Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5519/15 (H. M. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Uređenje međa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5519/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5519/15, rješavajući apelacije Hadžije Mulalić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hadžija Mulalić protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 V 001515 15 Gž 3 od 22. septembra 2015. godine i R.A. i S.K. protiv rješenja Kantonalnog sud u Zenici broj 42 1 V 006260 15 Gž 2 od 30. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5519/15 Hadžija Mulalić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Gradiške, koju zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnijela je 11. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 V 001515 15 Gž 3 od 22. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje Osnovnog suda u Gradišci, kojim je obustavljen vanparnični postupak uređenja međe po prijedlogu apelantice protiv protivnika predlagača H.B. i M.B. Također je odlučeno da će se postupak po pravosnažnosti prvostepenog rješenja nastaviti po pravilima parničnog postupka pred nadležnim sudom. U predmetnom vanparničnom postupku je utvrđeno da je suština ovog predmeta svojinsko-pravni zahtjev apelantice da joj se preda određeni dio zemljišta koji je u posjedu protivnika predlagača, te da je za sada nemoguće urediti među po Regulacionom planu bez djelimičnog rušenja sva tri objekta protivnika predlagača, dok se između stranaka ne riješe imovinsko-pravni odnosi za predaju u posjed apelantici određenog dijela zemljišta protivnika predlagača, slijedom čega je odlučeno kao u predmetnoj pravnoj stvari primjenom odredbe člana 14. Zakona o vanparničnom postupu RS. S tim u vezi je u obrazloženju osporene odluke Okružni sud zauzeo stav da je pravilan zaključak prvostepenog suda da između stranaka postoji spor o pravu svojine na površini zemljišta koja je u posjedu protivnika predlagača, te da su neosnovani navodi apelantice da je prvostepeni sud pogrešno kvalifikovao sporni materijalno-pravni odnos i pogrešno primijenio materijalno pravo. Također je istaknuto da se ne može smatrati proizvoljnim način na koji je prvostepeni sud tumačio propise, budući da su u prvostepenoj odluci navedeni razlozi i dana potrebna obrazloženja, te da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak koji je okončan prvostepenim rješenjem bio nepravičan, tako da nije ni došlo do povrede člana II/3.e) Ustava i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku RS u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku RS.

2. AP-450/16 R.A. iz Tešnja i S.K. iz Maglaja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Arif Mularifović, advokat iz Tešnja, podnijeli su 27. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv rješenja Kantonalnog sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 V 006260 15 Gž 2 od 30. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda u Zavidovićima-Odjeljenje u Maglaju, kojim je obustavljen vanparnični postupak uređenje međe između nekretnina prvoapelantice i nekretnine protivnika predlagača A.K., te određeno uređenje međe između nekretnine drugoapelanta i nekretnine protivnika predlagača. U odnosu na odluku prvostepenog suda kojom se obustavlja vanparnični postupak, utvrđeno je nakon provedenog dokaznog postupka da između nekretnina prvoapelantice i protivnika predlagača postoji potporni zid koji fizički razdvaja navedene nekretnine i u fizičkom smislu predstavlja granicu između nekretnina, odnosno predstavlja međašnu oznaku. S tim u vezi je dalje istaknuto da pitanje je li postojanje potpornog zida duž cijele međašne linije odgovara pravnom stanju stvari, odnosno je li u skladu sa katastarskim planom, pitanje koje tiče spora o pravu vlasništva, a nikako postupka uređenja međa. U tom smislu se prvostepeni sud pozvao na postojeću praksu Kantonalnog suda u predmetima br. 42 1 V 000828 11 Gž i 42 1 V 000750 12 Gž. Dakle, zaključeno je da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi sud u vanparničnom postupku mogao urediti među, slijedom čega je postupak u ovom dijelu obustavljen primjenom odredbe člana 168. Zakona o vanparničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5519/15.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5519/15 (H. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio