Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-515/15 (M. O. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Uređenje međa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Dioba
  • Troškovi postupka
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-515/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-515/15, rješavajući apelacije Muharema Omerbašića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Muharem Omerbašić protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 069955 14 Gž od 14. novembra 2014. godine;

Edin Ihtijarević protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 V 038817 14 Gž od 16. decembra 2014. godine;

"Auto Hari" d.o.o. Sanski Most protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 006617 15 Pž 2 od 14. januara 2016.

godine;

Muharem Salihbegović protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 O 006183 15 Gž 4 od 7. decembra 2015. godine;

Petar Stanojević protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 V 044013 15 Gž od 30. novembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-515/15 Muharem Omerbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 2. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 069955 14 Gž od 14. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je prijedlog apelanta (predlagača) za razvrgnuće postojeće zajednice nekretnina upisanih u pl. 635/2 k.o. Banjaluka 3 fizičkom diobom prema utvrđenim suposjedničkim dijelovima svake od stranaka. U postupku je utvrđeno da je apelant podnio prijedlog za fizičku diobu predmetnih nekretnina na kojima su apelant i protivnici predlagača (Ć.O., H.O. i M.O.) upisani kao suposjednici sa po ¼ dijela, da se predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi vode kao društvena svojina, dok su vanparnične stranke (apelant, Ć.O., H.O. i M.O.) upisani kao nosioci prava korištenja ovih nekretnina. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka geometra, odbio zahtjev predlagača-apelanta za diobu predmetnih nekretnina jer ne postoji regulacioni plan na tom području. Naime, uviđajem na licu mjesta je utvrđeno da stranke uživaju nekretnine na način kako je to uređeno rješenjem suda od 1982. godine, kojim su uređeni korisnički odnosi, te da ni tada nije bilo moguće izvršiti diobu predmetnih nekretnina koja je moguća samo na osnovu urbanističko-tehničkih uslova, odnosno regulacionog plana. S obzirom da za područje na kojem se nalaze predmetne nekretnine ne postoji regulacioni plan, to nije bilo moguće izvršiti fizičku diobu predmetnih nekretnina, zaključio je na kraju Okružni sud.

2. AP-853/15 Edin Ihtijarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Faruk Smajlović advokat iz Gračanice, podnio je 20. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 V 038817 14 Gž od 16. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uređena je međa po posljednjem mirnom posjedu nekretnina predlagača (F.D. i M.D.) i protivpredlagača-apelanta, a koje nekretnine su precizno označene u izreci prvostepenog rješenja i na skici lica mjesta od 1. septembra 2014. godine. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava (odredbe člana 69. Zakona o stvarnim pravima), cijeneći sve izvedene dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, uredio među između nekretnina stranaka po posljednjem posjedu. Dalje se navodi da je, odlučujući o troškovima postupka, prvostepeni sud pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. Naime, s obzirom da na terenu nije bilo vidljivih međašnih oznaka i da su postojala odstupanja u pokazivanju sporne međe od strane predlagača i apelanta, sud je prihvatio stanovište dosadašnje prakse da je uređenje međe od interesa kako za predlagače tako i za protivnika predlagača-apelanta, te da troškove postupka trebaju da snose zajednički svi u smislu člana 27. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku.

3. AP-1180/16 "Auto Hari" d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kemal Škrgić direktor apelanta, podnio je 17. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 006617 15 Pž 2 od 14. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev predlagača-apelanta kojim je tražio da se izvrši ispravka upisa u zemljišnoknjižnom ulošku broj 1.446 k.o. Sanski Most III, koji upis se odnosi na uknjižbu hipoteke koja je uknjižena u korist protivnika predlagača („HETA“ d.o.o. Sarajevo) na nakretnini označenoj kao k.č. broj 1.465/27 zvana „Šejkovača“, u naravi poslovna zgrada u privredi površine 990 m2 i zemljište uz privrednu zgradu površine 5.554 m2, vlasništvo d.o.o. „FAS-MAL“ Sanski Most. U postupku je utvrđeno da je sporni upis u zemljišnoj knjizi izvršen na osnovu pavosnažnih rješenja suda (Općinskog suda br. 022-0-Dn-z-12-000369 od 21. februara 2012. godine i 022-0-Ip-06-000096 od 23. maja 2006. godine), te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o neispravnom upisu hipoteke i pljenidbenog popisa. Naime, iz sadržaja prijedloga za uknjižbu, koji je podnio predlagač („HETA“ d.o.o. Sarajevo) na osnovu rješenja prvostepenog suda od 23. maja 2006. godine, jasno proizilazi da je navedenim rješenjem određena uknjižba založnog prava i pljenidbeni popis poslovnog objekta koji je izgrađen na spornoj nekretnini u korist povjerioca Hypo-Alpe-Adria-Leasing d.o.o. Sarajevo, čiji je pravni sljednik „HETA“ d.o.o. Sarajevo. Kantonalni sud je istakao da kada zemljišnoknjižni ured, na osnovu pravosnažne sudske odluke (rješenja ili presude), izvrši upis u zemljišnu knjigu tada se takav upis ne može smatrati neispravnim u smislu odredbe iz člana 60. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, niti tražiti njegova ispravka. Ovo iz razloga što je sud vezan za svoju odluku čim je donesena, dok prema strankama takva odluka ima učinak od dana donošenja, a u slučajevima u kojima sud odluku dostavlja strankama prema odredbama Zakona o parničnom postupku, tada odluka učinak prema strankama ima od dana kada im je dostavljena (član 197. Zakona o parničnom postupku u vezi sa odredbom iz člana 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku).

4. AP-1189/16 Muharem Salihbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, podnio je 18. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 O 006183 15 Gž 4 od 7. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i ostalih učesnika ostavinskog postupka (S.S. i F.R.) i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je raspravljena zaostavština iza umrle R.S., na način da je njena zaostavština raspoređena testamentalnim i zakonskim nasljednicima na način pobliže naveden u izreci prvostepenog rješenja. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon provedenih dokaza, pravilno utvrdio krug zakonskih nasljednika i obim zaostavštine, te pravilno odlučio o nasljeđivanju po osnovu testamenta i po osnovu zakona o pravu predstavljanja, na način kako je to propisano Zakonom o nasljeđivanju. Dalje se navodi da je neosnovan navod apelanta da imovina, na kojoj je bio upisan kao nosilac prava privremenog korištenja na osnovu sporazuma koji je 13. aprila 1987. godine zaključio sa ostaviteljicom, N.S i H.S., ne može ući u zaostavštinu ostaviteljice iz razloga što je navedeni sporazum zaključen suprotno imperativnim propisima (čl. 23. i 24. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu) pa je isti apsolutno ništav i kao takav ne proizvodi pravno dejstvo, dok je provedenim dokazima utvrđeno da je apelant izgubio pravo upisano na spornim nekretninama. Okružni sud je istakao da su u zaostavštinu ostaviteljice ušle sve nekretnine kojima je ostaviteljica raspolagala u času smrti, pa i nekretnine na koje se poziva apelant, tim prije što se navedeni sporazum iz 1987. godine ne može cijeniti kao poklon u klasičnom smislu riječi sa aspekta imovinskog prava iz naprijed navedenih razloga, te da je pravilno zaključio prvostepeni sud da sporne nekretnine ulaze u zaostavštinu ostaviteljice i zaostavštinu rasporedio na zakonske nasljednike. Također, Okružni sud je istakao da ukoliko apelant smatra da je imovina iz sporazuma iz 1987. godine njegova svojina a ne svojina ostaviteljice, može pokrenuti parnični postupak za utvrđenje da sporna imovina nije bila svojina ostaviteljice i da zahtjeva predaju u posjed, bez obzira na pravosnažno završeni ostavinski postupak i bez obzira na lica koja su učestvovala u ostavinskom postupku, jer se ovakav zahtjev ne zasniva na nasljednom pravu nego na pravu svojine.

5. AP-1279/16 Petar Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Goran Bubić advokat iz Banjaluke, podnio je 21. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 V 044013 15 Gž od 30. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično su uvažene žalbe protivnika predlagača (JU Gimnazija „Jovan Dučić“ Doboj i JZU Bolnica „Sveti Apostol Luka“ Doboj) i preinačeno je prvostepeno rješenje u odluci o troškovima postupka na način da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je utvrđeno da predlagač-apelant na osnovu Ugovora o zakupu stana od 1. jula 2013. godine ima pravo na otkup stana pobliže označenog u dispozitivu prvostepenog rješenja, te je odbijen zahtjev protivnika predlagača (JZU Bolnica „Sveti Apostol Luka“ Doboj) za naknadu troškova sastava žalbe. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelant kao zakupac predmetnog stana po odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova stekao pravo na otkup istog u skladu sa odredbama čl. 13. stav 3. i 49. navedenog Zakona. U pogledu preinačene odluke o troškovima postupka Okružni sud je istakao da se, u skladu sa odredbom člana 27. st. 2. i

3. Zakona o vanparničnom postupku, u vanparničnim stvarima koje se odnose na imovinska prava učesnika, učesnici snose troškove na jednake dijelove, odnosno da se može odlučiti da sve troškove postupka snosi učesnik u čijem se interesu vodi postupak, odnosno učesnik koji je svojim ponašanjem isključivo dao povoda za pokretanje postupka. Okružni sud je na osnovu stanja spisa cijenio doprinose učesnika u postupku, pa kako se u interesu predlagača-apelanta vodi predmetni postupak, to je sud cijenio da je pravilno i pravično da svaka stranka snosi svoje troškove. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je primjenom člana 235. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 2. stav 2. i navedenog člana 27. st. 2. i 3. Zakona o vanparničnom postupku, odlučio kao u dispozitivu osporene odluke.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-515/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-515/15 (M. O. i drugi) | Sudska praksa | Aktio