Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5417/15 (E.M.,1. „Merkur“ a.d. Banja Luka i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5417/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5417/15, rješavajući apelacije „Merkur“ a.d. Banja Luka i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Merkur“ a.d. Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 015339 14 Rev od 3. septembra 2015.
godine;
Katarina Kondža, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 025648 14 Rev od 20. oktobra 2015. godine;
E. M., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 041062 15 Gž od 19. novembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5417/15
1. „Merkur“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, iz Banje Luke, podnio je 4. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 015339 14 Rev od 3. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene odluke kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (GP „Krajina“ a.d. Banja Luka) da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete za bespravno srušeni objekat, te određeni iznos na ime izgubljene dobiti. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je u konkretnom slučaju tuženi u smislu odredbe člana 591. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao novi vlasnik stupio na mjesto ranijeg zakupodavca, koji je sa pravnim prednikom apelanta zaključio ugovor o zakupu vojnih nepokretnosti. Dalje se navodi da je tuženi kao zakupodavac bio ovlašten da apelantu otkaže ugovor o zakupu, a u smislu odredbe člana 597. stav
1. ZOO, što je ovaj i učinio, zahtjevima i obavijestima (više puta), kojima je tražio od apelanta da oslobodi konkretnu lokaciju, što apelant nije učinio. Vrhovni sud zaključuje da kod ovakvog stanja stvari, tuženi kao vlasnik je bio ovlašten da otkaže ugovor o zakupu zemljišta koji je njegov prednik zaključio sa apelantom, te da traži predaju u posjed, te pošto se radilo o privremenim objektima, apelant je nakon traženja tuženog imao mogućnost da sam izvrši demontažu ovih objekata, te da zadrži građevinski materijal. Vrhovni sud, također, konstatuje da se pored navedenog tuženi u svojim zahtjevima pozivao na urednu dokumentaciju za izgradnju stambeno poslovnih objekata, a što među parničnim strankama i nije sporno, stoga rušenje predmetnih privremenih objekata je izvršeno sa odobrenjem za gradnju tako da ove radnje tuženog nemaju elemente protivpravnosti. Vrhovni sud na kraju zaključuje da kako apelant nije imao osnova da koristi predmetno zemljište, nije osnovan ni njegov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti, a pošto je izgubio svojstvo zakupca, jer je njemu otkazan ugovor o zakupu koji je imao sa ranijim vlasnikom, neosnovano je i apelantovo pozivanje na odredbu člana 591. ZOO.
AP-555/16
2. Katarina Kondža (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Žarko Zeljko, advokat iz Širokog Brijega, podnijela je 3. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 025648 14 Rev od 20. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija drugotužene (Osnovna škola „Ruđer Bošković“ Grude) te je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu prvotuženi (Zapadno-hercegovački Kanton) i drugotužena da joj isplate određenu novčanu naknadu na ime izgubljene dobiti u određenom vremenskom periodu. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da kako je apelantica svoj tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici postavila na zahtjev za isplatu naknade izmakle dobiti iz člana 189. stav 1. ZOO, to je trebalo dokazati da je drugotužena nezakonitim radom svog organa, u smislu člana 172. ZOO-a, uzrokovala nastanak štete za apelanticu. Dalje se navodi da nije sporno da su apelantica i drugotužena bili u pravnom odnosu, ali je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je dokazana i štetna radnja, nižestepeni sudovi nalaze da je pogrešnim bodovanjem u prvoj konkursnoj proceduri apelantica oštećena za određeni broj bodova, te da je takvim nepravilnim bodovanjem apelantici nanijeta štete. Međutim, Vrhovni sud zapaža da su sudovi zanemarili odlučnu činjenicu koja je utvrđena u postupku, da je pravosnažnom sudskom odlukom poništena Odluka Školskog odbora drugotužene i drugostepenog rješenja Kantonalnog resornog ministarstva i naloženo drugotuženoj ponovni izbor, te da je drugotužena ponovo raspisala konkurs na koji se apelantica nije ni prijavila. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud konstatuje da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da je drugotužena kao pravno lice odgovorna za štetu u vidu izgubljene dobiti, jer apelantica nije dokazala štetnu radnju i posljedice, a sama dobit za apelanticu nije mogla biti osnovano očekivana po redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima sve dok se ne završi postupak odabira.
AP-594/16
3. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Kurbegović, advokat iz Bihaća, podnio je 5. februara 2016. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 041062 15 Gž od 19. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (JU „Stanouprava“ Bihać) da mu po osnovu materijalne štete zbog prekoračenja roka ugovorenog ugovorom o građenju isplati određeni novčani iznos. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da apelant i tužena kao ugovorene strane nisu ugovorili tačan rok za izvršenje ugovornih obaveza u pogledu dovršetka stana i zaključenju konačnog ugovora., ugovorne strane su zaključile ugovor u kojem vrijeme za zaključenje konačnog kupoprodajnog ugovora za predmetni stan nije čak ni odredivo, jer je vezano za utvrđenje konačne prodajne cijene, utvrđivanje konačne površine stana i za rok od 30 dana od izdavanja upotrebne dozvole, što ovisi i od postupanja trećih lica. Dalje se navodi da predmetna zgrada nije još bila završena, te da za istu do zaključenja glavne rasprave nije izdata upotrebna dozvola, bar o tome nije podnesen dokaz, dakle zaključivanje konačnog kupoprodajnog ugovora odloženo je za kasnije, a njegovo zaključivanje ovisi od određenih okolnosti i aktivnosti, prije svega izdavanja upotrebne dozvole, te definisanja konačne prodajne cijene. Kantonalni sud konstatuje da iz navedenog slijedi da u konkretnom slučaju apelant ne može od tužene tražiti naknadu štete koja je predmet tužbe, jer takav zahtjev nije osnovan, zato što ugovor koji je apelant zaključio sa tuženim i iz kojeg izvodi svoje pravo koje mu ugovorni odnos pruža ne daje osnov za naknadu štete, jer apelant nije dokazao da je tuženi prekršio neku ugovorenu obavezu koja bi mogla biti osnov za štetu. Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5417/15.
5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman