Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1114/15 (P. M.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1114/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1114/15 i AP-4116/15, rješavajući apelacije Pere Markovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Pero Marković protiv:
- rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 074582 14 Gž od 20. februara 2015. godine;
- rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 074581 15 Rev od 18. augusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1.AP-1114/15 i AP-4116/15
Pero Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 13. marta 2015. godine apelaciju (AP-1114/15) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 074582 14 Gž od 20. februara 2015. godine. Apelant je 7. septembra 2015. godine podnio novu apelaciju (AP-4116/15) protiv rješenja Apelacionog suda broj 96 0 V 074581 15 Rev od 18. augusta 2015. godine. U predmetnoj pravnoj stvari radi određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, konačna odluka je rješenje Apelacionog suda od 18. augusta 2015. godine, kojim je odbijena revizija apelanta izjavljena protiv rješenja Apelacionog suda od 20. februara 2015. godine. Tim rješenjem je apelantova žalba odbijena i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda Brčko distrikta BiH od 24. septembra 2014. godine kojim je apelantu, kao ranijem vlasniku, određena naknada za nekretnine eksproprisane djelimičnim rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove Brčko distrikta BiH od 27. juna 2013. godine u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja.
U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je tržišna vrijednost eksproprisanog zemljišta utvrđena od strane Direkcije za finansije-Komisije za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije u određenom novčanom iznosu, a tržišnu vrijednost drvne mase utvrdio je vještak šumarske struke S.B. u određenom novčanom iznosu, što u ukupnom zbiru daje određeni novčani iznos, u kojem iznosu je prvostepenim rješenjem i određena naknada apelantu. Nadalje, utvrđeno je da apelantov prijedlog da se izvede uviđaj na licu mjesta nije prihvaćen, jer su predmetne nekretnine u djelimičnom rješenju o eksproprijaciji jasno određene, te da se radi o poljoprivrednom zemljištu koje je Prostornim planom Brčko distrikta BiH 2007.-2017., definisano kao poljoprivredno i kao takvo i eksproprisano, dok je vještak Z.B. isto zemljište procijenio kao građevinsko po cijeni od 28,90 KM/m2, jer je, po njegovom mišljenju, taj status zemljišta određen samim tim što se ekspropriše za izgradnju zaobilaznice, kao objekta od izuzetne važnosti, te da vještak inače sve parcele na trasi zaobilaznice procjenjuje kao građevinsko zemljište, na što je osnovano prigovorio zakonski zastupnik predlagača Brčko distrikta BiH istakavši da se vještak bavio se pravnim pitanjem, što nije njegov zadatak i nije mogao predmetno zemljište procijeniti kao građevinsko, kada je predmetno zemljište eksproprisano kao poljoprivredno i njegova namjena je određena navedenim prostornim planom. Pored navedenog, utvrđeno je da je vještak uzeo u obzir i to da plinovod (čija izgradnja je planirana) prolazi preko ovih parcela, a utvrđeno je da ne prolazi, kao i da se vještak u komparativnoj metodi kojom se služio kod utvrđivanja visine tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina koristio podacima koji se ne mogu koristiti u ovom predmetu, jer je predmetno zemljište usporedio sa cijenom nekretnina koje su prometovane ranijih godina, koje se nalaze u drugim katastarskim općinama, te usporedbu vršio sa prometovanim poslovnim prostorom, pa prvostepeni sud pravilno nije prihvatio procjenu vještaka Z.B., niti je prihvatio prijedlog apelanta za utvrđivanje afektivne vrijednosti tih nekretnina.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1114/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman