Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-40/16 (Z. P. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-40/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-40/16, rješavajući apelacije Zorke Pižule i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zorka Pižula protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 002689 13 Rev od 12. novembra 2015. godine;

Ahmet Mujanović protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 050899 15 Gž 2 od 13.

novembra 2015. godine;

Luka Lazić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 028586 15 Gž od 25. novembra 2015. godine;

Zdravko Aničić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 001487 15 Rev 2 od 28. oktobra 2015. godine;

ZZ "Brka" Brčko protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 000660 15 Pž od 6.

januara 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-40/16 Zorka Pižula (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Dragan Gotovac advokat iz Zvornika, podnijela je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 002689 13 Rev od 12. novembra 2015. godine. Apelantica je 19. januara 2016. godine dopunila apelaciju.U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice pobliže označen u dispozitivu drugostepene odluke, te je obavezana apelantica da tuženim (M.D. i V.D.) naknadi troškove postupka, dok je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na reviziju. U toku postupka je utvrđeno da su tuženi, bez saglasnosti apelantice i bez prethodno pribavljenog odobrenja za gradnju, pregradili dio terase (30,27 m2) i pretvorili ga u stambeni prostor, te potom dograđeni dio zajedno sa dodijeljenim stanom (42 m2) otkupili i izvršili upis suvlasništva sa po ½ dijela. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno cijenio da su za odluku u predmetnom sporu, pored ugovora o otkupu stana, bitne i odluke redovnih sudova kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelantice da se utuvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana koji su zaključili tuženi, i to u dijelu u kojem je predmet otkupa bio i dio zajedničkih prostorija tj. dio u površini od 30,27 m2 za koji apelantica u predmetnoj parnici traži da se fizički oslobodi i ukloni sa terase. Dalje se navodi da, kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, okolnost da su tuženi pristupili pregradnji i pretvaranju dijela terase u stambeni prostor, prije nego su dobili potrebno odobrenje za gradnju u smislu odredbi čl. 90., 93. i 94. tada važećeg Zakona o uređenju prostora, nije od uticaja na odluku o tužbenom zahtjevu apelantice. Vrhovni sud je istakao da tuženi, prema utvrđenom relevantnom činjeničnom stanju, imaju valjani pravni osnov i da su vlasništvo na stanu koji obuhvata i spornu površinu od 30,27 m2 stekli upisom u javni registar, te da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelantica u predmetnoj parnici nije dokazala da ima jači pravni osnov od tuženih da bi se moglo udovoljiti njenom tužbenom zahtjevu.

2. AP-285/16 Ahmet Mujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Marjanović advokat iz Brčkog, podnio je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 050899 15 Gž 2 od 13. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, utvrđeno je da je tuženi-protivtužitelj (J.M.) stekao pravo vlasništva građenjem na nekretnini pobliže označenoj u dispozitivu prvostepene presude, što je apelant (tužitelj-protivtuženi) dužan priznati i dozvoliti da se izvrši promjena u zemljišnim knjigama, dok je odbačen zahtjev tuženog-protivtužitelja da se presudom naloži nadležnom odjelu da sačini odgovarajuće prijavne listove za navedene promjene oblika i površine uslovno formirane parcele prema skici vještaka geodetske struke. Također, osporenom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi vrati-preda u posjed predmetne nekretnine i ukloni bespravno sagrađenu ogradu i izgrađeni ulaz u svoj stambeni objekat, uz obavezu apelanta da tuženom-protivtužitelju naknadi troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da apelant, pozivajući se na svoje pravo vlasništva upisano u zemljišnu knjigi, traži od tuženog da mu preda u posjed 28 m2 njegovog zemljišta koje tuženi drži u posjedu i za koje tvrdi da je njegovo vlasništvo koje je stekao građenjem. Dalje je utvrđeno, da je na spornom zemljištu prednik tuženog na tom dijelu izgradio zgradu-građevinski objekt i da je objekt doveden u takvo stanje da ga je moguće upotrebljavati za svrhu kojoj takav objekt redovito služi, prije nego je 2001. godine stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te da je apelant znao za gradnju i nije je bez odgode zabranio. Apelacioni sud je naveo da je, s obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, pravilno prvostepeni sud usvojio protivtužbeni zahtjev primjenom odredbi Zakona o vlasničkopravnim odnosima o sticanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Naime, prednik tuženog, budući da je gradio na zemljištu tužitelja (svoga brata) uz njegovu saglasnost (o čemu govori činjenica da je gradio i izgradio objekte i doveo ih u stanje koje je omogućavalo korištenje za namijenjenu im svrhu nekoliko godina prije rata, a da apelant premda je znao za građenje, jer i sam tu živi, nije ga zabranio, niti na bilo koji način iskazao protivljenje tokom čitave gradnje, a ni nakon početka faktičkog korištenja objekata u namijenjene im svrhe, ni tokom dugogodišnjeg korištenja), je bio savjesni graditelj. Stoga, u skladu sa odredbom člana 24. u vezi sa odredbom člana 21. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, pravni prednik tuženog je na originaran način po samom zakonu građenjem na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva spornog zemljišta, zaključio je na kraju Apelacioni sud.

3. AP-603/16 Luka Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Skugrića, Općina Šamac, kojeg zastupa Midhat Skenderović advokat iz Gradačca, podnio je 5. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 028586 15 Gž od 25. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženih (apelanta, Z.L., C.L. i R.T.) kojim su tražili da se utvrdi njihovo pravo posjeda na predmetnom zemljištu pobliže označenom u dispozitivu prvostepene presude, te da je tuženi-protivtužitelj (M.L.) dužan trpjeti da se izvrši promjena posjedovnog stanja na predmetnoj parceli tako što bi se tužitelji upisali kao suposjednici sa odgovoarajućim suposjedničkim dijelovima, dok je obavezan tužitelj-protivtuženi (Z.L.) da sa predmetne parcele tuženog ukloni pet stabala jabuke, jedno stablo breskve, stablo višnje, panj breskve, ciglu, pijesak i šljunak, te da tuženomprotivtužitelju naknadi troškove postupka, dok je odbijen zahtjev tuženog-protivtužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U toku postupka je utvrđeno da apelant i ostali tužitelji-protivtuženi, dokazima izvedenim na glavnoj raspravi, nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva kojim su tražili utvrđenje prava suposjeda na predmetnoj parceli, te da je prvostepeni sud pravilno u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja-protivtuženih. Također, utvrđeno je da se predmetne nekretnine u katasterskim knjigama vode na tuženom-protivtužitelju koji je na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Modriči od 15. septembra 2009. godine spornu parcelu naslijedio od svoje umrle bake (M.S.), te se na osnovu navedenog rješenja uknjižio u posjednovni list broj 391/1 k.o. Donji Skugrić 1. Apelacioni sud je istakao da je pravilno zaključio prvostepeni sud kada je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da tužitelj-protivtuženi (Z.L.) nije uklonio stabla, pijesak, ciglu i šljunak sa predmetnog puta tuženog-protivtužitelja, čime ga je onemogućio u korištenju istog i ometao u prilazu porodičnoj kući, te obavezao tužitelja-protivtuženog (Z.L.) da ukloni navedene predmete sa predmetne parcele tuženog-protivtužitelja i naknadi mu troškove postupka.

4. AP-676/16 Zdravko Aničić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kopra-Republika Slovenija, kojeg zastupa Đorđe Krčmar advokat iz Gradiške, podnio je 10. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 001487 15 Rev 2 od 28. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice (M.P.) kojim je tražila da se utvrdi da nekretnine (pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude) u površini od 838 m2 ne ulaze u ostavinsku masu iza umrle Lj.A., i da je slijedom navedenog tužiteljica vlasnica navedenih nekretnina po osnovu održaja što su tuženi (apelant, S.P. i M.S.) dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica uknjiži kao vlasnik navedenih nekretnina. Također, osporenom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrđeno je da nekretnine (pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude) kuća u površini od 56 m2 i dvorište u površini od 466 m2 ne ulaze u ostavinsku masu iza umrle Lj.A., te da je slijedom navedenog tužiteljica vlasnica navedenih nekretnina što su tuženi (apelant, S.P. i M.S.) dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica na osnovu presude uknjiži kao vlasnica navedenih nekretnina, dok je preinačena odluka o troškovima postupka na način da su tuženi obavezani da tužiteljici naknade troškove postupka u iznosu od 9.200,00 KM umjesto iznosa od 11.509,70 KM (koji je određen drugostepenom presudom). U toku postupka je utvrđeno da je apelantica vlasnik stambenog objekta površine 56 m2 i da istoj pripada pravo vlasništva na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu objekta, odnosno pravo vlasništva na zemljištu na kojem je objekat izgrađen (u ukupnoj površini od 522 m2) po osnovu građenja (s obzirom da je nesporno utvrđeno da je tužiteljica finansirala i izgradila spornu kuću). Dakle, s obzirom da tužiteljica nije dokazala da je održajem stekla pravo vlasništva na cjelokupnoj površini nekretnina (od 838 m2 i 522 m2) to je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu prava vlasništva po osnovu održaja, dok je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za pravo vlasništva tužiteljice na površini od 522 m2 po osnovu građenja saglasno odredbi člana 24. stav 1. Zakona o svojinsko pravnim odnosima u vezi sa članom 35. Zakona o nasljeđivanju. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužiteljica ima pravo da joj se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njenom doprinosu i da taj izdvojeni dio ne spada u zaostavštinu iza umrle Lj.A. shodno navedenoj odredbi Zakona o nasljeđivanju. Vezano za troškove postupka, Vrhovni sud je naveo da, iako je visina troškova postupka pravilno izračunata po relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku i važećoj advokatskoj tarifi, sudovi prilikom određivanja troškova nisu imali u vidu uspjeh stranaka u parnici, pa je shodno navedenom preinačena odluka o troškovima postupka u skladu sa odredbom člana 249. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

5. AP-1277/16 ZZ "Brka" Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 18. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 000660 15 Pž od 6. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine) da mu na ime podsticaja za poljoprivrednu proizvodnju isplati za period od 2006. do 2012. godine iznose pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant u konkretnom postupku nije dokazao činjenice koje ukazuju na osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva. Naime, pravilno je prvostepeni sud zaključio da apelant nije dokazao, niti je pak izvodio dokaze iz kojih bi sud mogao utvrditi koji iznos poticajnih sredstava je ostvario u navedenom periodu, u odnosu na zahtijevani iznos za dodjelu poticajnih sredstava. Nadalje, apelant nije dokazao, iako je na njemu bio teret dokazivanja, da je prilikom predaje zahtjeva za poticaj uz isti priložio i svu neophodnu materijalnu dokumentaciju. Dakle, s obzirom da apelant u tužbi (i postupku) nije iznio pravno relevantne činjenice u pogledu osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva za isplatu poticaja za predmetni period, niti je pružio relevantne dokaze za njihovo utvrđenje, to prvostepeni sud nije ni mogao doći do uvjerenja o osnovanosti njegovog zahtjeva i apelant snosi posljedicu koja se ogleda u odbijanju tužbenog zahtjeva.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-40/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-40/16 (Z. P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio