Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-404/13 (S. V.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-404/13

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 404/13, rješavajući apelaciju Stojane Vučinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stojane Vučinović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040065 10 Gz od 8. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040065 07 P od 26. februara 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Stojana Vučinović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Pala, u čije ime je apelaciju podnio njen staralac Batrić Knežević, kojeg zastupaju Hamdo Kulenović i Sakib Ibrahimović, advokati iz Sarajeva, podnijela je 29. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 040065 10 Gz od 8. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 040065 07 P od 26. februara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog Bože Lalevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. februara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi je 2. marta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 11. marta 2016. godine i Općinski sud 21. marta 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 040065 07 P od 26. februara 2010. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Ugovor o kupoprodaji koji je zaključen 25. marta 2003. godine između apelantice kao prodavca i tuženog kao prodavca, ovjeren u Općinskom sudu pod brojem OV. I 2460/02 od 5. maja 2003. godine, sa prijedlogom da se odbije zahtjev tuženog za povrat kapare u iznosu od 1.500,00 eura, te je odbijen zahtjev kojim je tražila naknadu štete u iznosu od 7.000,00 KM.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica 7. juna 2007. godine podnijela tužbu sa zahtjevom da se poništi navedeni ugovor o kupoprodaji, čiji predmet je bio stan koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Zmaja od Bosne broj 68 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Općinski sud je naveo da je apelanticin opunomoćenik na glavnoj raspravi, održanoj 27. januara 2010. godine, predložio preinačenje tužbe tako što je postavio zahtjev da se utvrdi da je ništav navedeni ugovor o kupoprodaji, te da se obaveže tuženi da predmetni stan preda u posjed apelantici (navodeći da je apelantica u vrijeme kada je zaključila sporni ugovor bila poslovno nesposobna). Općinski sud je naveo da je, odlučujući o prijedlogu za preinačenje tužbe, ocijenio odredbe čl. 56. i

57. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 57. ZPP za dozvolu preinačenja tužbe, jer je, po ocjeni tog suda, apelantica mogla i ranije preinačiti tužbu u skladu sa odredbama člana 57. stav 1 ZPP (tj. do zaključenja pripremnog ročišta). Također, Općinski sud je naveo da je odbio prijedlog apelanticinog opunomoćenika sa glavne rasprave za izvođenje dokaza vještačenjem vještaka medicinske struke na okolnost utvrđivanja činjenice kada je apelantica izgubila poslovnu sposobnost. Naime, Općinski sud je naveo da apelanticin opunomoćenik nije, u smislu odredaba člana 102. ZPP, dokazao da postoje opravdani razlozi zbog kojih apelantica nije predložila izvođenje tog dokaza na pripremnom ročištu.

7. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da su apelantica i tuženi 25. marta 2003. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da je navedeni ugovor ovjeren kod tog suda, te da je dostavljen poreznom uredu radi utvrđivanja poreza na promet nekretnina, što ukazuje da je navedeni ugovor sačinjen u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima. Također, Općinski sud je naveo da je u ugovoru u kupoprodaji navedeno „da je kupac od prodavca kupio nekretninu za ugovorenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 30.000 KM i da prodavac potvrđuje da je od kupca primio kupoprodajni iznos od 30.000,00 KM istovremeno sa potpisivanjem ugovora“. Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor rušljiv ako ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, ako je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana i ako je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno. Općinski sud je dalje ukazao da je odredbama člana 117. ZOO propisano da pravo da se zahtijeva poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude, te da to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji zaključen 25. marta 2003. godine, a da je predmetna tužba podnesena 7. juna 2007. godine iz čega proizlazi da je prestalo apelanticino pravo da zahtijeva poništenje rušljivog ugovora u smislu citiranih zakonskih odredaba. Također, Općinski sud je naveo da, na osnovu izvedenih dokaza, nije utvrđeno da su ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO (koji se odnose na ništavost ugovora). Naime, Općinski sud je naveo da je ocijenio činjenicu da je apelantici oduzeta poslovna sposobnost 28. aprila 2009. godine, što znači da se apelantica do tog dana smatrala poslovno sposobnom, a da je odredbama člana 56. stav 1. ZOO propisano da je za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora. Na osnovu izloženog Općinski sud je naveo da u toku postupka nije utvrđeno da postoje razlozi za apsolutnu i relativnu ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnina, te da je slijedom toga odlučio kao u izreci presude.

8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 040065 10 Gz od 8. novembra 2012. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantica 7. juna 2007. godine podnijela predmetnu tužbu, te da je uz tužbu dostavljena punomoć za advokata E.H. (koji je zastupao apelanticu do svoje smrti), nakon čega je apelantica ovlastila advokate Semira Puzića i Hamdu Kulenovića za zastupanje u predmetnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je Rješenjem Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 V 000592 08 V od 28. aprila 2009. godine apelantici potpuno oduzeta poslovna sposobnost, te da je Rješenjem Centra za socijalni rad Pale od 3. augusta 2009. godine apelantica stavljena pod starateljstvo i za staraoca joj je postavljen njen brat Batrić Knežević. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot žalbenim navodima, prvostepeni sud u toku cijelog postupka pazio da li apelantica ima parničnu sposobnost u smislu odredaba člana 293. stav 2. ZPP. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je, nakon što je apelantici oduzeta poslovna sposobnost, apelanticina prava i interese štitio njen staralac koji je bio prisutan na glavnoj raspravi, te koji je ovlastio navedene advokate za zastupanje apelantice u predmetnom postupku. Pri tome Kantonalni sud je ukazao da odluka o gubitku poslovne sposobnosti nema retroaktivni karakter, već da pravne posljedice oduzimanja poslovne sposobnosti nastaju kada odluka suda u vanparničnom postupku postane pravosnažna, a sve u skladu sa odredbama člana 24. Zakona o vanparničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno člana 23. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku Republike Srpske.

9. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ne postoje uvjeti za preinačenje tužbe u smislu odredaba člana 57. ZPP. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelanticin žalbeni navod da u konkretnom slučaju nije riječ o preinačenju tužbe, već o promjeni pravnog osnova u smislu odredaba člana 56. stav 2. ZPP. Naime, Kantonalni sud je ukazao da do promjene pravnog osnova tužbenog zahtjeva dolazi u situaciji kada tužilac izmijeni pravno pravilo koje je prvobitno smatrao da treba da se primijeni, ali da se promjenom ne može utjecati na identitet tužbenog zahtjeva koji ostaje isti. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari apelantica, umjesto zahtjeva za poništenje ugovora o kupoprodaji, postavila zahtjev za utvrđenje ništavosti tog ugovora, što ukazuje na promjenu istovjetnosti tužbenog zahtjeva i samim tim na pokušaj da se na glavnoj raspravi preinači tužba. S obzirom na to da nisu bili ispunjeni uvjeti za preinačenje tužbe, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud mogao jedino raspraviti o prvobitnoj tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu za poništenje rušljivog ugovora. Pri tome Kantonalni sud je naveo da je tačno da sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost ugovora u smislu odredaba člana 109. stav 1. ZOO. Kantonalni sud je ukazao da, međutim, u tužbi nije postavljen zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora, te da stoga sud nije ovlašten po službenoj dužnosti da usvoji drugačiji tužbeni zahtjev od onog koji je postavljen u tužbi, budući da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku u smislu odredaba člana 2. stav

1. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je na ročištu za glavnu raspravu od 27. januara 2010. godine postavila zahtjev da se utvrdi da je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav, ali da je prvostepeni sud odbio da raspravlja o tako postavljenom tužbenom zahtjevu uz obrazloženje da je apelantica mogla i ranije preinačiti tužbu u skladu sa odredbama člana 57. stav 1. ZPP. U vezi s tim, apelantica navodi da se u konkretnom slučaju nije radilo o preinačenju tužbe, već samo o promjeni pravnog osnova tužbenog zahtjeva u smislu odredaba člana 56. stav 2. ZPP. Pri tome apelantkinja navodi da, čak i da se radilo o preinačenju tužbe, kako to tvrde redovni sudovi, ta mogućnost je predviđena pod određenim uvjetima u smislu odredaba člana 57. stav 4. tač. 1. i 2. ZPP. Apelantkinja navodi da nije mogla ranije, tj. na pripremnom ročištu da tačno odredi svoj tužbeni zahtjev, budući da u toj fazi postupka nije imala zakonskog zastupnika kojeg je, s obzirom na činjenicu da je teški duševni bolesnik i kao takva poslovno i parnično nesposobna, morala imati.

11. Apelantica navodi da je prvostepenom sudu dostavljena medicinska dokumentacija, tj. otpusna lista Medicinskog centra Bijelo Polje - Odjeljenje za psihijatriju i neurologiju od 11. marta 1992. godine iz koje proizlazi da je apelantica duševno bolesna osoba. U vezi s tim, apelantica navodi da je prvostepeni sud bio dužan da, u smislu odredaba člana 295. stav 2. i člana 296. stav 1. tačka 1. ZPP, zatraži od organa starateljstva da postavi apelantici, kao parnično nesposobnoj stranci, staraoca, odnosno da sam postavi apelantici privremenog zastupnika koji će štititi njene interese, bez obzira što je apelantkinja imala opunomoćenika u predmetnom postupku. Osim toga, apelantkinja navodi da prvostepeni sud nije dao valjane razloge zbog čega je odbio njen prijedlog da se provede vještačenje vještaka medicinske struke (na okolnost da apelantkinja u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji nije imala poslovnu sposobnost), dok drugostepeni sud uopće nije odgovorio na njene žalbene navode koje je iznijela u tom pravcu. Pri tome apelantkinja navodi da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda da se apelantkinja smatra poslovno nesposobnom od dana donošenja rješenja o oduzimanju poslovne sposobnosti, te da je takav stav rezultat pogrešne primjene i tumačenja odredaba člana 56. ZOO.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije dozvolio preinačenje tužbe, jer je zahtjev za preinačenje tužbe postavljen na glavnoj raspravi, a što je suprotno odredbama člana 57. ZPP. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da se u konkretnom slučaju radilo samo o promjeni pravnog osnova tužbenog zahtjeva, budući da je apelantica, umjesto zahtjeva za poništenje ugovora, postavila zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora, te da se stoga radilo o promjeni istovjetnosti zahtjeva. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud tokom cijelog postupka vodio računa o apelanticinoj parničnoj sposobnosti, a da je njen staratelj, kada joj je oduzeta poslovna sposobnost i kad je stavljena pod starateljstvo, ovlastio opunomoćenike za zastupanje u predmetnom postupku, te da je i lično bio prisutan na glavnoj raspravi. Pri tome Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da je prvostepeni sud propustio da joj postavi privremenog zastupnika u smislu člana 296. stav 1. ZPP, jer se ta obaveza odnosi na zastupanje tuženog, a ne tužioca.

13. Općinski sud je naveo da taj sud nije dozvolio preinačenje tužbe, jer je zahtjev za preinačenje tužbe postavljen na glavnoj raspravi, a što je suprotno odredbama člana 57. ZPP. Općinski sud je naveo da je apelantica, umjesto zahtjeva za poništenje ugovora, postavila zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora, tako da se nije radilo o promjeni pravnog osnova tužbenog zahtjeva, već o promjeni istovjetnosti zahtjeva, čime bi tužba bila preinačena. Općinski sud je dalje naveo da je tokom cijelog postupka vodio računa o apelanticinoj parničnoj sposobnosti, a da je njen staratelj, kada joj je oduzeta poslovna sposobnost i kad je stavljena pod starateljstvo, ovlastio opunomoćenike za zastupanje u predmetnom postupku, te da je i lično bio prisutan na glavnoj raspravi.

14. Tuženi je naveo da iz činjeničnog opisa tužbe, kao i predloženih dokaza proizlazi da je apelantica podnijela predmetnu tužbu, jer je smatrala da je prevarena, dakle, iz razloga koji mogu učiniti akt samo rušljivim, a ne ništavim. Tuženi je naveo da do promjene pravnog osnova tužbenog zahtjeva može doći samo ukoliko identitet tužbenog zahtjeva ostaje isti. U vezi s tim, tuženi je naveo da je u konkretnom slučaju apelantica na ročištu za glavnu raspravu pokušala promijeniti ne samo pravni osnov tužbenog zahtjeva već i sam identitet tužbe i okolnosti na koje su predloženi dokazi na pripremnom ročištu. Tuženi je naveo da su stoga redovni sudovi pravilno zaključili da nisu ispunjeni uvjeti za preinačenje tužbe u smislu odredaba člana 57. ZPP. Također, tuženi je naveo da je apelantici oduzeta poslovna sposobnost 28. aprila 2009. godine, a da pravne posljedice izmjene ličnog stanja nastaju po pravosnažnosti odluke suda u vanparničnom postupku, shodno odredbama člana 24. Zakona o vanparničnom postupku.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 56. stav 1.

(1) Za zaključenje punovažnog ugovora potrebno je da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora.

Član 111.

Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

Član 117.

(1) Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.

(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.

16. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 56.

(1) Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

(2) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode. Član 57. st. 1, 2. i 4.

(1) Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2) Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinačenje.

(4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju, ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:

1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije;

2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 293.

(1) Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njen zakonski zastupnik.

(2) Zakonski zastupnik određuje se zakonom ili aktom nadležnog organa vlasti donijetim na osnovu zakona.

(3) U toku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, paziti može li lice koje se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u postupku i je li parnično sposobno, zastupa li parnično nesposobnu stranku njen zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebna ovlaštenja kad su ona potrebna.

Član 295. st. 1. i 2.

(1) Kad sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku, a taj se nedostatak može otkloniti, pozvaće tužioca da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će preduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti sa licem koje može biti stranka u postupku.

(2) Isto tako, kad sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nema posebna ovlaštenja kad su ona potrebna, zatražiće da nadležni organ starateljstva postavi staraoca parnično nesposobnom licu, odnosno pozvaće zakonskog zastupnika da pribavi posebna ovlaštenja ili će preduzeti druge mjere koje su potrebne da bi parnično nesposobna stranka bila pravilno zastupana.

Član 296. stav 1.

(1) Ako se u toku postupka pred prvostepenim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga mogle da nastanu štetne posljedice za jednu ili obje stranke, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 040065 10 Gz od 8. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na poništenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su, stoga, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

25. Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili relevantne odredbe ZPP i ZOO, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi u pogledu apelanticinog zahtjeva postavljenog na glavnoj raspravi, održanoj 27. januara 2010. godine (kojim je tražila da se utvrdi da je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav), u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da se u konkretnom slučaju radilo o zahtjevu za preinačenje tužbe u smislu odredaba člana 56. stav 1. ZPP, a ne o promjeni pravnog osnova tužbenog zahtjeva u smislu stava 2. tog člana, te da u tom pogledu nisu ispunjeni uvjeti za dozvolu preinačenja tužbe u smislu odredaba člana 57. ZPP. Dovodeći u vezu odredbe člana 56. stav 1. ZPP (prema kojima se pod preinačenjem tužbe smatra promjena istovjetnosti zahtjeva) i odredbe člana 57. ZPP (koje propisuju u kojoj fazi postupka, te pod kojim uvjetima se može dozvoliti preinačenje tužbe) sa navedenim zaključcima redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbe člana 102. ZPP, dao jasne i detaljne zbog čega je odbio apelanticin prijedlog za provođenje medicinskog vještačenja, koji je apelanticin opunomoćenik predložio tek na glavnoj raspravi, tako da Ustavni sud ni u tom dijelu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Što se tiče apelanticinih navoda da je prvostepeni sud, pri izvođenju zaključka da se apelantica smatrala poslovno sposobnom u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji, pogrešno primijenio odredbe člana 56. ZOO, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud u svojoj odluci, iako nije dozvolio preinačenje tužbe, ipak bavio i pitanjem ništavosti predmetnog ugovora. Međutim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, jasno ukazao da je prvostepeni sud, s obzirom na to da nisu bili ispunjeni uvjeti za preinačenje tužbe, mogao odlučivati samo o zahtjevu za poništenje predmetnog ugovora, tj. u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku u smislu odredaba člana 2. stav 1. ZPP. Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud dao jasne i zadovoljavajuće razloge za takav zaključak, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelanticini navodi kojima ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba člana

56. ZOO, jer je, dakle, drugostepeni sud u svojoj odluci, kao konačnoj odluci, jasno ukazao da ne može odlučivati o ništavosti ugovora, a samim tim ni o primjeni navedenih zakonskih odredaba. Pri tome dovodeći u vezu odredbe čl. 111. i 117. ZOO sa odlučenjem prvostepenog suda o apelanticinom zahtjevu za poništenje predmetnog ugovora, koje je kao pravilno potvrdio i drugostepeni sud, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.

27. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o apelanticinim žalbenim navodima kojima je ukazivala da prvostepeni sud u toku postupka nije pazio da li apelantica ima parničnu sposobnost, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu da je apelanticu, nakon što joj je oduzeta poslovna sposobnost, u predmetnom postupku zastupao njen staralac, Ustavni sud smatra da je potpuno neosnovano apelanticino pozivanje na odredbe člana 295. stav 2. ZPP. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi obaveza suda da od nadležnog organa starateljstva zatraži da postavi staraoca parnično nesposobnom licu, dakle, licu kojem je prethodno odlukom nadležnog suda potpuno ili djelimično oduzeta poslovna sposobnost, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Također, Ustavni sud smatra da je neosnovano i apelanticino pozivanje na odredbe člana 296. stav 1. ZPP, jer se te odredbe odnose na postavljanje privremenog zastupnika tuženom u sudskom postupku.

28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, primjenjujući relevantne odredbe ZPP i ZOO, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoja odlučenja, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje o kojima se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredaba ZPP i ZOO, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

31. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelantica kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-404/13 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio