Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-962/13 (M. M.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 378
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-962/13
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 962/13, rješavajući apelaciju Marka Marjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Marjanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 003895 12 Gž od 13. decembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marko Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laminaca, kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio 5. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 004267 10 Gž od 13. decembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i MH ERS, „Matično preduzeće“ AD Trebinje, ZP „Elektrokrajina“ AD Banjaluka, RJ „Elektrodistribucija“ Gradiška (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 15. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i tužilac su 23. i 25. marta 2016. godine dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 003895 08 P od 21. novembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se apelant obaveže da mu na ime duga za isporučenu električnu energiju plati iznos od 10.301,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tužilac je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.340,00 KM.
6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je tužilac za potrebe apelantovog domaćinstva isporučivao električnu energiju koju apelant nije platio, te da je stoga (tužilac) tražio da sud obaveže apelanta da mu plati dug po tom osnovu. Osnovni sud je naveo da iz tužiočevih računa i finansijske kartice, odnosno kartice potrošača, proizlazi da tužilac svoje potraživanje zasniva na evidentiranim neplaćenim računima od 2003. do 2010. godine, ali da, prema stavu Osnovnog suda, finansijskom karticom i navedenim računom tužilac ne dokazuje ni osnov ni visinu svog potraživanja. Naime, Osnovni sud je istakao da je provedenim vještačenjem putem vještaka elektrotehničke struke utvrđeno da brojilo električne energije koje je bilo kod apelanta nije ispravno, da je na njemu konstatirano oštećenje olovnog žiga, te da je svaki vid registracije potrošnje električne energije pomoću tog mjernog uređaja nepouzdan. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da tužilac nije dokazao visinu apelantovog duga za potrošenu električnu energiju, usvajajući pri tome u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka elektrotehničke struke da je brojilo postavljeno u apelantovom domaćinstvu neispravno. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je apelant prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke naveo da je sa tužiocem 17. novembra 2006. godine zaključio ugovor o reprogramu duga električne energije (u daljnjem tekstu: ugovor o reprogramu), po kojem je platio nekoliko rata. Međutim, budući da je apelant istakao prigovor zastarjelosti potraživanja, Osnovni sud je zaključio da je i dug po tom osnovu neosnovan zbog proteka jednogodišnjeg roka u smislu odredbe člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom na to da je tužba podnijeta 9. aprila 2008. godine. Osnovni sud je o troškovima postupka odlučio srazmjerno uspjehu apelanta u ovoj parnici i obavezao tužioca da apelantu nadoknadi troškove postupka pobliže opisane u presudi u skladu s odredbama čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Odlučujući o žalbi tužioca protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 72 0 P 003895 12 Gž od 13. decembra 2012. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 72 0 P 003895 08 P od 21. novembra 2011. godine preinačio tako što je obavezao apelanta da tužiocu na ime duga za isporučenu električnu energiju plati iznos od 1.433,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 9. aprila 2008. godine pa do isplate. Okružni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužioca kojim traži da mu apelant plati dug za utrošenu električnu energiju u iznosu od 10.301,03 KM po računu broj 05- 0210502713540 za mjesec februar 2010. godine. S tim u vezi Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda, te navode iz žalbe tužioca. Okružni sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da je tužilac isporučivao apelantu električnu energiju u kategoriji domaćinstva u mjestu Laminci, te da su parnične stranke zaključile ugovor o reprogramu. Navedeno je da je članom 1. tog ugovora regulirano da se reprogramira osnovni dug [apelanta] za isporučenu električnu energiju sa stanjem duga na dan 31. decembar 2005. godine, umanjen za iznos uplata do dana potpisivanja ugovora. Članom 3. istog ugovora je regulirano da ukoliko [apelant] ne uplati tri rate reprograma, [tužilac] zadržava pravo da jednostrano raskine ovaj ugovor i da [apelanta] utuži za neizmireni dio reprogramiranog duga i neizmirene kamate. Članom 6. ugovora je regulirano da saldo energije na dan 31. decembar 2005. godine iznosi 2.153,29 KM, koji iznos je osnovni dug, te da se dug vraća u 24 mjesečne rate. Prvu ratu reprograma potrošač plaća prilikom potpisivanja ugovora, a ostale rate reprograma do 25. u mjesecu za tekući dio. Navedeno je i da je sastavni dio ugovora o reprogramu bio anuitetni plan i uplatnice za reprogram, te da iz kartice potrošača broj 502713540, izdate od strane tužioca na ime apelanta, proizlazi da je apelant nakon toga, počev od 17. novembra 2006. godine do 18. septembra 2007. godine, uplaćivao svaki mjesec iznos od po 90,00 KM, te da je po tom osnovu uplatio ukupan iznos od 720,00 KM.
8. Ukazano je da je odredbom člana 366. stav 1. ZOO-a propisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Pravni učinak priznanja zastarjele obaveze od strane dužnika (apelanta) ogleda se u tome što nakon ovako učinjenog priznanja povjerilac (tužilac) stiče pravo zahtijevati ispunjenje obaveze jer je do tada neutuživa, prirodna obaveza postala potpuna i utuživa obaveza, a nakon toga počinje iznova teći zastarijevanje obaveze, i to prvog dana nakon potpisivanja priznanja ukoliko se ugovorne strane nisu sporazumjele o nekom drugom, novom roku ispunjenja. Dalje, Okružni sud je istakao da iz finansijske kartice potrošača proizlazi da je apelant nakon zaključenog ugovora o reprogramu plaćao tim ugovorom određene iznose od po 90,00 KM, počev od novembra 2006. godine do septembra 2007. godine, na koji način je uplatio ukupan iznos od 720,00 KM, iz čega proizlazi da je neplaćanjem tri uzastopne rate nakon izvršene uplate 18. septembra 2007. godine zaključeni ugovor o reprogramu raskinut i prema članu 6. tog ugovora tužilac je zadržao pravo da od apelanta traži neizmireni dio reprogramiranog duga i kamate. Imajući u vidu da je tužilac podnio tužbu prvostepenom sudu 9. aprila 2008. godine, Okružni sud je zaključio da potraživanje tužioca za neizmireni dug po tom osnovu nije zastarjelo u smislu odredbe člana 378. stav 1. tačka 1. ZOO-a. Slijedom toga i uzevši u obzir apelantove uplate duga po ugovoru o reprogramu evidentirane na finansijskoj kartici izdatoj od strane tužioca, a koja glasi na ime apelanta broj 502713540, Okružni sud je zaključio da je apelant uplatio dug po ugovoru o reprogramu u ukupnom iznosu od 720,00 KM i da duguje tužiocu ostatak duga od 1.433,29 KM, na koji iznos tužiocu pripadaju zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, odnosno od 9. aprila 2008. godine, kako je to tužilac tražio u postavljenom tužbenom zahtjevu. Nadalje, Okružni sud je naveo da u cijelosti prihvaća utvrđenje prvostepenog suda u pogledu ostalog potraživanja tužioca za neizmireni dug jer, i po njegovom stavu, tužilac izvedenim dokazima u prvostepenom postupku nije dokazao visinu potraživanja duga za utrošenu električnu energiju od strane apelanta kod činjenice da je postavljeno brojilo električne energije bilo neispravno.
9. U pogledu odluke o troškovima postupka, Okružni sud je naveo da je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka budući da je tužilac postavio zahtjev za naknadu troškova postupka na ime takse na tužbu i presudu, ali da u spisu nema dokaza da je platio navedene takse, pa mu ne pripadaju ovi troškovi. O troškovima postupka Okružni sud je odlučio saglasno odredbama člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje i na povredu člana 17. Evropske konvencije. Prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni pozitivno-pravnih propisa. Ističe da tužilac nije dokazao osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva jer ni u tužbi ni tokom postupka nije precizirao svoje potraživanje, počev od toga za koje mjesece apelant duguje za električnu energiju, ni u kojem iznosu, niti koliko je električne energije potrošio apelant kako bi apelant mogao da odgovori na tužbu i eventualno predloži odgovarajuće dokaze u pogledu izvršenih plaćanja za utrošenu električnu energiju, te da istakne prigovor zastare potraživanja. U odnosu na ugovor o reprogramu, ističe da je tokom postupka naveo da se taj ugovor odnosi na tužiočevo potraživanje iz ranijeg perioda i ne odnosi se na potraživanje koje je predmet ovog postupka, zatim da se iz ovako postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i za predmetno potraživanje, ne može odrediti da li tužilac ovom tužbom išta traži po tom ugovoru, koliko traži i za koji period traži, te da li je potraživanje po tom reprogramu zastarjelo. Smatra da Okružni sud u svojoj presudi nije naveo kako je utvrdio koji iznos duga po osnovu ugovora o reprogramu je apelant platio tužiocu. Također, smatra da je odluka Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka donesena na njegovu štetu jer ta odluka, kako on tumači, nije zasnovana na odredbama člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. ZPP-a iz razloga što je osporenom presudom tužiocu dosuđen iznos od 1.433,29 KM, što znači da je on u ovom sporu uspio samo sa 13,91 %.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud je naveo da je osporenu odluku donio uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega su neosnovani svi apelacioni navodi. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Tužilac je naveo da je 9. aprila 2008. godine Osnovnom sudu podnio tužbu zbog neplaćanja isporučene električne energije po anuitetima reprograma, koga je zaključio apelant 17. novembra 2006. godine. Istakao je da je apelant potpisom reprograma prihvatio izmirenje duga u iznosu od 2.153,29 KM u 24 jednake mjesečne rate. Članom 3. ugovora o reprogramu snabdjevač je zadržao pravo da jednostrano raskine ugovor i da kupca utuži za neizmireni dio reprogramiranog duga i za neizmirene kamate. Apelant je zadnji anuitet uplatio 18. septembra 2007. godine, a tužilac je podnio tužbu 9. aprila 2008. godine iz čega proizlazi da je tužilac blagovremeno podnio tužbu za naplatu preostalog duga, kao i kamata koje su obračunate u skladu sa Zakonom o zakonskoj zateznoj kamati. Odredbom člana 366. stav 1. ZOO-a propisano je da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Uvidom u finansijsku karticu proizlazi da je apelant nakon zaključenog ugovora o reprogramu plaćao određene iznose anuiteta, dakle iste i prihvatio, kao i preostali dug po potpisanom reprogramu. Netačan je apelantov navod da je nastupila zastara potraživanja u smislu odredbe člana 378. stav 1. ZOO-a, s obzirom na to da je apelant svojim potpisom ugovora o reprogramu duga prihvatio dug u cijelosti i isto tako prihvatio da će ga izmiriti u ratama.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262. stav 1.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
Opšte pravilo Član 360. stav 1.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
Pismeno priznanje i obezbjeđenje zastarjele obaveze Član 366.
(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti. (2) Isto dejstvo ima davanje zaloge ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.
Jednogodišnji rok zastarjelosti Član 378. st.1. i 2.
1. Zastarijevaju za jednu godinu:
2. potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kada je isporuka, odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva;
Podizanje tužbe Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja,osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
14. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 229. stav 1. tačka 2.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda. Član 397. stav 2.
Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 76 0 P 004267 10 Gž od 13. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prvo iz člana 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na potraživanje duga, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
23. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primijenili pozitivno-pravne propise, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Također, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine).
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev da se apelant obaveže da tužiocu po osnovu duga za isporučenu električnu energiju isplati iznos od 10.301,03 KM sa pripadajućim kamatama, te je istovremeno obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 5. 340,00 KM. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud zaključio da tužilac nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva jer tužilac nije dokazao visinu potraživanja duga za utrošenu električnu energiju od strane apelanta kod činjenice da postavljeno brojilo električne energije kod apelanta nije bilo ispravno, pa samim tim da nije bilo moguće utvrditi koliki je apelantov dug, a da su potraživanja tužioca nastala u ranijem periodu obuhvaćena zastarom shodno odredbi člana 378. stav 1. tačka 1. ZOO-a, nalazeći da nisu ispunjeni uvjeti i u smislu odredbe člana 262. stav 1. ZOO-a.
25. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot tome, Okružni sud uz primjenu odredaba člana 229. stav 1. tačka 2. ZPP-a zaključio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelimično osnovan, te je slijedom toga preinačio prvostepenu presudu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke kao konačne odluke u predmetnom postupku ukazao da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio isprave i posredno izvedene dokaze koji su izvedeni pred Osnovnim sudom, te da nije pravilno postupio kada je u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz dostavljenih odluka proizlazi da se apelantov dug može podijeliti na dva dijela, i to na dio koji je obuhvaćen ugovorom o reprogramu i koji obuhvaća stanje apelantovog duga sa 31. decembrom 2005. godine, te dug nastao nakon tog datuma. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude dao detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka vezanog za apelantov dug koji je obuhvaćen ugovorom o reprogramu, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Okružni sud je, prije svega, ukazao da je apelant, zaključivanjem ugovora o reprogramu duga za električnu energiju, priznao taj dug iako je bio zastario, te da se na taj način odrekao zastarjelosti saglasno odredbi člana 366. stav 1. ZOO-a. Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisano da „pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti“. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud istakao da se pravni učinak priznanja zastarjele obaveze od strane dužnika (apelanta) ogleda u tome što nakon ovako učinjenog priznanja povjerilac (tužilac) stječe pravo zahtijevati ispunjenje obaveze jer je do tada neutuživa, prirodna obaveza postala potpuna i utuživa obaveza, a nakon toga počinje iznova teći zastarijevanje obaveze, i to prvog dana nakon potpisivanja priznanja ukoliko se ugovorne strane nisu sporazumjele o nekom drugom, novom roku ispunjenja. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća i na odredbe člana 388. ZOO-a kojima je propisano da se zastarijevanje prekida, između ostalog, i podizanjem tužbe. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud doveo u vezu odredbe člana 6. ugovora o reprogramu kojim je tužilac zadržao pravo da od apelanta traži neizmireni dio reprogramiranog duga i kamate u slučaju neplaćanja tri uzastopne rate, te okolnost da je zadnja apelantova uplata bila 18. septembra 2007. godine, a tužba je podnesena 9. aprila 2008. godine, slijedom čega je zaključio da potraživanje tužioca za neizmireni dug iz ugovora o reprogramu nije zastarjelo u smislu odredbe člana 378. stav 1. tačka 1. ZOO-a, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost.
26. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud visinu apelantovog duga utvrdio na osnovu dokaza provedenih u prvostepenom postupku. Naime, Okružni sud je, cijeneći izvršene uplate duga po ugovoru o reprogramu, evidentirane na finansijskoj kartici izdatoj od strane tužioca, a koja glasi na ime apelanta broj 502713540, zaključio da je apelant uplatio po ugovoru o reprogramu ukupan iznos od 720,00 KM i da duguje tužiocu iznos od 1.433,29 KM, na koji iznos tužiocu pripadaju zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, odnosno od 9. aprila 2008. godine, o čemu je dao detaljno i jasno obrazloženje tako da Ustavni sud ni u tom pogledu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO-a sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda u tom pogledu tako da se ovi apelantovi navodi pokazuju kao potpuno neosnovani.
27. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je Okružni sud pogrešno primijenio odredbe ZPP-a prilikom odlučivanja o troškovima postupka, Ustavni sud naglašava da se u svojoj praksi često bavio apelacijama koje su za predmet imale troškove postupka. I, bez obzira na ograničenja koja je sebi postavio kada je riječ o tumačenju i primjeni pozitivnog prava, Ustavni sud se, bez obzira na to da li je apelant bio tužilac ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove u Odlukama br. AP 2422/07 od 11. novembra 2009. godine, AP 961/08 od 15. juna 2010. godine, AP 3508/09 od 10. oktobra 2012. godine i AP 3653/09 od 18. aprila 2012. godine upuštao u ocjenu načina na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantno procesno pravo, uzimajući u obzir trenutak izvršenja obaveze tuženog kao dužnika, te podsjećao na načelo rizika (causae), odnosno držanje onoga ko je doveo do potrebe da se parnica vodi i ko je stoga djelimično ili potpuno uspio u parnici. Iz tih različitosti, shodno okolnostima svakog pojedinog slučaja, Ustavni sud je u svojoj praksi u navedenim odlukama utvrđivao da ne postoji ili da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je ocijenjeno da je način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne odredbe ZPP-a, odnosno što su pojedine relevantne odredbe ZPP-a zanemarili, a proizvoljno primijenili druge odredbe ZPP-a, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu ili da to nije.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbi člana 386. stav 2. ZPP-a, ocjenjujući da je tužilac djelimično, a ne u cijelosti, uspio u konkretnoj parnici. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 386. ZPP-a propisano da „ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova“, te da je odredbama člana 397. stav 2. ZPP-a propisano da „kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek [...], odlučit će o troškovima cijelog postupka“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 536/04 (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 536/04 od 27. maja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 22. i 23) prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da, u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici, odredbe ZPP-a tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku.
29. Imajući u vidu navedeni stav, Ustavni sud smatra da je osporena odluka donesena na osnovu relevantne odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a kojom je propisano da sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Dakle, Okružni sud je u konkretnom slučaju iskoristio svoje diskreciono pravo da odredi troškove postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u odluci Okružnog suda nije bilo proizvoljnog tumačenja relevantnih zakonskih odredaba ZPP-a, te da, prema tome, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
30. Apelant je, također, ukazao da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava zasniva na istim razlozima kao i u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. S obzirom na prethodne zaključke u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da nije potrebno posebno razmatrati ove navode.
VIII. Zaklju ak
č
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud obavezao apelanta da plati dug za električnu energiju, koji je apelant nakon nastupanja zastare priznao potpisivanjem ugovora o reprogramu, o čemu je navedeno jasno i argumentirano obrazloženje, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporene presude bila proizvoljna. Također, Ustavni sud zaključuje da Okružni sud u konkretnom slučaju nije proizvoljno primijenio ni odredbe Zakona o parničnom postupku koje reguliraju pitanje troškova parničnog postupka.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman