Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-653/13 (J. F.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-653/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-653/13, rješavajući apelaciju Jadranke Ferzanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Ferzanović, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 010011 09 Gž od 22. oktobra 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadranka Ferzanović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 010011 09 Gž od 22. oktobra 2012. godine.
2. Apelantica je, 14. oktobra 2002. godine podnijela Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv Safudina Čengića i GP „Igman“ dd Ilidža (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi) radi poništenja ugovora o kupoprodaji garaža, isplate naknade i predaje u posjed, vsp. 17.000,00 KM.
3. Presudom Općinskog suda broj P-2245/02 od 6. avgusta 2004. godine utvrđeno je da su ugovori o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stanova broj 22/98 od 13. januara 1998. godine i broj 74/98 od 7. februara 1998. godine zaključeni između prvotuženog kao kupca i drugotuženog kao prodavca o kupoprodaji garaža, preciznije označenih u stavu 1. izreke, ništavi, pa se nalaže prvotuženom da garaže slobodne od stvari preda u posjed i vlasništvo apelantici (stav 1. izreke). Drugotuženi je obavezan da na ime nezakonitog raspolaganja i korištenja predmetnih garaža isplati apelantici naknadu u iznosu od po 50,00 KM mjesečno za svaku garažu počev od 8. avgusta 2002. godine pa do predaje apelantici garaža u posjed, sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom troškova postupka u iznosu 5.374,70 KM (stav 2. izreke). Istom presudom apelantica je odbijena sa dijelom zahtjeva za isplatu naknade za korištenje garaža u odnosu na prvotuženog (stavom 3. izreke).
4. Rješenjem od 19. oktobra 2009. godine izvršena je ispravka presude tako da je u izreku unesena odluka da se prvotuženi odbija sa protivtužbenim zahtjevom da se apelantica obaveže na isplatu novčanih sredstava u iznosu od 1.000,00 KM, uloženih za osposobljavanje predmetnih garaža, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.
5. Odlučujući o žalbama prvotuženog i drugotuženog, Kantonalni sud je donio presudu broj 09 0 P 010011 09 Gž od 22. oktobra 2012. godine kojom su žalbe djelimično uvažene pa je prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da su ugovori o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stanova broj 22/98 od 13. januara 1998. godine i broj 74/98 od 7. februara 1998. godine zaključeni između prvotuženog kao kupca i drugotuženog kao prodavca o kupoprodaji predmetnih garaža, ništavi, te da se naloži prvotuženom da garaže slobodne od stvari preda u posjed i vlasništvo apelantici, a drugotuženom da apelantici isplati na ime nezakonitog raspolaganja i korištenja navedenih garaža naknadu u iznosu od po 50,00 KM mjesečno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 8. avgusta 2002. godine pa do predaje apelantici garaža u posjed, dok je prvostepena presuda u odbijajućem djelu potvrđena. Istom presudom odbijene su žalbe u odnosu na dio prvostepene presude i rješenja o ispravci prvostepene presude kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev da se apelantica obaveže na isplatu novčanih sredstava u iznosu od 1.000,00 KM, uloženih za osposobljavanje predmetnih garaža, sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi odluku Ustavnog suda, U-136/03, od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Naime, u članu 237. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), propisano je: (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude. (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
10. U konkretnom slučaju apelantica osporava presudu Kantonalnog suda broj 09 0 P 010011 09 Gž od 22. oktobra 2012. godine, kojom je prvostepena presuda preinačena, te je apelantica u cijelosti odbijena sa tužbenim zahtjevom (poništenje ugovora, isplata i predaja u posjed), a na kojoj je označena vrijednost spora 17.000,00 KM. Dakle, označena vrijednost pravomoćne presude je veća od predviđenog cenzusa od 10.000,00 KM, propisanog odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a, u tekstu važećem u vrijeme donošenja osporene presude Kanrtonalnog suda, pa je u smislu navedenih odredbi, apelantica mogla protiv presude Kantonalnog suda broj 09 0 P 010011 09 Gž od 22. oktobra 2012. godine, shodno članu 237. ZPP-a, izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, što nije učinila (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2451/11 od 9. oktobra 2013. godine, tačka 9). Apelantica je bila dužna iscrpiti ovaj djelotvoran pravni lijek moguć po zakonu, kako bi došla do konačne odluke podobne za meritorno ispitivanje pred Ustavnim sudom. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica u momentu podnošenja apelacije osporila presudu Kantonalnog suda od 22. oktobra 2012. godine, te da je u apelaciji navela da je to konačna odluka u predmetnom postupku i da je od raspoloživih pravnih lijekova koristila žalbu na prvostepenu presudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantica postupajući na navedeni način lišila se mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi u konkretnom slučaju mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacija ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3). tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman