Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1125/16 (A. B. iz Tuzle)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Lišavanje slobode
  • Pritvor
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1125/16

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1125/16, rješavajući apelaciju Ade Balijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ade Balijagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024169 16 Kž 5 od 19. februara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024169 16 Kv 9 od 10. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ado Balijagić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 14. marta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 024169 16 Kž 5 od 19. februara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 024169 16 Kv 9 od 10. februara 2016. godine. Istovremeno, apelant je zatražio da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri naredi njegovo puštanje na slobodu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 17. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud, te Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 23. marta 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 024169 16 Kv 9 od 10. februara 2016. godine, donesenim u krivičnom postupku protiv apelanta i optuženog F. B. zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. u vezi sa članom 323. stav 1. KZFBiH, sve u vezi sa čl. 31. i 32. KZFBiH, i krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH, u vezi sa članom 54. istog zakona, apelantu produžen je pritvor za dva mjeseca koji po tom rješenju može trajati do 11. aprila 2016. godine ili do nove odluke suda. Apelantu je pritvor produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo 8. decembra 2015. godine podiglo optužnicu protiv apelanta i optuženog F.B. zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da je optužnica potvrđena 9. decembra 2015. godine od sudije za prethodno saslušanje tog suda. Nadalje je navedeno da je rješenjem tog suda od 31. decembra 2015. godine, shodno odredbi člana 151. stav 1. ZKPFBiH, apelantu produžen pritvor iz zakonskih razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH u trajanju od dva mjeseca koji može trajati do 11. februara 2016. godine ili do nove odluke suda. Nakon toga, Kantonalni sud je, vršeći kontrolu opravdanosti mjere pritvora prema apelantu, 10. februara 2016. godine izvršio uvid u kompletan spis, kao i u sve pribavljene dokaze, te donio odluku koja je predmet konkretne apelacije.

7. U pogledu osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, Kantonalni sud je naveo dokaze i priloge dostavljene uz potvrđenu optužnicu kako su precizirani na str. 2, 3. i 4. obrazloženja rješenja. Dalje je navedeno da je Kantonalni sud nakon analize i ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno utvrdio da iz svih postojećih citiranih dokaza postoji dovoljno činjenica i okolnosti koje ukazuju da postoji osnovana sumnja kao primarni uvjet za produženje pritvora apelantu. Također je istaknuto da je Kantonalni sud pri utvrđivanju osnovane sumnje ocijenio iskaze svjedoka E.Ž., A.M., E.A., E.Ž., N.G., M.Ž., A.A., M.H., B.B., A.S. i S.K., kao i rezultate provođenja posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKPFBiH, odnosno evidentiranih telefonskih razgovora u vremenskom periodu od 30. juna 2015. godine do 5. septembra 2015. godine i posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka d) ZKPFBiH, odnosno evidentiranih razgovora u vremenskom periodu od 30. juna 2015. godine do 2. septembra 2015. godine. U obrazloženju rješenja su na str. 5. do 11. prezentirani iskazi saslušanih svjedoka. Dalje je navedeno da su, po ocjeni Kantonalnog suda, svi navedeni iskazi svjedoka u potpunosti potvrđeni rezultatima provođenja posebnih istražnih radnji s obzirom na to da je urađen izvještaj povodom njihovog preduzimanja od MUPKS - Sektor kriminalističke policije od 1. oktobra 2015. godine sa transkriptima pojedinih razgovora povodom provođenja posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tač. a) i d) ZKPFBiH sa DVD i CD navedenim u izvještaju.

8. Prema interpretiranim navedenim dokazima, apelant i optuženi F.B. su, po uzajamnom sporazumu, u relevantnom vremenskom periodu, posredstvom apelanta stupili u kontakt sa svjedokom E. Ž., tražeći od njega i njegovog brata M. Ž. da oštete apelantov automobil, a kako bi on mogao prijaviti svjedokinju E. A. da je ona to učinila. Tom prilikom apelant se, također, raspitivao i da li ima neko ko bi „izranjavao“ A. M., obećavajući za to novčanu naknadu. Nadalje, proizlazi da su apelant i optuženi F.B. planirali baciti bombu na kuću svjedokinje E. A., odnosno opljačkati je, jer je navodno u kući bila velika količina novca. Kako bi ostvarili planirano, apelant i optuženi F.B. su preduzeli i radnje pribavljanja vatrenog oružja. U svrhu ostvarivanja ovog plana, stupili su u kontakt i sa svjedokom N. G., jer su zaključili da svjedok E. Ž. neće moći izvršiti planirano, a i zbog namjere da ga sačuvaju za „preuzimanje“ drugog krivičnog djela na sebe. Nadalje, i E. Ž. i N. G. obećana je nagrada i pomoć nakon što plan ostvare, kao i pomoć u vezi s drugim krivičnim postupcima koji su se vodili protiv njih. Također, obojica svjedoka su bili izloženi prijetnjama i ucjenama ukoliko odustanu od plana. Nadalje, nakon što je svjedok E. Ž. sve ispričao svjedoku A. M., slučaj je prijavljen policiji. Prema izjavi svjedoka A. M., motiv za ovakvo djelovanje apelanta i optuženog F.B. je činjenica da su svjedokinja E. A. i svjedok A. M. optuženom F. B. dali označeni novčani iznos kako bi supruga svjedokinje E. A. prebacio iz jedne u drugu kaznenu ustanovu. Kako ovo obećanje nije ispunio, tražili su novac nazad i u tome većinom i uspjeli posredstvom apelanta, što je naljutilo optuženog F.B. Pri tome apelant je prijetio svjedokinji E. A. da ima veze u zatvoru i da će joj otrovati supruga, te vršio pritisak na nju, tražeći još novca za obećanu uslugu. Nakon što su saznali da se njihovi razgovori prisluškuju i posumnjali u svjedoka E. Ž., te svjedoka N. G., koji je u međuvremenu, također, dao izjavu policiji, ova dva svjedoka počela su strahovati za svoje živote, kao i svjedok A. M.

9. Na temelju navedenog Kantonalni sud je zaključio da je u odnosu na apelanta ispunjen opći uvjet za produženje mjere pritvora.

10. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim je ukazano na iskaze svjedoka N.G. i E.Ž., koji su, prema činjeničnom opisu djela iz potvrđene optužnice, poticani na počinjenje predmetnih krivičnih djela. Kantonalni sud je utvrdio da iz sadržaja njihovih iskaza proizlazi da oni imaju određeni strah od apelanta (isto tako i od optuženog F. B.) i da su u odnosu na njih preduzimane određene radnje kako bi se na njih utjecalo da dadu drugačije iskaze od onih koje su dali. Svjedok E.Ž je, pored ostalog, naveo da je saznao da Belma Balijagić pokušava da s njim stupi u kontakt i da ga nagovori da povuče svoju izjavu, odnosno da je demantira a koja se odnosi na nezakonite radnje apelanta i optuženog F.B., a da će kao protuuslugu dobiti novac. Također, Kantonalni sud je naveo da je svjedokinja E.A. navela da je u prizemlju haustora zgrade u kojoj živi na nju izvršen fizički napad od dviju N.N. osoba koje su joj rekle: “Imaš pozdrav od Balijagića“, te da su njeno vozilo marke „golf VII“ polupale N.N. osoba. Dalje je istaknuto da je svjedok N.G. naveo da je N. N. osoba ovom svjedoku telefonom uputila ozbiljne prijetnje, a što ovaj svjedok dovodi u vezu sa svjedočenjem u ovom predmetu. Nadalje, ukazano je da su apelant i optuženi F.B. djelovali zajedno u podstrekavanju i pripremanju krivičnih djela, da su svjedocima E. Ž. i N. G. nudili različite pogodnosti ukoliko izvrše krivična djela na koja su ih podstrekavali, te da su prijetili i ucjenjivali svjedoka E. Ž. ukoliko otkrije njihove planove, da je svjedok E. Ž. u drugom krivičnom postupku, koji se vodi protiv optuženog F.B., lažno svjedočio i na sebe preuzeo izvršenje krivičnog djela. Također, u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi protiv svjedoka E. Ž., apelant mu je obećao da će mu optuženi F. B. „sve završiti“, svojim vezama mu je osigurao nalaz konkretnog sudskog vještaka o uračunljivosti koji je i uložen u predmetni spis. Dalje je istaknuto da je svjedok E.Ž. u vezi sa dolaskom vozila marke “golf V“ ispred kuće u kojoj živi sa bratom M.Ž. i majkom naveo da je zbog toga bio prilično uznemiren, jer je navedeni događaj shvatio jednim vidom prijetnje, te je izjavio da realno očekuje da će biti izložen određenim pritiscima od apelanta i optuženog F.B. Dalje, svjedok A.A. je u svom iskazu potvrdio da je dan prije nego što je doveden u Kantonalno tužilaštvo da da iskaz, na KPZ Kula u kojem izdržava kaznu zatvora, u neposrednoj blizini njegove sobe, bačena bomba i da on sumnja da iza tog bacanja bombe stoje apelant i optuženi F.B., kao i da je navedeni događaj jedan vid upozorenja. Svjedok B.B. je naveo da je, nakon dolaska apelanta i optuženog F.B. u pritvorsku jedinicu KPZ Sarajevo, bio izložen stalnim uvredama i prijetnjama (da ga je apelant prilikom susreta pljunuo u lice), te da se 9. oktobra 2015. godine, kada je koristio vanzavodske pogodnosti i bio u naselju Dobroševići, pored njega zaustavilo vozilo marke „audi Q7“ iz kojeg mu se obratio suvozač riječima: „Ti si taj B.B., mafijaš, kani se Balijagića i Ade, bićeš likvidiran, ti i tvoja porodica.“ Iz navedenog Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti ukazuju na stvarnu koluzionu opasnost u odnosu na apelanta, to jeste da bi boravkom na slobodi neprimjereno utjecao na svjedoke i opstruirao krivični postupak.

11. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti i za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i da bi apelant, boravkom na slobodi, počinio krivično djelo kojim prijeti. S tim u vezi je ukazano da se u konkretnom slučaju radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora od više od tri godine ili teža kazna, tj. da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu. Nadalje, ukazano je da je apelant, zajedno sa optuženim F. B., pripremao i podstrekavao na izvršenje krivičnih djela više osoba s naročitom upornošću, a što proizlazi iz činjenice da su apelanti, nakon što nisu bili sigurni da je svjedok E. Ž. prava osoba za njihovo izvršenje, angažirali i svjedoka N. G. Kantonalni sud je dalje istakao da okolnost da se apelant i optuženi F.B. terete da su u relativno kratkom periodu, od juna do 3. septembra 2015. godine, počinili više krivičnih djela, po ocjeni Kantonalnog suda, objektivno i van svake sumnje predstavlja takvu osobitu okolnost na temelju koje se može zaključiti da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je ispunjen zakonski uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za produženje mjere pritvora apelantu.

12. Kantonalni sud je, također, naveo da je sud ispitao i mogućnost izricanja blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH apelantu umjesto mjere pritvora, kao i mjera zabrane iz člana

140. ZKPFBiH, te je s tim u vezi zaključio da se isti cilj i svrha ne bi mogli ostvariti blažim mjerama od mjere pritvora, a imajući pri tome u vidu vrstu i težinu krivičnih djela i način izvršenja djela koja su apelantu stavljena na teret.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 024169 16 Kž 5 od 19. februara 2016. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantove odbrane. Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelantove odbrane koji se odnose na tvrdnju o nepostojanju dokaza o osnovanoj sumnji da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. S tim u vezi, Vrhovni sud je, suprotno navedenoj tvrdnji, ukazao da je prvostepeni sud, u obrazloženju svog rješenja (strana od 2. do 13), naveo sasvim jasne i određene razloge temeljem kojih je zaključio da je ispunjen opći uvjet za produženje pritvora apelantu. Pri tome Vrhovni sud je zaključio da žalbeni navodi kojim se nastoji dovesti u pitanje i vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka nisu prihvatljivi, jer, po mišljenju Vrhovnog suda, takvi žalbeni navodi svoje opravdanje nemaju u realnom stanju spisa predmeta. I taj sud nalazi da je u pobijanom rješenju opravdano zaključeno da osnovana sumnja, kao primarni uvjet za određivanje ili produžavanje pritvora, egzistira i da to proizlazi iz niza dokaza subjektivne i objektivne prirode.

14. U pogledu posebnih pritvorskih razloga, Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju uvjeta za određivanje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja dao sasvim određene, te i za taj sud prihvatljive razloge zbog čega nalazi da bi apelant u slučaju boravka na slobodi mogao ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke. Vrhovni sud je naglasio da prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja nije polazio od apstraktne pretpostavke, da bi puštanjem na slobodu apelanta utjecanje na svjedoke bilo moguće, već da je iskazima poimenice navedenih svjedoka, čije iskaze je Vrhovni sud prezentirao u obrazloženju osporene presude, potvrđeno da je na njih već izvršeno posredno i neposredno utjecanje da daju iskaze koji bi pogodovali apelantu. Vrhovni sud je naveo da je očigledno da je to utjecanje izvršeno aktivnim radnjama koje upućuju na postojanje naročitih okolnosti koje su činjenično verificirane, jer su potkrijepljene iskazima brojnih svjedoka i kao takve ukazuju da će konkretni krivični postupak biti ometan utjecanjem na svjedoke koji su se konkretno izjašnjavali o tim okolnostima, ako apelant bude pušten na slobodu. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu produžio pritvor u skladu sa odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

15. Također, u odnosu na posebni pritvorski razlog iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja dao jasne i prihvatljive razloge. Istaknuto je da, suprotno navodima odbrane da apelant nije pravomoćno osuđivan, produženje pritvora iz navedenog osnova ne podrazumijeva bezuvjetno utvrđenje da je apelant pravomoćno osuđivan, pa čak ni za krivična djela zbog kojih se pobijanim rješenjem njemu pritvor produžava. Ovo zbog toga, kako je utvrdio Vrhovni sud, što je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi, kako to i piše u navedenoj zakonskoj odredbi, postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Stoga, i po ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanom rješenju je na zadovoljavajući način navedeno dovoljno razloga da takve okolnosti postoje, odnosno da su utvrđene. U kontekstu takve ocjene Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je apelant osnovano sumnjiv da je, i nakon saznanja da se prema njemu (isto tako i optuženom F. B.) provode posebne istražne radnje, nastavio sa poticanjem svjedoka N.G. i drugih osoba da učine krivičnopravne radnje koje po svom sadržaju očigledno predstavljaju teška krivična djela. Imajući to u vidu, zatim, obim i složenost tog krivičnog postupka, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne i konkretne razloge, jer okolnosti koje prate taj krivični postupak upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa za zadržavanje apelanta u pritvoru koji preteže nad principom poštivanja njegovih prava na slobodu.

16. Vrhovni sud je, također, naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostepeni sud nije propustio svoju obavezu da, u smislu odredbe člana 145. stav 1. ZKPFBiH, ispita da li se umjesto mjere pritvora, koji je apelantu produžen shodno odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, isti cilj može ostvariti nekom drugom mjerom. U tom pogledu, kako je utvrdio Vrhovni sud, prvostepeni sud je naveo da je ispitao takvu mogućnost, pa je ocijenio da se isti cilj i svrha ne bi mogli ostvariti nekom blažom mjerom, uključujući i mjere zabrane. Navedeno je da je pri takvoj ocjeni imao u vidu prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela, te način njihovog učinjenja, a za koja je apelant osnovano sumnjiv da ih je učinio, pa je zaključeno da se samo mjerom pritvora može osigurati njegovo prisustvo za uspješno vođenje tog krivičnog postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelant u žalbi proizvoljno i netačno naveo da prvostepeni sud nije razmatrao mogućnost izricanja neke blaže mjere i da nije ocijenio da li bi se, umjesto mjere pritvora, isti cilj mogao postići mjerom zabrane.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U iscrpnoj apelaciji apelant osporava da je uopće dokazano da postoji osnovana sumnja kao uvjet bez kojeg pritvor nikada ne može biti određen. Smatra da u konkretnom predmetu ne postoje okolnosti i dokazi iz kojih su Kantonalni sud i Vrhovni sud mogli izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Svi izvedeni dokazi, po apelantovom mišljenju, ukazuju na potpunu proizvoljnost suda u postupku utvrđivanja činjenica, odnosno ocjene dokaza za postojanje općeg pritvorskog uvjeta. U pogledu iskaza saslušanih svjedoka a, kako tvrdi apelant, na čijim iskazima je i zasnovana osnovana sumnja, apelant ističe da se radi o nevjerodostojnim dokazima, jer su navedeni svjedoci izvršioci teških krivičnih djela i povratnici u izvršenju teških krivičnih djela. Detaljno analizirajući iskaze svjedoka, apelant tvrdi da su osporena rješenja zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a zbog čega je pogrešan zaključak o postojanju osnovane sumnje. Apelant je detaljno obrazložio u čemu se sastoje kontradiktornosti u iskazima svjedoka E. Ž., A. M., N. G., A. M. zbog čega smatra da se na njima nije mogao zasnovati zaključak o postojanju osnovane sumnje. Također je navedeno da dodatni dokazi u pogledu saslušanih novih svjedoka M.H., B.B. i Š.H. nisu vjerodostojni, budući da se radi o licima koja su višestruki povratnici u činjenju krivičnih djela.

18. Također, apelant smatra da se nisu stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. S tim u vezi je ukazano da su svi svjedoci već saslušani više puta, da Tužilaštvo nije predočilo niti jedan dokaz da je potrebno saslušati nekog novog svjedoka, kao i da su posebne istražne radnje okončane, jer je zauzet stav da nema potrebe za njihovim daljnjim provođenjem. Po njegovom mišljenju, u prilog zaključku redovnih sudova u ovom dijelu ne mogu poslužiti navodne prijetnje upućene svjedoku N. G. od nepoznate osobe, a za šta nisu ponuđeni konkretni dokazi, te bacanje bombe na KPZ Kula. Također, apelant smatra da je neosnovan zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Istakao je da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da su ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe i da postoje „naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant ponoviti krivično djelo“.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da je taj sud u svom osporenom rješenju dao odgovor na sve apelantove navode koje je ponovio u apelaciji, te da u cijelosti ostaje pri svojim stvovima iz osporenog rješenja. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Kantonalni sud je naveo da su u obrazloženju osporenog rješenja dati jasni razlozi zbog kojih je prihvaćen prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Tužilaštvo je navelo da je u konkretnom slučaju postojanje osnovane sumnje ustanovljeno momentom potvrđivanja optužnice, te da su Vrhovni i Kantonalni sud osporenim rješenjima, analizirajući dostavljene dokaze, na jasan i nedvosmislen način utvrdili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Dalje je navedeno da su Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim rješenjima dali sasvim jasne i precizne razloge zbog kojih smatraju da postoje valjani razlozi koji opravdavaju postojanje pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Također je navedeno da je predmetna apelacija pravno neutemeljena, paušalna i proizvoljna, te da se bavi ocjenom dokaza koji će biti predmet glavnog pretresa. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.

Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 32.

Podstrekavanje (1) Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini krivično djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio.

(2) Ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano kaznit će se kao za pokušaj krivičnog djela.

(3) Podstrekavanjem na počinjenje krivičnog djela smatra se naročito:

upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od počinjenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili ovisnosti, dovođenje ili održavanje osobe u stanju stvarne ili pravne zablude.

Član 166.

Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(...)

Član 289.

Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

(…) Član 328.

Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (1) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. (Izazivanje opće opasnosti) st. od 1. do 3.; člana 324. (Uništenje ili oštećenje važnih privrednih objekata ili javnih naprava) st. 1. i 2.; člana 325. (Oštećenje zaštitnih naprava na radu) st. 1. i 2. i člana 326. (Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova) stav 1. ovog zakona neka osoba teško tjelesno ozlijeđena ili je prouzrokovana imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(…)

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(…) (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 024169 16 Kž 5 od 19. februara 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

29. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

[…] (3) ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

[…]

31. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu Adi Balijagiću produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je u saučesništvu s optuženim F. B. počinio više krivičnih djela, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Stoga, lišavanje slobode apelanta potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije - postojanje osnovane sumnje

32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda, Quinn, od 22. marta 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH, koji je primjenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

33. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva "postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo" (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome Ustavni sud ukazuje da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

35. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pri odlučivanju o prijedlogu Tužilaštva za produženje apelantu pritvora, na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant (u saučesništvu sa optuženim F. B.) počinio krivična djela ubistvo iz člana 166. stav 1, krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. KZFBiH, sve u vezi sa čl. 31. i 32. KZFBiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao, prvenstveno, na iskaze saslušanih svjedoka (koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), kao i na ostale dokaze u spisu, te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Nadalje, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim žalbama, preispitao zaključke prvostepenog suda utvrdivši da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odnosu na apelantove navode da je osnovana sumnja utvrđena, prije svega, na osnovu nevjerodostojnih iskaza svjedoka ispitao takve navode i dao obrazloženje zašto oni u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Osim toga, Ustavni sud smatra da su navedene okolnosti, na kojima su Vrhovni i Kantonalni sud zasnovali svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje, takvog karaktera „da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant Ado Balijagić počinio predmetna krivična djela“ u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

36. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, evidentno je da je, u smislu garancija navedenog člana, rješenje o produženju pritvora donio nadležni sud, nakon što je na osnovu predočene dokumentacije detaljno ispitao dokaze dostavljene na okolnosti postojanja osnovane sumnje da je apelant na navedeni način počinio predmetna krivična djela. Također, Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta (kao i protiv optuženog F.B.) 9. decembra 2015. godine potvrđena optužnica zbog osnovane sumnje da su počinili predmetna krivična djela. Nadalje, evidentno je da je, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u konkretnom slučaju apelant uhapšen, odnosno produžen mu je pritvor „radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti“, budući da su redovni sudovi utvrdili „da postoji osnovana sumnja“ da je izvršio konkretna krivična djela iz KZFBiH zbog čega se pokazuju neosnovanim apelantovi navodi o povredi člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama utvrđeno da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje, odnosno produženje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.

Posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH – utjecaj na svjedoke

38. Ustavni sud zapaža da apelant prigovara da u konkretnom slučaju ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud (a što je potvrdio i Vrhovni sud), obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi sa činjenicama konkretnog slučaja, naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, ukoliko bude na slobodi, mogao utjecati na svjedoke i time ometati krivični postupak koji je u toku. Naime, Kantonalni sud je ukazao na iskaze svjedoka N.G., E.Ž. i A.M., koji su, prema činjeničnom opisu djela iz potvrđene optužnice, podsticani na počinjenje predmetnih krivičnih djela, budući da iz sadržaja njihovih iskaza proizlazi da oni imaju određeni strah od apelanta (isto tako i od optuženog F. B.) i da su u odnosu na njih preduzimane određene radnje kako bi se na njih utjecalo da daju drugačije iskaze od onih koje su dali, dok je svjedok A.A. svjedočio o bačenoj bombi, smatrajući da je bacanje bombe jedan vid upozorenja njemu od apelanta i optuženog F.B. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio i iskaze svjedoka M.H., Š.H. i B.B., kojim su, također, potvrdili da su im od apelanta upućivane ozbiljne prijetnje zbog svjedočenja u predmetnom postupku. Također, Kantonalni sud je ukazao i na iskaz svjedokinje E. A. iz kojeg proizlazi da je ona fizički napadnuta od N.N. lica koja su joj rekla: „Imaš pozdrave od Balijagića“, usljed čega su joj nanesene teške tjelesne povrede. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti jasno ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelant, ukoliko bude na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pri čemu su, suprotno apelantovim navodima, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja dali eksplicitne razloge zašto je u toj fazi postupka neophodno određivanje pritvora apelantu. Navedeno obrazloženje, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i razloge na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odlučenje, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi neosnovanim apelantove navode da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

Posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH – ponavljanje izvršenja krivičnog djela

39. U vezi sa ispunjenjem navedenog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).

40. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda, zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije, da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti navedene osobe (vidi, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A broj 225).

41. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su ispunjeni zakonski uvjeti iz navedene odredbe, budući da postoji osnovana sumnja da je apelant u saučesništvu sa optuženim F. B. u relativno kratkom vremenu počinio krivična djela koja su im stavljena na teret, što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant mogao ponoviti izvršenje krivičnih djela za koja je osumnjičen, a za koja je ispunjen i objektivni uvjet u pogledu dužine moguće zatvorske kazne. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi istakli da se u konkretnom slučaju ne radi o jednom djelu poticanja, kao i da je apelant, i nakon saznanja da se prema njemu i optuženom F. B. provode posebne istražne radnje, nastavio sa poticanjem drugih osoba da učine krivičnopravne radnje koje u sebi sadrže obilježja teških krivičnih djela. S tim u vezi, redovni sudovi su zaključili da navedene činjenice i okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje jasno ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao izvršiti krivičnopravne radnje kojim prijeti. Navedeno obrazloženje, koje su dali Vrhovni i Kantonalni sud, po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, dovoljno je konkretizirano i ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga ispoštovali standarde Evropskog suda, jer su u osporenim rješenjima naveli relevantne razloge koji opravdavaju strah redovnih sudova da bi apelant puštanjem iz pritvora mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovih prava garantiranih članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u vezi sa produženjem pritvora iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tač.b) i c) ZKPBiH.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nisu prekršena prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te stava 3. Evropske konvencije kada je odluku o produženju pritvora donio ustanovljeni nadležni sud, na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je osumnjičen, kao i postojanje posebnih pritvorskih osnova iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1125/16 (A. B. iz Tuzle) | Sudska praksa | Aktio