Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-713/13 (L. T.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nematerijalna šteta
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-713/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-713/13, rješavajući apelaciju Lazara Trkulje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lazara Trkulje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050705 12 Rev od 22. novembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lazar Trkulja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Vitomir Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija advokati iz Banja Luke, podnio je 15. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050705 12 Rev od 22. novembra 2012. godine.

2. Apelant je pred Osnovnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo parnični postupak protiv AD za osiguranje „Triglav Krajina Kopaonik“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete. U tužbi je naveo da je sa tuženim u oktobru 2001. godine zaključio Sporazum o vansudskom poravnanju (u daljnjem tekstu: Sporazum) kojim se tuženi obavezao da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 4.700,00 KM. Kako tuženi svoju obavezu nije ispunio apelant je Sporazum raskinuo i o tome obavijestio tuženog. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se tuženi obaveže na naknadu nematerijalne štete i da se utvrdi da je Sporazum kojeg je sa tuženim zaključio 9. novembra 2001. godine raskinut zbog neblagovremenog postupanja tuženog po navedenom Sporazumu.

3. Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 050705 02 P od 22. februara 2011. godine djelomično usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu naknadi nematerijalnu štetu i to: za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.450,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 1.560,00 KM i za umanjenje opće životne aktivnosti iznos od 3.290,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. februara 2011. godine do isplate. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je raskinut Sporazum kojeg je zaključio sa tuženim 9. novembra 2001. godine, zatim da mu tuženi na ime izgubljene zarade isplati iznos od 5.000,00 KM i da mu naknadi nematerijalnu štetu (iz stava 1. izreke presude) preko dosuđenog iznosa.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnoj pravnoj stvari bilo sporno da li apelant od tuženog ima pravo zahtijevati naknadu nematerijalne štete u iznosima koje je opredijelio u tužbenom zahtjevu s obzirom na činjenicu da je sa tuženim zaključio Sporazum, pa se spornim postavilo pitanje da li je apelant raskinuo Sporazum odnosno da li ga je mogao raskinuti. U vezi spornih pitanja, Osnovni sud je proveo dokazni postupak te je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant učestvovao u saobraćajnoj nesreći 9. jula 2001. godine u kojoj je pretrpio teške tjelesne povrede opasne po život, da je u nesreći učestvovalo vozilo koje je u vrijeme nezgode bilo osigurano kod tuženog, da je vozač tog vozila oglašen krivim u krivičnom postupku za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja, da je apelant sa tuženim zaključio Sporazum kojim se tuženi obavezao da apelantu na ime nastale štete isplati iznos od 4.700,00 KM, da je tuženi naprijed navedeni iznos apelantu isplatio 15. augusta 2002. godine iako se Sporazumom obavezao to učiniti najkasnije do 9. novembra 2001. godine i da je apelant tuženom 29. aprila 2002. godine saopštio da raskida Sporazum i da ne prihvata bilo kakvu isplatu na temelju Sporazuma.

5. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje Osnovni sud je ocijenio da postoji obaveza tuženog kao osiguravača da apelantu isplati odgovarajući iznos štete koju je pretrpio u saobraćajnoj nesreći koju je prouzrokovao osiguranik tuženog. Činjenica da su apelant i tuženi zaključili Sporazum kojim se tuženi obavezao na naknadu nematerijalne štete, po mišljenju Osnovnog suda, ne utiče na osnovanost zahtjeva iz tužbe iz razloga što je apelant svojim saopštenjem od 29. aprila 2002. godine predmetni Sporazum raskinuo, što je u skladu s odredbom iz člana 130. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Osnovni sud je ocijenio da se predmetnim Sporazumom tuženi obavezao na ispunjenje svoje obaveze u tačno definisanom roku, što znači da rok predstavlja u konkretnom slučaju bitan element ugovora. Nepostupanje u roku se može smatrati neispunjenjem ugovora, pa se ugovor u smislu člana 125. ZOO smatra raskinutim. Također je navedeno da se i prema odredbi iz člana 919. ZOO rok smatra bitnim elementom ugovora u situaciji kad se dogodi osigurani slučaj, a smisao odredbi je postupanje osiguravača (tuženog) da blagovremeno i u određenim rokovima izvršava svoje obaveze. Po mišljenju Osnovnog suda, apelant je ispravno, u skladu s članom 130. ZOO obavijestio tuženog da zaključeni Sporazum smatra raskinutim. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelant ovlašten od tuženog zahtijevati da mu isplati štetu koja je zasnovana na odredbi iz člana 178. ZOO, dakle po osnovu krivice, jer je šteta prouzrokovana vozilom osiguranim kod tuženog.

6. Apelant je u tužbenom zahtjevu zatražio naknadu nematerijalne štete iz člana 200. ZOO (za pretrpljene fizičke bolove, duševne bolove zbog umanjenja životne sposobnosti i pretrpljeni strah). U vezi s tim su cijenjena dva mišljenja vještaka medicinske struke iz kojih proizilazi da je apelant usljed navedenog događaja trpio bolove zbog čega postoji umanjenje opće životne sposobnosti (intenzitet bolova i umanjenja sposobnosti naveden u presudi, strana 6.), te da te činjenice idu u prilog osnovanosti apelantovog zahtjeva. Prilikom odlučivanja o visini naknade, Osnovni sud je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka vodeći račina da dosuđena naknada predstavlja odgovarajuću satisfakciju za pretrpljenu štetu, te je utvrdio da apelantu ukupno pripada 12.000,00 KM (pojedinačni iznosi na ime nematerijalne štete navedeni u izreci i obrazloženju presude, str. 1. i 6.). Dosuđeni iznos je zatim umanjen za iznos od 4.700,00 KM koliko je tuženi isplatio apelantu u vansudskom postupku, uz zakonsku zateznu kamatu počev od presuđenja 22. februara 2011. godine do isplate.

7. Drugi dio apelantovog zahtjeva za isplatu izgubljene zarade je odbijen jer apelant u toku postupka u tom pravcu nije izveo niti jedan dokaz, što je bio u obavezi prema odredbama čl. 7. i

123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također je odbijen zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je raskinut Sporazum, jer po mišljenju suda apelant nema pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva, budući da se takvi ugovori raskidaju van suda, dakle izjavom volje kako je apelant i postupio.

8. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 050705 11 Gž od 12. oktobra 2011. godine, apelantovu žalbu djelomično uvažio, prvostepenu presudu ukinuo u odbijajućem dijelu (stav 2. izreke prvostepene presude) i dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu iznosa na ime izgubljene zarade, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. Žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu potvrđena. Ispitujući prvostepenu presudu u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Okružni sud je ocijenio da je neosnovana apelantova žalba kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu dosuđene visine nematerijalne štete, jer uračunavanje iznosa koji je uplaćen u vansudskom postupku (4.700,00 KM) nije suprotno zakonskoj normi. Apelant naime nije izveo niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da od tuženog nije primio navedeni iznos, pa su žalbeni prigovori u tom pravcu potpuno neosnovani. Nasuprot tome, Okružni sud je ocijenio da je osnovan žalbeni navod kojim je ukazano na pogrešno odbijanje zahtjeva za naknadu izgubljene zarade, jer takav zahtjev nije ni postavljen. S tim u vezi je navedeno da je apelant uređenim tužbenim zahtjevom od 15. oktobra 2010. godine povukao dio zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zaradu, pa o istom prvostepeni sud nije ni mogao odlučivati. Stoga je prvostepena presuda u tom (odbijajućem) dijelu ukinuta, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

9. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 050705 12 Rev od 22. novembra 2012. godine usvojio reviziju tuženog, presudu Okružnog suda preinačio tako da je apelantova žalba odbijena i presuda Osnovnog suda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je raskinut Sporazum, da mu tuženi naknadi izgubljenu zaradu i nematerijalnu štetu preko dosuđenog iznosa. Žalba tuženog je usvojena i u dosuđujućem dijelu drugostepene presude i to tako što je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu i odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime nematerijalne štete isplati iznose koji su pojedinačno navedeni u izreci presude (za fizičke bolove, pretrpljeni strah i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti). Apelantova revizija protiv drugostepene presude je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da nasuprot reviziji tuženog koja je ocijenjena osnovanom, apelantova revizija nije osnovana. S tim u vezi je navedeno da oštećeno lice (apelant) koje je zbog upotrebe vozila pretrpilo neku štetu, ima pravo u vansudskom postupku zahtijevati naknadu štete od zajednice osiguranja koja je u osiguranje primila rizik odgovornosti za štetu. Vansudski postupak oko utvrđivanja visine štete, kako je dalje obrazloženo, u praksi se završava postignutom saglasnosti, potpisivanjem pismenog sporazuma koji najčešće nosi naziv „Sporazum o vansudskom poravnanju“. Potpisivanjem tog sporazuma, kao što je i u konkretnom slučaju, tuženi (zajednica osiguranja) se obavezuje oštećenom (apelantu) isplatiti određeni novčani iznos a oštećeno lice taj iznos naknade štete prihvata i odriče se da u vezi s istim štetnim događajem kasnije ističe bilo kakve zahtjeve prema tuženom (zajednici osiguranja). Po svojoj pravnoj prirodi takav sporazum je ugovor na koji se primjenjuju norme ugovornog prava, pa njegovo zaključenje obavezuje ugovorne strane na način da oštećeni (apelant) koji se odrekao svog daljnjeg potraživanja naknade štete prema osiguvaraču (tuženom) po tom osnovu ne može tražiti naknadu štete, osim ako se radi o novoj šteti koja je proistekla iz istog štetnog događaja. Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 125. ZOO koju su nižestepeni sudovi u konkretnoj situaciji primijenili, te je u vezi s tim navedeno da je rok bitan sastojak kod takozvanih fiksnih ugovora kada je to izričito ugovoreno i kada to proizlazi iz prirode i cilja ugovora. Stoga, kako je dalje navedeno, nije svaki rok za ispunjenje obaveze bitni sastojak ugovora, već samo onaj koji je kao takav ugovorom predviđen odnosno proizlazi iz prirode ugovora. Da bi se u tom smislu rok smatrao bitnim a time i ugovor fiksnim, u smislu navedene odredbe ZOO, potrebno je utvrditi saglasnost stranaka o raskidu ugovora neizvršenjem obaveze u određenom roku, odnosno da je to ugovoreno, a u odsustvu izričite klauzule o tome potrebno je da iz svih okolnosti i prirode posla proizlazi da je izvršenje u roku bitan sastojak ugovora. Osim toga, napomenuto je da takav ugovor može ostati na snazi i u slučaju neispunjenja obaveze u roku, ukoliko povjerilac primi ispunjenje obaveze po isteku fiksnog roka. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, iz sadržaja člana 3. Sporazuma proizlazi da su apelant i tuženi ugovorili rok ispunjenja obaveze, da nisu postigli saglasnost o raskidu ugovora zbog neispunjenja obaveze u tom roku, da iz prirode ugovora ne proizlazi da je izvršenje u roku bitan sastojak ugovora a što ne proizlazi ni iz odredbe člana 919. ZOO na koju se pozvao prvostepeni sud. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, tuženi je u reviziji osnovano ukazao da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i to odredbe člana

125. ZOO i da je o raskidu ugovora trebalo odlučiti primjenom odredbe člana 126. ZOO (kad rok nije bitni sastojak ugovora). Imajući u vidu da je Sporazum zaključen 9. oktobra 2001. godine, da po samom zakonu nije raskinut 9. novembra 2001. godine kad je istekao ugovoreni rok za ispunjenje obaveze tuženog i da je apelant 15. augusta 2002. godine primio ispunjenje obaveze tuženog, Vrhovni sud je zaključio da je upravo tom konkludentnom radnjom apelanta Sporazum održan na snazi, bez obzira na njegovu izjavu iz aprila 2002. godine da raskida Sporazum. Stoga apelantu, kako je zaključeno, ne pripada pravo da u sudskom postupku traži naknadu štete iz istog štetnog događaja, jer se tog prava odrekao članom 2. Sporazuma, a predmetnom tužbom nije tražio novu štetu koja je nastala poslije zaključenja Sporazuma. Vrhovni sud je zaključio da apelantu iz navedenih razloga ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete i da je stoga njegova revizija, kojom osporava visinu dosuđenih naknada za sve vidove nematerijalne štete, neosnovan.

10. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju naprijed navedenih prava obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava zbog pogrešnog stava koji je izražen u osporenoj presudi, a tiče se tumačenja ispunjenja obaveze u roku ili van roka odnosno kad rok u obligacionim ugovorima predstavlja bitni element ugovora. Smatra da je neprihvatljiv stav iz osporene presude prema kojem je Sporazum kojeg je zaključio sa tuženim konkludentnom radnjom, prijemom ugovorene novčane svote, na taj način održan na snazi. Ovo iz razloga što je svoj stav naspram zaključenog Sporazuma izrazio još prije isplate od strane tuženog, pa se ta isplata po njegovom mišljenju treba smatrati kao ispunjenje naturalne obligacije, što svakako opravdava primjenu člana 125. ZOO, kako su oba nižestepena suda i postupila, a ne odredbe iz člana 126. ZOO koju je primijenio Vrhovni sud, cijeneći da rok ne predstavlja bitan element ugovora.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i detaljno obrazložio svoju presudu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, u nižestepenim presudama pogrešno primjenjeno materijalno pravo i to odredba člana 125. ZOO koju je moguće primijeniti samo kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, dakle kad je to izričito dogovoreno (fiksni ugovori) ili kad to proizlazi iz prirode i cilja ugovora. S obzirom da je tuženi svoju obavezu prema apelantu ispunio po isteku roka iz Sporazuma i da je apelant primio takvo ispunjenje obaveze, pri čemu rok nije bitan elemenat ugovora, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnoj situaciji apelantu ne pripada pravo da u istom sudskom postupku traži naknadu štete iz istog štetnog događaja (jer se tog prava odrekao u članu 2. Sporazuma) kao i iz razloga što ispunjenje obaveze u roku u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja bitan sastojak ugovora (član 126. ZOO).

15. Stoga, imajući u vidu jasno i argumentovano obrazloženje presude Vrhovnog suda koje u pogledu primjene materijalnog prava nije proizvoljno, te da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-713/13 (L. T.) | Sudska praksa | Aktio