Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1024/15 (M. T.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1024/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1024/15, rješavajući apelacije Mladena Topića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mladen Topić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 011123 14 Gž od 16. decembra 2014. godine;

Branko Tomašević, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 035651 15 Gž od 31. avgusta 2015. godine;

R. D., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 039884 15 Gž od 19. novembra 2015. godine;

Radivoje Rikalo, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 031540 15 Gž od 13. novembra 2015. godine;

Muhamed Memagić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 033392 13 Gž od 3. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1024/15 Mladen Topić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnio je 6. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 011123 14 Gž od 16. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Bisprom“ d.o.o. Prnjavor isplati na ime duga za isporučenu robu određeni novčani iznos, dok je osporenom odlukom odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu iz osnova isporučenog, a neplaćenog kukuruza tužitelj-protivtuženi isplati određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je da su tužitelj i apelant 11. januara 2010. godine zaključili sporazumni ugovor (ovjeren kod notara) kojim je utvrđeno da je tužitelj kao prodavac isporučio apelantu kao kupcu repromaterijal za proljetnu sjetvu i traktor marke „DEUTZ D6206“, te da se apelant obavezao da će dug po ovom osnovu izmiriti do 31. jula 2010. godine. U vezi s tim, utvrđeno je da apelant nije izmirio svoju obavezu po naprijed navedenom ugovoru. Nadalje, vezano za apelantov protivtužbeni zahtjev, zaključeno je da mnoštvo pismenih isprava koje je apelant proveo kao dokaze tokom postupka, nisu izdate od strane tužitelja, već od preduzeća „Mlinpek“ a.d. Prnjavor. Dakle, konstatovano je da apelant nije dokazao visinu protivtužbenog zahtjeva, odnosno u smislu člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku nije dokazao da je tužitelju isporučio kukuruz u određenoj količini po određenoj cijeni i da mu tužitelj nije isplatio dugovanje po tom osnovu.

2. AP-476/16 Branko Tomašević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 29. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 035651 15 Gž od 31. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „UniCredit Bank“ a.d. Banja Luka na ime duga isplati određeni novčani iznos. U toku postupka, između ostalog, utvrđeno je da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o brzom nenamjenskom kreditu sa valutnom klauzulom u određenom novčanom iznosu, te da je apelant kao korisnik kredita potpisao mjenicu kao i ovlaštenje za popunu vlastite mjenice. Nadalje, utvrđeno je da je 4. juna 2013. godine mjenica protestvovana kod Osnovnog suda u Sokocu. Isto tako, konstatovano je da se nakon izdavanja mjenice polazi od mjenične isprave, te ukoliko je ona formalno ispravna, valjane su i sve obaveze koje iz nje proizilaze bez obzira na njihov pravni osnov. Pored toga, konstatovano je da član 48. stav 1. Zakona o mjenici propisuje da svi koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice i imalac mjenice ima pravo da protiv ovih lica postupi pojedinačno ili protiv više njih, ili protiv svih zajedno i nije dužan da se drži reda kojeg su se oni obavezali, pa obzirom da je mjenicu izdao i potpisao tuženi kao terasant, ista je valjana i sačinjena u skladu sa zakonom. Najzad, zaključeno je da je visina potraživanja utvrđena na osnovu Izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja od 17. aprila 2013. godine, pa je neosnovan apelantov prigovor o dospjelosti duga, iz razloga što je članom 262. Zakona o obligacionim odnosima propisano da tužitelj ima ovlaštenje da od tuženog zahtijeva ispunjenje obaveze iz ugovornog odnosa.

3. AP-490/16 R. D. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 039884 15 Gž od 19. novembra 2015. godine. U konkrenom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan isplatiti tužitelju Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine na ime regresnog duga određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je da je 22. oktobra 2006. godine apelant, upravljajući motornim vozilom „VW Golf“ skrivio saobraćajnu nezgodu, kom prilikom je na motornom vozilu „Hyundai Atos“ nastala materijalna šteta u određenom novčanom iznosu. Nadalje je utvrđeno da je nastalu štetu vlasniku oštećenog vozila isplatio tužitelj. Također, zaključeno je da je rješenjem Općinskog suda u Tuzli od 30. avgusta 2006. godine nad „Bosansko njemačkim osiguranjem“ d.d. Tuzla pokrenut postupak likvidacije, da je istom oduzeto odobrenje za rad, kao i da su svi ugovori o osiguranju raskinuti. U vezi s tim, konstatovano je da je u sredstvima informisanja objavljeno da ugovori o osiguranju prestaju da važe 18. oktobra 2006. godine, pa je shodno tome prestao važiti i ugovor o osiguranju – polica koji je apelant zaključio sa „Bosansko njemačkim osiguranjem“ d.d. Tuzla za motorno vozilo kojim je upravljao u trenutku saobraćajne nezgode. Pored toga, konstatovano je da je tužitelj isplatio štetu koja je nastala na oštećenom vozilu, te je na taj način preuzeo sva prava oštećenog prema apelantu. Dakle, zaključeno je da Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine nakon isplate štete preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode prema osobi koja je odgovorna za štetu ili njenom osiguravatelju, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije.

4. AP-503/16 Radivoje Rikalo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, podnio je 29. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 031540 15 Gž od 13. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je da su tužitelj „Mtel“ a.d. Banja Luka i apelant 17. avgusta 2012. godine zaključili ugovor o korišćenju Total net usluge i aneks ugovora, da je tužitelj uredno ispostavljao račune za za usluge, a da apelant od februara 2013. godine ne izmiruje ispostavljene račune. Nadalje je utvrđeno da se apelant, potpisivanjem aneksa ugovora i preuzimanjem lap topa, obavezao da će biti pretplatnik najmanje 24 mjeseca i da će plaćati mjesečnu pretplatu u određenom novčanom iznosu, dok će u slučaju raskida ugovora (jednostrano ili krivicom apelanta), apelant biti dužan platiti odustanicu u visini punog iznosa preostalih mjesečnih pretplata do isteka ugovorenog perioda. Također, zaključeno je da gubitak uređaja koji omogućava bežično povezivanje računarske opreme terminalnim uređajima za paketni prenos podataka preko mobilne mreže (modem), ne utiče na apelantovu preuzetu ugovornu obavezu. Dakle, konstatovano je da je tužitelj omogućio apelantu korišćenje usluga, te da obaveza plaćanja odustanice postoji i u slučaju prenosa pretplatničkog odnosa i prelaska na prepaid servis.

5. AP-508/16 Muhamed Memagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 1. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 033392 13 Gž od 3. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi „Komercijalno-investiciona banka“ d.d. Velika Kladuša da mu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelant bio jemac za kredit K.K., kao i za kredit koji je kod tuženog podigla K. S., te da je od strane apelanta potpisana vlastita mjenica za ovaj kredit. Nadalje je utvrđeno da je administrativna zabrana donesena 30. marta 2007. godine, a u vezi kredita koji je podigla K. S., te da apelant nije dokazao da nije bio jemac ovom korisniku kredita. Pored toga, utvrđeno je da sud nije bio dužan poučavati apelanta koje su relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenom zahtjevu. Isto tako, konstatovano je da nije povrijeđeno apelantovo pravo na raspravljanje zbog toga što nije prihvaćen zahtjev punomoćnika apelanta da se odgodi ročište za glavnu raspravu jer je apelant angažovao punomoćnika na dan održavanja ročišta, iz razloga što je apelant imao mogućnost da angažuje punomoćnika i ranije, te da je punomoćnik apelanta izveo sve dokaze, obrazložio ih, što upućuje na to da je bio upoznat sa svim dokazima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1024/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava, npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd., ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1024/15 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio