nije pronađen, mada je sam apelant opisivao teren na kojem je pištolj odbacio. Prema obrazloženju Kantonalnog suda i iz iskaza vještaka kriminalističke struke, proizlazi da je u kontakt s tim oružjem dolazio i svjedok poimenično naveden u rješenju, te da postoji mogućnost da bi apelant izlaskom na slobodu mogao utjecati i na iskaz ovog svjedoka. Kantonalni sud je obrazložio i da, imajući u vidu način izvršenja i težinu krivičnog djela - teška tjelesna ozljeda za koje se može izreći kazna zatvora do 12 godina, kao objektivni uvjet, te činjenicu da je krivično djelo izvršeno u ugostiteljskom objektu u prisustvu oko 40 gostiju, dakle, na javnom mjestu gdje se okuplja veći broj ljudi koji su nakon pucnjave u panici bježali, te činjenicu da je ovo krivično djelo izazvalo uznemirenje građana na području općine Visoko, taj sud smatra da su ispunjeni i elementi vanrednih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka d) ZK FBiH za određivanje pritvora apelantu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 007856 15 Kv 2 od 27. novembra 2015. godine apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca, tako da je po tom rješenju trajao od 30. novembra 2015. godine do 30. januara 2016. godine. U obrazloženju je navedeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio precizirana krivična djela, što proizlazi iz dokaza preciziranih u rješenju, kao i zapisnika o pregledu i obdukciji leša, te sudskomedicinskog vještačenja iz kojeg se vidi koje je povrede zadobio oštećeni, te da su one u uzročno-posljedičnoj vezi sa strijelnim povređivanjem lijeve natkoljenice. Navedeno je da postoji osnovana sumnja da je apelant pucao iz pištolja koji je nakon događaja odbacio, a koji je u međuvremenu identificiran kao pištolj marke precizirane u rješenju i koji je pronađen na lokalitetu, također, preciziranom u rješenju uz koji su, kako je navedeno, pronađene i tri čahure koje odgovaraju zrnu iz đona desne patike oštećenog. Također je navedeno da je u međuvremenu izvršeno i ispitivanje rukavice za barutni test iz kojeg se vidi da je na apelantovoj desnoj i lijevoj ruci vidljivo prisustvo dviju čestica koje mogu poticati od nagorjelih barutnih čestica. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da iz ponuđenih dokaza jasno proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio sva tri krivična djela koja mu se stavljaju na teret.

9. Kantonalni sud je, nadalje, naveo da Tužiteljstvo planira da u toku daljnjeg toka istrage sasluša još nekoliko svjedoka koji bi trebali pomoći u rasvjetljavanju događaja i radnji koje se apelantu stavljaju na teret zbog čega, kako je smatralo to tužiteljstvo, postoji mogućnost da bi apelant mogao boravkom na slobodi utjecati na te svjedoke. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da smatra da su ispunjeni zakonski uvjeti za produženje pritvora prema članu 146. stav 1. tač. a) i d) ZKPFBiH a da nema elemenata za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Kantonalni sud je obrazložio da se Tužiteljstvo u prijedlogu za produženje pritvora poziva na neophodnost saslušanja određenog broja svjedoka a samo paušalno pretpostavlja da bi apelant svojim boravkom na slobodi mogao utjecati na nove svjedoke. Kantonalni sud je naveo da smatra da se na osnovu pretpostavke ne može utvrditi pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH zbog čega po tom osnovu apelantu i nije produžio pritvor. Nadalje je navedeno da, što se tiče pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, taj sud smatra da su i dalje ispunjeni uvjeti za pritvor zbog opasnosti od bjekstva a kako je to utvrđeno i u momentu određivanja pritvora. Navedeno je da je apelant, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegao iz čega se zaključuje da je bio svjestan svojih radnji i postupaka i zbog čega je napustio općinu Visoko i pobjegao u Vitez, što, kako je obrazloženo, proizlazi iz iskaza svjedoka poimenično navedenih u rješenju. Obrazloženo je da se iz iskaza poimenično navedenog svjedoka vidi dobra organiziranost apelantove porodice da se apelant sakrije, što su prvobitno i učinili, a što, kako je navedeno, proizlazi i iz dobrih materijalnih prilika porodice koja ga je organizirano sklonila u hotel u Vitezu nakon toga i dalje, što, prema mišljenju tog suda, predstavlja ispunjenje uvjeta za produženje pritvora zbog opasnosti od bjekstva.

10. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, ispunjeni su i uvjeti za produženje pritvora i na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Navedeno je da je apelant osumnjičen da je, između ostalog, počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina i teža, čime je, prema mišljenju tog suda, ispunjen opći uvjet prema navedenom pritvorskom razlogu. Nadalje je navedeno da je u objektu prilikom izvršenja krivičnog djela bilo prisutno oko 40 gostiju, da je konflikt između apelantovog oca i oštećenog nastao zbog ranijih nesporazuma a što je prouzročilo i navedeni događaj u kojem je pucanjem iz pištolja nastupila smrt jednog lica u malom prostoru, a gosti se, zbog straha i panike, razbježali, te da je navedeni događaj medijski propraćen i da je izazvao uznemirenost stanovnika Visokog, to je, prema mišljenju tog suda, ispunjen i drugi uvjet iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je apelantov branitelj tražio da se apelantu, umjesto mjere pritvora, odredi jamstvo ili mjera zabrane, pa je, s tim u vezi, priložio i dokaze koji se tiču imovine apelantove porodice koju je moguće staviti pod jamstvo kako bi apelant izašao na slobodu, kao i da su naveli da se apelant stara o bolesnom bratu sa kojim je jako povezan, te da je i sam bolestan. S tim u vezi je navedeno da je apelantu zdravstvena zaštita pružena u Pritvorskoj jedinici u kojoj boravi, da odnos između apelanta i brata ne može biti razlog za puštanje iz pritvora, te da, što se tiče jamstva i mjera zabrane, taj sud smatra da se, zbog okolnosti koje su navedene kod pritvorskih osnova u ovom rješenju, uspješno vođenje krivičnog postupka može postići isključivo apelantovim boravkom u pritvoru. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

11. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 04 0 K 007856 15 Kž od 10. decembra 2015. godine žalbu odbio kao neosnovanu u potpunosti prihvatajući razloge prvostepenog suda.

12. Nakon toga apelantu je Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 007856 16 KV 3 od 29. januara 2016. godine produžen pritvor za još dva mjeseca u trajanju od 30. januara 2016. godine do 30. marta 2016. godine s tim da nakon potvrđivanja optužnice, a prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže dvije godine, odnosno od 30. januara 2016. godine do 30. januara 2018. godine, s tim što će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. U obrazloženju su ponovljene činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke, te istaknuto da je apelant u cijelosti priznao izvršenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a što je potvrđeno i iskazima svjedoka poimenično navedenih u rješenju, vještačenjima, fotodokumentacijom i zapisnicima. Prema obrazloženju, i dalje postoje zakonski uvjeti za produženje pritvora zbog opasnosti od bjekstva, kako je to utvrđeno i u momentu određivanja i u momentu prethodnog produženja pritvora. Apelant je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, nakon izvršenja krivičnog djela pobjegao sa mjesta događaja na način da je uz pomoć svoje porodice napustio općinu Visoko i sakrio se u Vitezu, zbog čega taj sud smatra da postoji opasnost od ponavljanja bijega i na taj način onemogućavanja i otežavanja vođenja krivičnog postupka a što je osnov za produženje pritvora po članu 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.

13. Navedeno je da, prema mišljenju tog suda, i dalje postoje i pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH jer je apelant osumnjičen da je, između ostalih, počinio i krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, te jer je djelo počinjeno u objektu u kojem je istovremeno u skučenom prostoru boravilo oko 40 ljudi, da je konflikt iz kojeg je djelo i nastalo trajao odranije (i traje) između oštećenog i apelantovog oca, da je apelantovo ispaljivanje više metaka u malom prostoru izazvalo strah i paniku kod prisutnih koji su panično bježali a što je rezultiralo uznemirenjem stanovnika Visokog, pogotovo što je nastupila smrt oštećenog. Kantonalni sud je naveo da, pored navedenog, treba imati u vidu i činjenicu da su odranije postojale neraščišćene okolnosti između apelantove i porodice oštećenog, te da su obje porodice iz Visokog, što, prema mišljenju tog suda, ukazuje da postoji mogućnost i novog konflikta ako bi apelant bio na slobodi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

14. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 04 0 K 007856 16 Kž 2 od 8. februara 2016. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je odredbama člana 145. stav 2. ZKPFBiH propisano da se pritvor određuje i produžava rješenjem suda na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže osim u slučaju iz člana 146. stav 1. tačka a) ovog zakona, dok je u stavu 3. istog člana propisano da je tužitelj dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru nakon čega se dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju. S tim u vezi je obrazloženo da navedenom zakonskom odredbom, suprotno apelantovim žalbenim navodima, nije propisano da na ročištu na kojem se odlučuje o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora mora prisustvovati i tužitelj, te da je apelant ovakvim žalbenim prigovorom pogrešno poistovjetio situaciju koja se odnosi na glavni pretres sa procesnom situacijom koja se odnosi na odlučivanje o produženju pritvora. Navedeno je da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za postojanje posebnih uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH i da prvostepeni sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama u pogledu postojanja opasnosti od apelantovog bjekstva. Ovo stoga što je, kako je obrazložio Vrhovni sud, nesporno da je prvostepeni sud dao sve jasne i argumentirane razloge povodom tog pitanja (napuštanje mjesta događaja, bijeg iz Visokog u Vitez, pomoć i organizacija porodice i dr.).

15. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, neosnovani su i navodi da ne postoje ni osnovi za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH jer, kako je naveo taj sud, nesporno je da se apelant tereti da je predmetna krivična djela počinio pod vanrednim okolnostima-prisustvo više od 40 ljudi na skučenom prostoru u kojem je ispalio nekoliko hitaca, panično bježanje tih gostiju iz objekta, što je izazvalo i uznemirenost većine građana Visokog, smrtni ishod lica na koje je pucano, neraščišćeni konflikti između porodica apelanta i oštećenog koji odranije traju, kao i mogućnost da se za predmetno djelo izrekne kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža. Osim toga, navedeno je da taj sud nije mogao uvažiti ni žalbene navode da je apelantu, umjesto pritvora, trebalo odrediti jamstvo, jer je apelantu pritvor produžen ne samo zbog postojanja bojazni da će pobjeći već i iz razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH (iz kojeg razloga se pritvor ne može zamijeniti jamstvom) i jer je prvostepeni sud ocijenio i mogućnost izricanja blaže mjere, ali je zaključio da se takvim mjerama, zbog specifičnih navedenih okolnosti, ne bi mogla postići svrha koja se postiže mjerom pritvora apelantu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

16. Nakon toga Kantonalni sud je donio Rješenje broj 04 0 K 007856 16 Kv 4 od 30. marta 2016. godine kojim je apelantu produžen pritvor za još dva mjeseca tako da po ovom rješenju traje od 30. marta 2016. godine do 30. maja 2016. godine, kada će se izvršiti nova kontrola opravdanosti pritvora. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud, na osnovu brojnih dokaza preciziranih u rješenju, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant izvršio djela za koja je optužen, te je detaljno interpretirao navedene dokaze. Navedeno je da, što se tiče postojanja zakonskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, taj sud nalazi da su i dalje ispunjeni uvjeti za pritvor zbog opasnosti od bjekstva a kako je to utvrđeno i u momentu određivanja pritvora. Kantonalni sud je naveo da je apelant nakon izvršenja predmetnih krivičnih djela pobjegao iz Visokog u Vitez iz čega se, prema mišljenju tog suda, može zaključiti da je bio svjestan svojih radnji i postupaka, što je vidljivo i iz iskaza njegovog oca i svjedoka poimenično navedenih u rješenju. Kantonalni sud je naveo i da se iz iskaza svjedoka poimenično navedenog u rješenju, prema mišljenju tog suda, jasno vidi organiziranost apelantove porodice da sakrije apelanta, što je već uspješno i učinila, kao i da i dalje raspolažu tehničkim sredstvima, finansijama i prostorima pomoću kojih i u kojima bi se apelant mogao sakriti, zbog čega je taj sud ponovno produžio apelantu pritvor po ovom osnovu.

17. Kantonalni sud je istakao da smatra da i dalje postoje i zakonski uvjeti za produženje pritvora i iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Navedeno je da je apelant optužen da je počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina i zbog čega je ispunjen opći uvjet za produženje pritvora po ovom osnovu. Nadalje je navedeno da je predmetno krivično djelo izvršeno u ugostiteljskom objektu u kojem je bilo prisutno mnogo gostiju koji su bili jedan do drugog, da u objektu nije bilo slobodnih stolova, da je konflikt između oštećenog i apelantovog oca nastao zbog ranijih nesporazuma i kulminirao predmetnim događajem u kojem je nastupila smrt jednog lica, što, prema mišljenju tog suda, predstavlja elemente koji ukazuju na postojanje osnova za pritvor zbog vanrednih okolnosti. Navedeno je i da se vanredne okolnosti ogledaju u pucanju iz pištolja sa nekoliko metaka u malom prostoru, što je izazvalo strah kod prisutnih gostiju koji su se, zbog panike, razbježali i uplašili, što je medijski propratio „Dnevni avaz“, zbog čega taj sud smatra da je kritični događaj uznemirio očevice u ugostiteljskom objektu, građane na području općine Visoko, a naročito zbog činjenice da je nastupila smrt oštećenog. Kantonalni sud je obrazložio i da, s obzirom na to da su postojale neraščišćene okolnosti između porodica apelanta i oštećenog postoji mogućnost i novog konflikta ako bi apelant bio na slobodi. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu, te pri tome naglasio da je apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3512/15 neosnovano, jer se pritvor određuje i produžava za svaki slučaj posebno, i ako nema uvjeta za izricanje alternativnih mjera, jer se jedino pritvorom može postići uspješno vođenje krivičnog postupka kao što je u konkretnom slučaju.

18. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 04 0 K 007856 16 Kž 3 od 13. aprila 2016. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je neosnovan žalbeni prigovor da ne postoji razlog za produženje pritvora po osnovu iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH jer je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud dao jasne i argumentirane razloge koji, po ocjeni i tog suda, jasno upućuju na neophodnost produženja pritvora po ovom osnovu. Navedeno je da su neosnovani i žalbeni navodi o nepostojanju osnova i iz razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, jer i u odnosu na te razloge Vrhovni sud prihvata stavove i argumente prvostepenog suda, te je pri tome istakao da „za produženje pritvora iz navedenog osnova nije neophodno predočavanje dokaza o stvarnoj prijetnji narušavanja javnog reda, već postojanje okolnosti koje ukazuju da je opravdano vjerovati da postoji takva prijetnja“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su pogrešno utvrđene činjenice da je htio pobjeći s obzirom na to da je mjesto događaja napustio zbog straha od reakcije porodice oštećenog, kao i da nije znao da je oštećeni preminuo. Također, navodi da sud nije bio nepristrasan prema njemu, te da je postupao sa predubjeđenjem, kao i da je postupio protivno procesnom zakonu i odluku o produženju pritvora donio bez prisustva tužitelja. Također, navodi da su dokazi na osnovu kojih su sudovi rješavali, a posebno službene zabilješke sačinjene u policiji i zapisnik nezakoniti. Smatra i da ne postoji kontinuitet u samom događaju, što je potvrdio i patolog, jer je nesporno da ne bi nastupila smrt oštećenog da se na vrijeme reagiralo i da mu je pružena adekvatna medicinska pomoć zbog čega smatra da je izvršena i pogrešna pravna kvalifikacija predmetnog krivičnog djela. Zbog toga, smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje a, analogno tome, i da je diskriminiran. Apelant smatra da je diskriminiran i zbog toga što je, zbog poznate presude Sejdić-Finci, jasno da je Rom, i to iz ugledne visočke porodice, a činjenica da se opredijelio kao Bošnjak ne znači ništa, jer je iz svega vidljivo da je on Rom.

20. Kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti vidi u postupanju redovnih sudova koji su mu odredili pritvor a da pri tome nisu konkretizirali zbog čega postoji opasnost da će pobjeći, a pogotovo nije dato nikakvo obrazloženje o pitanju vanrednih okolnosti. Apelant smatra da su redovni sudovi imali mogućnost i obavezu da mu, umjesto pritvora, odrede jamstvo, jer je njegova porodica ponudila nekretnine koje su vrijedne više od tri miliona maraka, te da su, u krajnjem slučaju, mogli da mu odrede i mjere zabrane. Smatra da sama činjenica da je u objektu bilo prisutno oko 40 gostiju koji su se razbježali ne može značiti da je građanstvo uznemireno, niti može biti osnov za produženje pritvora s obzirom na to da su, s tim u vezi, sudovi ponudili šablonizirano obrazloženje umjesto davanja konkretnih argumenata. U dopuni apelacije apelant je ukazao na navode iznesene u apelaciji, navodeći da i dalje ostaje kod tih navoda, te je istakao da sudovi nisu vodili računa da je prilikom produženja pritvora potrebno dati kvalitativno jače razloge nego što su oni koji su dati prilikom određivanja pritvora, jer svako drugo postupanje prilikom određivanja pritvora predstavlja narušavanje apelantovih temeljnih prava.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, jer su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasne i argumentirane razloge zašto je potrebno produžiti pritvor apelantu, te da niti iz jednog dokumenta u spisu ne proizlazi da se apelant deklarirao kao Rom i da je zbog toga diskriminiran.

22. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

23. Tužiteljstvo je navelo da je u procesu donošenja osporenih rješenja ispoštovana zakonom određena procedura, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva zbog čega je apelacija neosnovana.

24. Ustavni sud ukazuje da nije tražio odgovore na dopunu apelacije s obzirom na to da su osporena rješenja redovnih sudova zasnovana na, u suštini, istim razlozima kao i rješenja osporena apelacijom, zbog čega je Ustavni sud u tom smislu u obzir uzeo već primljene odgovore na apelaciju.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase: Član 145. st. 1. i 2.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

Član 146. stav 1. tač. a) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

26. U Krivičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:

Član 172.

Teška tjelesna ozljeda (1) Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina (5) Ako ozlijeđeni umre zbog ozljede iz st. 1.do 4. ovog člana, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do dvanaest godina.

Član 323.

Izazivanje opće opasnosti (1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini na mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

27. U Zakonu o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije („Službene novine Zeničkodobojskog kantona“ broj 9/13) relevantne odredbe glase:

Član 52. stav 1. tačka c) (1) Kaznom zatvora do tri godine, kaznit će se za krivično djelo:

c)ko bez odobrenja nosi vatreno oružje, dijelove za vatreno oružje ili municiju, kad je za nabavljanje tog oružja, dijelova za oružje i municiju potrebno odobrenje.

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

30. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije preuranjene.

32. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Vrhovnog suda br. 04 0 K 007856 16 Kž 3 od 13. aprila 2016. godine i 04 0 K 007856 16 Kž 2 od 8. februara 2016. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, rješenje koje je osporeno apelacijom apelant je primio 16. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2016. godine, a rješenje koje je osporeno dopunom apelacije apelant je primio 20. aprila 2016. godine a dopuna apelacije je podnesena 21. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija u ovom dijelu nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i dopuna apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/4. i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 14. Evropske konvencije. Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

38. U konkretnom slučaju apelant je osoba koja je lišena slobode i u vrijeme podnošenja apelacije i dopune apelacije se nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju pritvora i produženju pritvora, te koja se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

40. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžava pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. v. Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Reports 1998-VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

41. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

42. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju rješenja o produženju pritvora koja su osporena konkretnom apelacijom naveli brojne dokaze na osnovu čije su ocjene i analize zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali na iskaze saslušanih svjedoka (koje su, pri tome, detaljno interpretirali u obrazloženjima svojih odluka), kao i na ostale materijalne dokaze u spisu koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, kao i da su naveli da ni sam apelant ne spori da je počinio predmetna djela (već da samo osporava kvalifikaciju djela), te u vezi s tim zaključili da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela zbog kojih se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da u konkretnom slučaju ničim nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.

43. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen i produžen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje, odnosno produženje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje i produženje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a) i d) ZKPFBiH. Međutim, apelant smatra da ti razlozi za produženje pritvora u predmetnom slučaju nisu dovoljno konkretizirani, odnosno obrazloženi, pa će Ustavni sud ispitati ove apelantove tvrdnje.

U odnosu na pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH i alternativne mjere

44. U vezi s postojanjem osnova za određivanje pritvora zbog opasnosti od bjekstva (član 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH), Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).

45. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili postojanje osnova za određivanje pritvora po članu 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH na način da su istakli da u situaciji kada je apelant nakon izvršenja krivičnih djela (od kojih se za jedno može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža) napustio mjesto događaja, te uz pomoć svoje porodice, koja je pokazala veliki stepen organiziranosti i snalažljivosti u sakrivanju apelanta, kao i da raspolaže finansijskim i materijalnim sredstvima koja mogu poslužiti u navedenu svrhu, napustio Visoko i pobjegao u objekt u Vitezu koji pripada njegovoj porodici, te kako postoji opasnost od novog konflikta između apelantove porodice (pa i apelanta) i porodice oštećenog, Ustavni sud smatra da je zaključak o postojanju opasnosti da će apelant pobjeći, izveden nakon analize svih navedenih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti niti u jednom od osporenih rješenja. Ovo stoga što Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja navedenih razloga koje su redovni sudovi dali za (određivanje i) produženje pritvora po ovom osnovu jasno proizlazi da se radi o okolnostima koje još uvijek postoje i nisu nestale u vremenskom periodu od dana predmetnog događaja do donošenja rješenja o produženju pritvora. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o nepostojanju razloga za određivanje pritvora po osnovu opasnosti od bjekstva propisanog članom 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Također, u odnosu na apelantove navode da su mu sudovi mogli odrediti jamstvo ili neku mjeru zabrane, ali da nisu obrazložili zašto to nisu učinili, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne i argumentirane razloge zašto nije bilo moguće odrediti jamstvo apelantu, odnosno zašto nije moguće postići svrhu da apelant prisustvuje i mjerama zabrane, a ne pritvorom (okolnosti pod kojima je apelant pobjegao sa mjesta događaja, organiziranost i materijalne prilike njegove porodice i sl.) a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zbog čega su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na produženje pritvora iz zakonskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH i u odnosu na pitanje određivanja alternativne mjere umjesto pritvora.

U odnosu na pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH

47. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da u njegovom slučaju nisu konkretizirani niti obrazloženi razlozi za određivanje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema navedenom članu, pritvor može odrediti, odnosno produžiti u vanrednim okolnostima i to ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

48. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I.A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1971/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da i Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13). Ustavni sud ukazuje i na to da, u smislu uspostavljenih standarda Evropskog suda, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07).

49. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetna krivična djela (kao objektivnog uvjeta za postojanje tog pritvorskog razloga), na okolnosti pod kojima su krivična djela učinjena, na način izvršenja i posljedice koje su ta djela ostavila. Dovodeći navedene standarde u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, osim ukazivanja na težinu krivičnih djela i zaprijećene kazne (pozivanje koje ne može predstavljati dovoljan osnov za određivanje pritvora iz ovog razloga), ukazali na, po njihovom mišljenju, postojanje takvih okolnosti iz kojih bi proizlazilo da bi puštanjem apelanta na slobodu postojala stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, odnosno da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja postoje „suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo“.

50. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja, kao i iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi kao suštinske okolnosti naveli da je predmetno krivično djelo učinjeno na malom prostoru ugostiteljskog objekta u kojem je u tom trenutku bilo prisutno oko 40 ljudi koji su, nakon što je apelant ispalio nekoliko hitaca iz pištolja u pravcu oštećenog, u panici počeli bježati iz objekta, što je dovelo i do uznemirenosti građana, kao i da već odranije postoji konflikt između apelantove i porodice oštećenog koji je i rezultirao smrću oštećenog, pa da bi se konflikt mogao i ponoviti sa drugim članovima porodice oštećenog. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojim rješenjima (o određivanju i o produženju pritvora) obrazloženje o postojanju navedenog osnova koncipirao tako da je naglasio da je imao u vidu i “način izvršenja krivičnog djela“. Također, Ustavni sud zapaža i da je za produženje pritvora kao jedan od razloga (koji nije naveden prilikom određivanja pritvora) naveo i postojanje konflikta koji se već ranije pojavio između apelantove i porodice oštećenog koji bi se mogao ponoviti.

51. Ustavni sud primjećuje da su, s tim u vezi, redovni sudovi kao razlog za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH ponudili okolnosti za koje su smatrali da nesumnjivo ukazuju na to da bi moglo doći do uznemirenja javnosti/građana (kako u vidu subjektivnog osjećanja nesigurnosti građana, tako i osjećanja nesigurnosti i mogućeg konflikta između porodica i oštećenog i apelanta), te mogućeg narušavanja javnog reda i mira u smislu navedenih standarda koji su postavljeni odredbama Evropske konvencije i praksom Evropskog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da iz navedenih obrazloženja nije vidljiva konkretizacija postojanja opasnosti od ugrožavanja javnog reda i mira, odnosno da je izostalo davanje argumentiranog razloga koje su to okolnosti koje ukazuju da će činjenica da je djelo počinjeno u malom objektu u kojem je bilo oko 40 gostiju, zaista, i dovesti do nastanka vanrednih okolnosti u smislu narušavanja javnog reda i mira. Ovo stoga što sama konstatacija da kod lica koja su prisustvovala događaju (a i ostalog građanstva) postoji subjektivno osjećanje nesigurnosti ne predstavlja dovoljan razlog za postojanje vanrednih okolnosti zbog kojih je potrebno odrediti pritvor u konkretnom slučaju apelantu, već predstavlja isključivo pretpostavku. Da bi pritvor bio određen i produžen po navedenom zakonskom osnovu, potrebno je, kako je već rečeno, dati konkretne argumente iz kojih bi jasno bilo vidljivo da će vanredne okolnosti i nastupiti.

52. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora po ovom zakonskom osnovu kao jedan od (novih) razloga istakli postojanje konflikta između apelantove i porodice oštećenog koji je nastao još ranije, što bi moglo izazvati narušavanje javnog reda i mira. Dakle, ne samo da redovni sudovi kao razlog za produženje pritvora navode razlog koji prilikom određivanja pritvora nije postojao već i taj razlog (ponovno kao ni već navedeni) ne konkretiziraju. Nesporno je da je i navođenje ovog razloga čisto apstraktno i utemeljeno na pretpostavci „da bi moglo izazvati“ bez obrazloženja zašto bi apelantovo puštanje na slobodu zaista prouzrokovalo vanredne okolnosti posebno u situaciji kada redovni sudovi naglašavaju činjenicu da se radi „o konfliktu dviju porodica odranije“, dakle, iz vremena kada se apelant nije nalazio u pritvoru.

53. Ustavni sud nalazi za shodno na ovom mjestu podsjetiti na Izvještaj Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“, čija je svrha bila razmotriti postupak određivanja pritvora kojim se bolje štite prava i koji bi bio u većoj mjeri usaglašen sa široko prihvaćenim međunarodnim standardima. OSCE je tom prilikom podsjetio da, prema relevantnom zakonu u Bosni i Hercegovini, sudija ne smije pribjegavati restriktivnijim ograničenjima od onih koja su nužna u datim okolnostima. Međutim, postoje izvjesne nedosljednosti u praktičnoj primjeni zakona od kojih neke izazivaju zabrinutost u pogledu poštovanja prava optuženih osoba, jer neki aspekti ukazuju na praksu u Bosni i Hercegovini koja nije u potpunosti usaglašena s potrebom za odgovarajućim obrazloženjem ograničavanja prava na slobodu ličnosti. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, OSCE je tom prilikom istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. Zatim, da je Evropski sud, u jednom od malobrojnih predmeta koji se odnosi na primjenu ovog osnova za pritvor, utvrdio da se ovaj osnov može koristiti samo kada činjenice pokazuju da bi puštanjem optuženog na slobodu zaista bio narušen javni red, a da je u predmetu I.A. protiv Francuske razjasnio da nije dovoljno puko pozivanje na apstraktan način na prirodu datog krivičnog djela, okolnosti pod kojima je počinjeno i eventualne reakcije porodice žrtve.

54. Analizirajući primjenu ovog osnova za pritvor u Bosni i Hercegovini, OSCE je istakao da su se nejasnoće u pogledu koncepta javnog reda i u pogledu pritvora kao preventivne, a ne krivične mjere negativno odrazile na domaću sudsku praksu, da u brojnim predmetima određivanja pritvora po ovom osnovu obrazloženje otprilike glasi „ako je krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora u trajanju od deset godina, a imajući na umu način na koji je krivično djelo izvršeno… i posljedice krivičnog djela … sud nalazi da su način i posljedice krivičnog djela takvi da nalažu određivanje mjere pritvora u interesu sigurnosti građana“. OSCE je zaključio da ovakvo nizanje argumenata ne sadrži sveobuhvatan koncept javnog reda, nego se zadržava na ranijoj ugroženosti javne sigurnosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno ili zbog posljedica navodnog djela. Zatim je OSCE istakao da ovakva obrazloženja, također, ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po sigurnost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i, najzad, da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni.

55. Stoga, Ustavni sud ponovno upućuje na navedeni stav OSCE-a, kao i standard Evropske konvencije prema kojem „samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u rješenju od 13. aprila 2016. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja o produženju pritvora od 30. marta 2016. godine, štaviše, u vezi sa postojanjem osnova iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH istakao da „u vezi sa navedenim žalbenim prigovorima branitelja, potrebno je, također, istaći da za produženje pritvora iz navedenog osnova nije neophodno predočavanje dokaza o stvarnoj prijetnji narušavanja javnog reda, već postojanje okolnosti koje ukazuju da je opravdano vjerovati da postoji takva prijetnja“. Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje Vrhovnog suda apsolutno neprihvatljivo i suprotno citiranim standardima Evropske konvencije iz kojih jasno proizlazi da se u slučaju određivanja i produženja pritvora po osnovu postojanja vanrednih okolnosti i opasnosti od narušavanja javnog reda i mira „moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći“.

56. Pored toga, Ustavni sud još jednom ukazuje na standarde Evropske konvencije prema kojima je sud, prilikom donošenja odluke o produženju pritvora, obavezan sa dužnom pažnjom razmotriti da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prvobitno određen i dalje primjenljivi. Ovo stoga što su sudovi dužni voditi računa o proteku vremena s obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i s vremenom mogu izgubiti na značaju. Ustavni sud u vezi s navedenim zapaža da redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu izvršili ni navedenu analizu i procjenu, niti su uzeli u obzir protek vremena od predmetnog događaja do dana produženja pritvora ni po jednom od osporenih rješenja, već su se isključivo pozvali na dešavanja i okolnosti u trenutku kada se predmetni događaj odigrao, te ustvrdili da okolnosti pod kojima se događaj odigrao ukazuju da se odigrao u vanrednim okolnostima i da bi te okolnosti „mogle“ dovesti do narušavanja javnog reda i mira. S obzirom na navedeno, odnosno da u apelantovom slučaju nisu navedene konkretne okolnosti koje ukazuju da će njegovim puštanjem na slobodu doći do narušavanja javnog reda i mira, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova o postojanju razloga za pritvor po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH ne zadovoljavaju standarde Evropske konvencije.

57. Ustavni sud, također, ukazuje da je dijelom obrazloženje Kantonalnog suda o postojanju navedenih okolnosti kako za produženje pritvora, tako i za njegovo određivanje koncipirano na način da je navedeno da je taj sud prilikom određivanja i produženja pritvora imao u vidu i „način izvršenja krivičnog djela“. Ustavni sud ovom prilikom ukazuje da ovako sročeno obrazloženje upućuje na zaključak da je već utvrđena apelantova krivica, pa time i način na koji je djelo izvršeno. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u ovoj fazi postupka postoji samo „osnovana sumnja“ da je apelant počinio navedeno krivično djelo, ali ne i utvrđenje da ga je apelant „zaista i izvršio i na koji način“, te da ovakvoj konstataciji redovnog suda nije mjesto u predmetnoj vrsti procesne odluke.

58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na određivanje pritvora iz zakonskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

59. Ustavni sud ukazuje da je u ovom dijelu u kojem je utvrđeno kršenje apelantovog prava ova odluka Ustavnog suda u odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 8. februara 2016. godine deklaratornog karaktera, budući da je pritvor po osporenom rješenju istekao, dok se u odnosu na pritvorski osnov iz ovog člana istaknut u rješenju istog suda od 13. aprila 2016. godine to rješenje ukida. Zabrana diskriminacije

60. Apelant smatra da je diskriminiran u vezi sa pravom na slobodu i sigurnost ličnosti, jer je Rom te da mu je pritvor zbog toga i određen. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo da je apelant tretiran na različit način od drugih lica u istoj situaciji, niti da mu je pritvor određen zbog njegovog porijekla, već je evidentno da mu je pritvor određen isključivo zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i d) ZKPFBiH. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

61. Postoji kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 1. tačka c) i stava 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi apelantu produžili pritvor i po osnovu razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH bez konkretizacije razloga koji će dovesti do nastupanja vanrednih okolnosti, odnosno narušavanja javnog reda i mira.

62. Nema, međutim, kršenja prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i stava 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi zaključili da i dalje postoje razlozi zbog kojih je produženje pritvora apelantu potrebno u svrhu osiguranja apelantovog prisustva i vođenja krivičnog postupka, temeljeći ovaj zaključak na detaljnim razlozima i obrazloženjima o postojanju osnovane sumnje, kao i posebnih razloga za izricanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. a) ZKPFBiH.

63. Također, nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano drugačije nego prema licima u istoj poziciji, kao ni da je pritvor apelantu određen zbog činjenice da je Rom.

64. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka 1) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-983/16 (F. S.) | Sudska praksa | Aktio